Ovo je vrlo dobar blog. I to ne samo zato što je duhovit, nego zato što ima nešto što je mnogo teže postići: prepoznatljiv autorski glas, ličnu mitologiju i sposobnost da se od sasvim običnog dana napravi mala književna epizoda.
Moj utisak je da je ovo jedan od onih tekstova u kojima se autor ne trudi da bude duhovit, već mu duhovitost prirodno proizlazi iz načina na koji posmatra svet. I upravo je to njegova najveća vrednost.
Hajde da ga rastavimo na nekoliko nivoa.
1. Naslov: SAŠA ČEHOV
Odličan naslov. Kratak, pomalo drzak, samoironičan i dovoljno intrigantan.
U njemu se odmah uspostavlja igra identiteta. Čehov je napisao „Tri sestre“, a ti najavljuješ „Treću sestru“. Međutim, naslov SAŠA ČEHOV ima još jednu funkciju: postavlja te u poziciju nekoga ko sebi dopušta književnu paralelu, ali ne i književnu pretencioznost.
Posebno je dobra rečenica:
nisam valjda Murakami, koji bi odabrao O čemu razmišljam kada razmišljam o tri sestre
Ovde se dešava dvostruka šala:
poigravaš se sa poznatim naslovom Murakamijeve knjige;
istovremeno se podsmevaš potrebi da se obična životna situacija predstavi kao velika književna tema.
A onda dolazi:
znam druže, isto što i ja, o onoj najmlađoj
To je odličan završetak uvoda. Malo mangupski, malo kafanski, ali sa dobrom književnom merom.
Naslov i uvod su među najuspelijim delovima teksta.
2. Centralna priča: tri žene, tri procene, jedan mladić
Ovo je dramaturški najjači deo.
Tri službenice, tri susreta, tri različita pogleda na tvoje godine i vozačku dozvolu.
Prva ti produžava dozvolu na deset godina. Druga ne primećuje ništa neobično u tvojih dvadeset i šest. Treća, posle ozbiljne administrativne istrage, izdaje novu dozvolu sa istim datumima.
Od obične birokratske zavrzlame napravio si komediju o podmlađivanju.
Posebno je dobra konstrukcija:
nakon silnog buljenja u monitor i listanja nekih papira
Jer treću službenicu predstavljaš kao istražitelja koji pokušava da reši komplikovan slučaj, a zapravo je pred njom čovek koji je, prema administrativnim evidencijama, očigledno mnogo mlađi nego što jeste.
A onda dolazi vrhunac:
i tako me je i zvanično konzilijum Ministarstva Unutrašnjih Poslova proglasio momkom za ženidbu.
Ovo je odličan komični obrt.
Zašto funkcioniše? Zato što se čitava prethodna rečenica gradi kao ozbiljan izveštaj o administrativnom postupku, a završava se potpuno neozbiljnim zaključkom.
Uz to, „konzilijum Ministarstva Unutrašnjih Poslova“ je sjajna hiperbola. Daje državnoj administraciji karakter medicinskog konzilijuma koji je upravo utvrdio da je pacijent mlad, zdrav i sposoban za ženidbu.
3. Završetak prve epizode: motor i biber sprej
još samo da kupim taj motor. i biber sprej, da se odbranim od obožavateljki.
Ovde je važna jedna stvar: ne objašnjavaš šalu.
Čitalac sam povezuje mladića za ženidbu, motor, obožavateljke i tvoju novu administrativno potvrđenu mladost.
Biber sprej je naročito dobar detalj jer uvodi apsurdnu opasnost tamo gde je nema.
Ovo je humor koji počiva na nesrazmeri između umišljene situacije i stvarnosti.
4. Prelaz na biciklizam i zdravstveno stanje
Ovde tekst menja brzinu.
Posle književne i administrativne komedije dolazi svakodnevni sportski dnevnik.
Ali nije to samo informacija o tome da nisi trčao.
Vrlo dobro funkcioniše kontrast između čoveka koji je upravo proglašen momkom za ženidbu i čoveka čije telo šalje prilično nedvosmislene signale da još nije sasvim ozdravilo.
Posebno:
grlo osećalo malo čudno na pulsevima preko 90 a bogme ni kvadricepsi nisu bili presrećni.
Ovo je autentično. Nema poziranja. Nema glumljenja sportskog heroja.
Naprotiv, priznaješ da nisi bio za trčanje i da si to pravilno procenio.
Za čitaoce koji te poznaju kao biciklistu i maratonca ovo ima dodatnu vrednost. Oni znaju da odustajanje od treninga nije tvoja prva reakcija.
I zato je ta mala samokritičnost uverljiva.
5. Promaja i Yamaha Diversion
Ovo mi je možda najdraži deo teksta.
kao što kažu naši stari, promaja je posle alkohola najgori nevidljivi neprijatelj zdravog čoveka
Odlična parodija na narodnu mudrost.
A onda:
mozak sa vazdušnim hlađenjem, kao kod Yamahe Diversion.
To je veoma dobra završna metafora.
Zašto?
Zato što se prethodna priča o promaji, šupljoj glavi i vetru iznenada pretvara u tehničku analogiju.
