31 listopada 2018

petljao

nešto sam petljao sa Stravom pa sam mesec zaključio sa pola aktivnosti vidljivih javno a pola nevidljivih na onom famoznom oktobarskom čelindžu. i tako tamo imam negde između 300 i 400km, sad sam zaboravio, a evo zvanična statistika kaže da imam pretrčanih 612km, odnosno u celoj godini do sada 4818km. imaćeš šes' 'iljada do kraja godine, reče drug malopre, u šta naravno nisam siguran jer godina je PREdugačka i PREvrtljiva i nikad ne znaš šta se može dogoditi do kraja.

mislio sam da ću danas pretrčati i malo više, da udarim oktobra po repu, no ni sinoć ni večeras nisam bio raspoložen za neke maratone. onako, izađe, protrčkaram, zastanem par puta da se malo istegnem pošto kod kuće nikada ne stignem, i to je to. zanimljivo je i da sam zadnja dva dana trčao malo brže od mesečnog odnosno godišnjeg proseka. kao što me nekad stigne umor, sada me je "stigao odmor".

u nastavku a na sličnu temu, razmišljam sve intenzivnije o trci 5/10km u nedelju. od početka mi je bila antipatična ta ideja stampeda gradskim avenijama sa skretanjima i okretima na svakom kilometru ako ne i češće. no u nedostatku boljih trka, šta fali probati i to? videti kako izgleda. izazov u izazovu, uvek biti na pravom mestu, proći stazu koja je i tehnički zahtevna a ne samo udri pravac od 10km pa možeš i mozak da ugasiš i ostaviš noge da same trče kao u zaprezi.

blog o patikama nisam napisao jer mi fale dobre fotografije, a nisam siguran ni da ću ovih dana to stići. sve je stvar inspiracije i onog "carpe diem" ako se dotična već pojavi. imam i jedan malo veći projekt koji nikako da izvedem a potrebno mi je možda pola sata sveukupno. taj će mi doneti puno lajkova, no malo mi je tehnički komplikovan. nadam se da ću iskoristiti neki od poslednjih topljikavih sunčanih dana i za to. bumo vidli.

29 listopada 2018

povratak

pisao bih o nekim skroz drugim stvarima ali ne mogu.
pa ću se zadržati samo na kratkom opisu povratka "normalnom" trčanju.
kao nekad, kad sam mogao da odlučim da li ću ići malo brže ili malo sporije.
u zadnje vreme nekako noge same odluče da će ići sporije i ja se samo pomirim s tim.
elem jutros sam zaista i išao sporije, što je bilo očekivano nakon napora u nedelju.
(za neobaveštene, u koje i sâm spadam jer ništa nisam pisao, od trke na 10.5 km sam otrčao ravno 2/3 i došetao ostatak do cilja. ne što sam bio umoran, gladan, što sam se preračunao, ništa od toga. jednostavno sam bio loše raspoložen pa sam u nekom trenutku stao. kao da je to nešto važno hm)
nakon jutarnjih umereno brdskih 15km uveče sam dodao malo živahnijih polubrdskih 11km, i to oba trčanja u istim patikama.
to mi je jako važno da na kraju dana saberem dva trčanja pa dodam patikama kilometražu, umesto mučenja da jednima dodajem 15km a drugima 11km fuuujjjjj.
eto čime se ja bavim.
ako su ti to najveći problemi u životu onda ti uopšte nije tako loše (reći ćete).
pa eto.
bliži se kraj meseca, ko će sad popunjavati zaostale dane u excelu i pripremati onaj čuveni blog o ukupnim kilometrima i blabla, grozno.

