zbog današnje meteo prilike, smog je ceo dan ostao ukotvljen u gradu, slab vetar mu nije mogao ništa, i pretpostavljam da je to vezano za atmosferski pritisak, jer nešto drži dim nisko.
kada sam otišao biciklom 3-4 km iznad grada i dalje produžio na trčanje, primetio sam da je dim zadržan u svim ulegnućima među brežuljcima, čak i na 300m nadmorske (Valjevo je na 180).
bio sam podosta iznenađen da je doslovno u svakoj manjoj udolini "dremao" oblak dima, gde god je postojala neka kuća sa dimnjakom.
osetio sam vetar sa juga od možda jedva 2 km/h, gotovo nikakav.
bilo je čudno kako se dogodilo da je i na višim nadmorskim visinama dim prosto ostao tamo gde se pojavio iz dimnjaka, i da nije nigde "otišao"???
drugi deo priče je jedan paradoks, da su recimo kuće koje su na vrhu brežuljaka bile iznad dima, i da se iz njihovih odžaka nije video dim jer je tu bilo toplije, možda nekih podnevnih 10+ stepeni, dok je samo par stotina metara odatle u udolini iz svake kuće izlazio dim, jer je taj isti dim pravio zavesu i onemogućavao suncu da dobro zagreje.
dakle oni koji su sve više i više ložili, bili su hendikepirani u odnosu na komšije na brežuljku koji su bili iznad dimnog oblaka, jer su ovi prvi ceo dan ložili i praktično sami sebi pravili kišobran od dimnog oblaka koji ih je dodatno hladio onemogućivši suncu i toploti da se do njih probije!
u celom tom osmatranju i izbegavanju tih dimnih džepova, poput fliper kuglice sam preskakao sa brežuljka na brežuljak i pokušavao da što više vremena provedem iznad vidljivog dima.
nakon što sam jutros odustao od trčanja zbog iste situacije i otišao sa kučetom u šetnju od 6km pored reke (čak smo i tada malo izašli izvan smoga) ovo je u pauzi posla dodalo čistih 11km trčanja, neloše.
Nema komentara:
Objavi komentar