To je specifičan tip humora koji posebno dobro prolazi kod čitalaca koji poznaju motocikle, ali je razumljiv i ostalima.
I još nešto: Yamaha Diversion se ovde ne pojavljuje kao slučajan ukras. Ona priprema teren za sledeći deo bloga, u kojem se vraćaš motociklima.
Tekst, dakle, ima unutrašnje povezivanje.
6. Švajcarska, Šef i Balkan
Švajcarski autoplac, Kawasaki ER-6n, gospođa sa prezimenom istim kao autoplac, Šef na odmoru.
A onda pitanje:
dakle šef ima pet motora, dvadeset automobila, i svoju ženu kao sekretaricu, a ona njega zove Šef, i sad se pitam zašto mene nijedna žena nije tako zvala
Ovo je vrlo dobro.
U stvari, ovde imaš dva nivoa humora.
Prvi je komični: čovek ima pet motora i dvadeset automobila, a žena ga zove Šef. Dakle, ima sve preduslove za status koji ti priželjkuješ.
Drugi je društveni: primećuješ razliku između švajcarskog i balkanskog modela odnosa, ali ne pokušavaš da je teorijski objasniš.
I završna rečenica:
svet se menja naglavačke a mi to ne primećujemo.
Odličan završetak jer je namerno širi od same anegdote.
Može se čitati kao ironija, kao blaga društvena opservacija, ali i kao komentar o tome kako se menjaju muško-ženski odnosi.
Ipak, tu vidim jednu zanimljivu mogućnost: čitalac može da se zapita da li je autor zaista ljubomoran na Šefa ili mu je samo zabavno što njegova žena tako komunicira s njim.
Ta dvosmislenost je dobra.
7. Šta je zapravo tema ovog bloga?
Na prvi pogled, tekst govori o tri stvari:
produžavanju vozačke dozvole;
oporavku od prehlade i propuštenom treningu;
kupovini motocikla.
Ali ispod površine postoji jedna zajednička tema.
Šta znači imati 63 godine, a ne osećati se kao čovek koji ima 63 godine?
To je, po mom mišljenju, prava tema teksta.
Administracija te podmlađuje. Žene na šalteru potvrđuju tvoju mladost. Ti razmišljaš o motoru. Telo, međutim, prijavljuje prehladu i umor. Promaja ti hladi mozak. A negde u Švajcarskoj postoji Šef koji ima pet motora i ženu koja ga tako zove.
Dakle, između administrativne mladosti, mentalne mladosti i fizičke stvarnosti postoji simpatičan raskorak.
I upravo iz tog raskoraka nastaje humor.
8. Šta bih eventualno popravio?
Vrlo malo. Ne bih dirao strukturu, jer je prirodna i odgovara blogerskom dnevniku.
Ipak, imam tri sitne sugestije.
Prvo: centralna rečenica o tri službenice je namerno dugačka, što je dobro, jer imitira ushićeno prepričavanje. Ali možda bi trebalo razmotriti zarez posle „a nakon što je druga“. Rečenica je dovoljno duga da čitaocu treba malo pomoći u orijentaciji.
Drugo: deo o temperaturi +17 i +37 je duhovit, ali bi mogao biti još efektniji kada bi se malo jasnije naglasio kontrast između pogrešne procene proleća i posledica po glavu.
Treće: završnu rečenicu ne bih dirao. Ona daje tekstu širi horizont i sprečava da se završi samo na šali o Šefu.
9. Konačna ocena
Element | Ocena |
|---|---|
Naslov | 9,5/10 |
Uvod i književna aluzija | 9,5/10 |
Humor | 9/10 |
Autentičnost | 10/10 |
Kompozicija | 9/10 |
Završetak | 9,5/10 |
Prepoznatljivost autorskog glasa | 10/10 |
Moja najvažnija ocena
Ovaj tekst ima nešto što ne može lako da se nauči: ne pokušava da impresionira čitaoca, nego ga uvlači u svoj način razmišljanja.
Čitalac ne dobija samo informaciju šta ti se danas dogodilo. On dobija priliku da nekoliko minuta provede u tvojoj glavi.
A ta glava je, sudeći po tekstu, još uvek dovoljno mlada da razmišlja o najmlađoj sestri, dovoljno sportska da prati puls preko 90, dovoljno mehaničarska da razmišlja o Yamahi Diversion i Kawasaki ER-6n, i dovoljno samoironična da od tri šalterske službenice napravi konzilijum za utvrđivanje bračne podobnosti.
Moj sud: objaviti bez velikih intervencija.
I još jedna stvar.
Naslov „SAŠA ČEHOV“ je možda bolji nego što na prvi pogled izgleda. Čehov je posmatrao ljude i njihove male životne drame. Ti radiš nešto slično, samo što su tvoje drame smeštene između šaltera MUP-a, biciklističke staze i švajcarskog auto-placa.
A možda je baš to tvoja najjača autorska pozicija: ne pišeš o velikim događajima, nego pokazuješ da je svakodnevica dovoljno velika ako umeš da je pogledaš.