28 listopada 2018

rez

pravio sam tako raznorazne rezove i prelome u životu.
čak i u onom Prvom od sportskih života, biciklističkom.
par godina treniranja na prosek, pa na pulseve, pa na osećaj, pa opet na ciklomaster, pa bez ičega.
naravno da je brzina uvek zavisila samo od forme i raspoloženja, a nikada od toga da li sam tokom vožnje gledao u brzinomer ili u pulseve.
trčanje je malo čudnije, mada ne nužno.
valjda.
pogledaš na sat pa kreneš tačno u 10h00 na trčanje i okreneš na 10km i dotrčiš nazad na početak pa pogledaš na sat a on kaže 11h40 i onda kažeš gle išao sam 20km za 100 minuta, nije to ni loše ZA OVAJ OSEĆAJ.
(kakav god da je bio osećaj, naravno)
ne znam kako bi išlo trčanje skroz bez ičega.
odeš dođeš, znaš koliko si pretrčao jer jebiga nisi lud, istim putevima ideš pa si popamtio gde je 5km gde 10km, ali kad se vratiš i nemaš pojma da li si trčao tempo po 4, 5, ili 6 minuta, e dođavola onda.
ili možda ne.
već ćeš na trci videti koja brzina ti je Tempo Trčanje pa ćeš nešto znati.
valjda.
u svakom slučaju uzbuđen sam ali nemam tremu, to je odlična situacija.
povoljna.
eksperiment može da počne koliko odmah.
ubr (uzgred budi rečeno) videh live-rezultate iz ljubljane od dvoje koji su me zanimali, i za razliku od ubeđenja da su žene manji zaletači danas je ispalo suprotno.
onaj uporni je ipak došao do cilja, uz neke male probleme koje će nam sutra opisati u blogu, a ona uspaljenica je odustala nakon 52% trke, tojest maratona, i to neće nigde opisati.
šteta.
hohohohoho

27 listopada 2018

odmor

uf kako mi prija ovaj odmor od ničega, jer ako ćemo pošteno nisam imao od čega ni da se umaram. trčao sam svakog vikenda polumaraton i tako pola proleća i pola jeseni, a možda i pola leta. izgleda da sam ove godine imao između 40 i 45 trka, mala mi je zbrka u excelu i ne vidim lepo koje brojke su crvene a koje zatamnjene, kao i šta znače silne beleške po ćoškovima svakog polja. treba to dešifrovati nakon tolikih meseci.

no ljudsko telo je voćka čudnovata, a um još čudnovatija. može se desiti da se za koji dan misteriozno osetim preporođen i poželim da se vratim na neki sledeći polumaraton u kasnoj jeseni. ako bi to uopšte imalo smisla, mislim pravog smisla, osim onog smisla da sve ima smisla ako nam se upravo to radi.

nakon jučerašnjeg hajde da kažem odmora, za slučaj da za vikend ipak otrčim neku trkicu, danas sam otrčao laganih 7km ujutru a popodne 9km laganog tempa sa povremenim osećajem uskakanja u "srednji tempo" što bi bila ona neka zlatna sredina od koje možeš dosta brže a prijalo bi ti i malo sporije. naime otišao sam biciklom tu na jedan obronak izvan grada a vratio se trčeći, pa je ta nizbrdna (?) staza pripomogla da mi bez gotovo ikakvog napora prosek ipak bude ispod 5'/km. vidi ti njega, ovamo priča kako mu je do odmora i svega dosta, a tamo virka u prosek...

26 listopada 2018

DNS

nisam nigde bio ni prijavljen pa ne mogu ni DNStartati, dakle lažem već počev od naslova.
u Ljubljanu sam teoretski mogao, da sam u podne već otputovao, a kako nisam krenuo na put a noće je evo odavno pala, sutra mi je prekasno.
čak su mi i startni broj našli ali šta ću, druge obaveze su se isprečile.

za Podgoricu sam se takođe mogao prijaviti juče do ponoći ali mi se nije ni prijavljivalo ni išlo.
odjednom mi se smučilo to beskrajno putovanje sa milion krivina.
da idem na neke pripreme gde ću biciklom preći hiljade kilometara mesečno, pa hajde.
ali na maraton, neka hvala.
kome se trči nakon celog dana u autu, srećan mu put i sve najlepše želim.

do juče je bilo prehladno za poslove u dvorištu a sutra je neko crkveno crveno slovo (to je ono kada te komšiluk gleda kao ludaka ako upališ motorku) pa sam sve morao danas.
nije maratonisanje za NK radnike.
ne znam više unazad koji je bio koji dan i kada sam pisao zadnji blog, no svakog dana mi je na kraju trebalo pola sata da pohvatam gde sam sve bio jer sam imao po desetak aktivnosti na Stravi pa je sve to trebalo sabrati, kilometre i minute mnogobrojne a uvek nedovoljne.

