20 lipnja 2017

65

nakon 4 meseca i 14 dana od preloma, danas sam prvi put otišao biciklom u one planine pod kojima sam nastradao.
dole u selu sam tražio onog malog crnog psića koji mi se onomad bacio pod prednji točak, ali ga nije bilo
nekako sam mesecima zamišljao da ću mu odneti viršlu ili dve, a poneo sam mu kesicu hrane za mačke.
da se pomirimo.
da mu kažem da sam mu i oprostio i zaboravio.
možda mi je život krenuo i nabolje nakon njegove intervencije,
ko to može znati.
nakon toga sam svratio u kafanu u kojoj su mi dali telefon da pozovem Hitnu.
malo popričao sa konobaricom.
rekao da mi je bilo nezgodno da im donesem nekakav ratluk ili kafu, u džepu od dresa.
pa sam im doneo medalju.
sa jedne trke.
na lepoj crvenoj traci, presovanu od drveta, baš idealna dekoracija za potplaninsku kafanu.
ona reče nekoliko puta hvala, ja rekoh nekoliko puta hvala.
ona reče evo ovde ćemo da je okačimo, baš je divna uspomena, i pokaza mi prstom na neki zid od lamperije.
došao kući, najeo se paradajz salate i popio celo pivo, stao na vagu sa sve šorcem majicom i mobilnim telefonom da bih nečim slikao težinu, i sve pobrojano je jedva nakupilo 65 kila.
biće od mene nešto.
ako ništa drugo, lagan kovčeg za preneti.



Nema komentara:

Objavi komentar