(PS
Stravu koristim skroz privatno, umesto da na dlan zapisujem pređene kilometre, tako da me nemojte tamo ni tražiti niti ja nameravam uhoditi vas)

što se tiče maratona, radi se o tome da sam nekako zavoleo ganjanje na polumaratonima i to mi se ustanovilo kao "prava mera".
za Halfić možeš da treniraš više ili manje, uvek ćeš ga slično istrčati.
nikad nakon halfića nisi premoren, možeš u auto pa kući.
ako je oko sat i po pa dobro bio si umoran, ako je koji minut brže puna šaka brade i obavezno prvo ili drugo mesto u kategoriji.

za maraton nisam trenirao, zadnja dužina mi je bila pre nekoliko meseci, nemam pojma dokle bi me noge držale, a rezultatom bih svakako bio nezadovoljan, koliki god bio.
na osnovu rezultata polumaratona iz 2016 deluje da sam sada minut-dva brži na 21km, no tada sam pred ljubljanu trčao i novosadskih 33km po asfaltu i deliblatskih 41km po pesku i uopšte imao više tih dugačkih trčanja.
tako da, uopšte ne znam kako bi mi noge podnele ono nakon dva do dva i po sata.
nisam siguran da mogu ispod 3h10, pa samim tim nemam ni motivaciju da se naprežem.
"možda" mi nije dovoljna garancija.

ostaće mi godina na dva maratona, sa 3h15 u novom gradu i 3h18 na plitvicama, u dva uzastopna vikenda.
no nadam se da ću uhvatiti još neki Half do kraja, kad ih već toliko volim?
od svog tog osećaja da je godina pri kraju povećao mi se i apetit, udaram po orasima bademima i nuteli, pa će sa par nadoknađenih kg (u odnosu na leto) ubrzo i brzine na polumaratonu potonuti u žabokrećinu.
duga i hladna zima može da počne.

23 listopada 2018

ništa i ponešto i svašta i ništa

čovek je do minut pred rođenje ništa i kad umre opet je ništa, pa tako i moje sportske nedelje prolaze u svačemu i koječemu a kad sabereš ni u čemu vrednom analize i hvalisanja.
tipa kad kažu išao sam ovaj trening sa ovolikim pulsom i sa ovoliko kifli naspram onoliko zemički, aman.
nekad sam mogao tako a sad sam se zasitio, još jedino trke merim i brojim im otkucaje i sekunde, a ni to sa preteranim žarom.
treninge, teško da shvatam ozbiljno da bih ih nazvao Treninzima.
odem na trčanje i to je to.
čak i kad sam na bicikli trenirao kako je moglo "na prste da prebrojiš" ljudi, nisam to zvao treninzi nego vožnje.
odu momci na pripreme pa kad vide moj trening kažu kuku nas četvorica vozimo "na smenu" 160km pa napravimo manji prosek a ti gazio sâm, pa nisi normalan.
a ja upišem "išao na vožnju".
nije to skromnost, kontam, nego neki kompleks.
nikad nisam sebe shvatao kao nekog bogzna vrednog, važnog, jakog, brzog.
uvek sam se poredio sa boljima, nikad sa lošijima.
pa kad vidim koliko je svetski prvak išao na svetskom prvenstvu na hronometar, ja se "pokrijem ušima" nakon što uporedim svoje ajd da kažem treninge na sličnoj dužini.
slično i maraton i štatijaznam staza, koliko sam najbrže išao 5km u poređenju sa svetskim rekordom, to je muka i jad, a i ženske šampionke mogu trčati 3000m stipl sa rukama u džepovima i prestići me za krug dok ja trčim 3000m bez prepona na stadionu.
da ne pominjem skok s motkom.
i sad je kao važno koja mi je bila dužina koraka danas, hmm.
u dnevnik treninga upisujem da li sam gore na brdu našao nove ostavljene štence kod kontejnera, i da li su svi mačići od prethodne nedelje još uvek živi i zdravi.
u svemu tome, od kontejnera do kontejnera nakupih juče 8+11 a danas 13+8km, što izađe na gle okruglih 19+21=40km.
svašta.
proseci su tu negde između 6-7 min/km, uobičajeno.
još uvek sam u poluzbunjenom stanju pred vikend.
sutra svakako mogu natrpati kilometara koliko hoću, a za slučaj da ću pohoditi neku maratonsko-turističku destinaciju za vikend, onda bih u četvrtak ipak trebao malo da se obuzdam.
za neki od narednih dana ću spremiti zanimljiv blog o dva modela patika i tome kako su "dramatično različito" podnele istu kilometražu.

22 listopada 2018

šta sad

prva stvar koja mi remeti život je ovo naglo i silovito zahlađenje za 10 stepeni u odnosu na doskorašnje miholjsko (bablje) leto. tako je bilo lepo, makar zamišljati da je topla polovina godine još uvek u toku. nažalost izgleda da je počela ona druga manje popularna godina, kada se radi o mojim mišićima.
druga stvar koja mi zbunjuje dane je koliko smanjiti uobičajeno nedeljno džilitanje ZA SLUČAJ da se pojavi mogućnost trčanja maratona u nedelju.
moram se snaći i za jedno i za drugo.
evo upravo proveravam PRVI PUT OVE GODINE i vidim da je za podgoricu moguće elektronsko prijavljivanje do 25.10, dakle do četvrtka, bravo za organizatora :-D
dotle bih taman trebao da saznam ima li ikakve šanse za ljubljanu pa sve ide ka tome da do četvrtka uveče neću ni moći tačno da znam gde ću provesti vikend.
plan C koji može da digne i iz mrtvih glasi da se istog dana (zbog poklapanja datuma i godišnjice) održava trka na 10.5km tu na periferiji i na samo 3.5km od moje kuće, tako da se sudbina svojski pobrinula da ne ostanem bez trke ni sledećeg vikenda.
podgorica mi je bolja zbog vremena, volim da mi je što toplije u ovo doba godine, a ljubljana je bolja zbog dosta veće gužve (barem prvih 20km) i zbog manje napornog putovanja.
mislim, put je dugačak u oba slučaja i jedina razlika je što je do podgorice težina tehničke prirode, sa puno više gužve pa samim tim i slabe/spore prohodnosti, dok je ka severu problem monotonija vožnje autoputem koji je naporan na neki drugi način, naročito sedamdeseti put u godini.
danas sam, da nakon polumaratona i večernjeg rastrčavanja nakon istog, imao dva pokušaja trčanja istezanja odmaranja i rekreacije pa sam stekao utisak da sam bio bogzna koliko aktivan ali to je u koracima podosta mršavo.
već sam sebi najavio večerašnje trčkaranje pa šta god od toga ispadne, neće se ovi kilogrami istopiti sami! doduše nije ni gladovanje recept za zdravo i dobro raspoloženje ali ne bi bilo loše podsetiti sebe da postoji i mogućnost naplate za sav onaj bespotrebni hedonizam na izmaku leta.

21 listopada 2018

ljudi

neki se oportunizam i "uz dlaku" i plivanje uzvodno probudi u meni kad god namirišem nekakve masovne histerije poput ovih nakon utrka i euforičnih vikenda.
onda svi na fejzbuk stave svoje slike sa trke i medalje i rezultate i materine a ja stavim neki spot koji nema veze sa trčanjem ili napišem par stihova pa mnogi verovatno ni ne shvate da sam bio na trci.
eto tako.
što se tiče rezultata jutros sam u apartmanu skuvao crnu kafu i okrenuo šolju da mi proročica pročita sudbinu a kada sam kažiprstom ubo želju pomislio sam da idem 1h27' i gle čuda šalica je pogodila, nisam morao ni trčati!
plašio sam se hladnoće i to opravdano, ništa mi nije prijalo to famozno "savršeno vreme" za trčanje po kojem su mnogi dali najbolje od sebe a ja sam se smrznuo kao čili vili.

nakon deset godina muke sa obućom cele ove sezone se nisam nijednom tokom trke setio da imam patike na nogama i nastavljam da se pitam zašto ne uzmem još jedan par ovih noosa ff kad su mi već tako "preodlične".
valjda čekam da se rasprodaju ili da im prođe popust, ko će ga znati.
ili je čista lenjost, nemar.
u sredu treba da uzmem neke pare iz banke pa eto možda tada.
imam zelene pa bih uzeo narandžaste i nakon 200km bih im zamenio leve odnosno desne pa bih ih najradije nosio onako raspareno sparene kao što sam i model pre njih.
bumo vidli...

pojavila mi se frtalj-kombinacija za ljubljanu za koju sam se iznenada JAČE zainteresovao kada sam saznao da je najavljeno "loše vreme" odnosno plus 20.
što je drugima loše meni je savršeno, mlako i gnjecavo, kao koh od griza ili eventualno šne-nokle.
mislim na vreme, moram da naglasim, previše drugih stvari ne volim u gnjecavom stanju.

nakon požege koja mi je ispala nešto kraća, apatin mi je ispao nešto duži pa kad tu razliku u metrima preračunaš u minut trčanja, ispadne da sam danas otrčao "sasvim solidno" jer nikada nisam dobro trčao na +10 sa ledenim severcem, tako da je ispalo puno bolje od očekivanja.
par njih mi reče da sam se možda previše obukao ali su na stazi ostali iza pa neka sami donose zaključke.
da li je godina gotova ili još uvek ima nade za neko malo veće uzbuđenje?

20 listopada 2018

dijagrami

radi se o tome da mi se, logično, sa prestankom velikih vrućina, telo malo popunilo pa nisam uvek u onom manjku od par % vode, za koji naučnici ionako kažu da ni na šta ne utiče. nekada se naime mislilo kako par % težine izgubljene na trčanju donese i do 10% manjka snage no već par decenija se misli skroz drukčije. no dobro. ako ideš automobilom na trku od deset kilometara uzbrdo, u čemu je poenta punog rezervoara od 60 litara? jebiga...

tako imam jednu krivulju koja je na momente silazila i ispod 64kg a sada prelazi 65kg, a posebno u ovim danima superturbomega-kompenzacije, dalje imamo krivulju prolaska leta i dolaska zime gde mi je na svakih 3-4-5 stepeni celzijusa polumaraton sporiji za minut, pa imamo krivulju forme koja je nakon špica morala krenuti u blago poniranje, a slično je i sa motivacijom.

tako mi se fokus skroz prešaltao sa onoga koliko mogu polumaraton, na ono dokle ga mogu zadržati tu negde oko sat i po, sa još 200g stomaka više, sa još 1% umornijim nogama, sa još 10% manje motivacije, i tako dalje i tako sporije. pa se sve te krivulje upletu kao pletenica konjskog repa ili grive, pa ti budi pametan zbog koje ćeš se kad tad saplesti i sunovratiti u onih 1h32'.

vidno neraspoložen sedam na biciklu i odlazim da uslikam maglu na planinama tu sa brdašceta 10km iznad grada, i vraćam se kući da se pakujem još vidnije neraspoložen jer jedino volim ona putovanja kad si čist pa ne unosiš po kilo blata na patikama u auto gde god staneš da pišaš usput, kad pri sporim brzinama prozori mogu biti otvoreni i nije ni hladno ni vruće, kad je jednostavno sve sa-vr-še-no.

blato po putu, traktori između sela i gradova, brisači, polivanje šoferšajbne, pranje auta, sve bljutavo i gadno, pa i presvlačenje za trku traje 15 umesto 2 minuta. mrzim! #fujfujfuj

19 listopada 2018

neću hoću

u zadnjih par dana je prošlo najmanje desetak dana normalnog ludaka, koji se jednom dnevno predomisli da nešto hoće pa sutra neće. e to je kod mene tako ubrzalo da sve mislim da sam prethodni blog pisao pre godinu dana.
ajd par meseci.

prvo nisam hteo na trku sad za vikend
pa sam odustao od svih trka do kraja godina
pa sam se prijavio na strava distans čelindž i krenuo da lupam kilometre
pa sam upao u neki overReaching i pokucao na vrata overTraininga,
akutnog doduše,
i onda sam usput nešto čeprkao pa shvatio da se za Half ipak može prijaviti i na dan trke,
a još bolja kombinacija mi je bila da se prijavim veče ranije,
pa sam onda zvao koga treba i sredio za smeštaj,
a u međuvremenu među svim tim međuvremenima sam počeo da odustajem od te ideje da stopostotno uronim u strava čelindž i vratio se u razmišljanje da mi ne treba previše kilometara BAŠ ako ću ipak na trku
i onda me je danas ponelo neko dobro raspoloženje pa sam u kombinaciji sa nekoliko bici vožnji pretrčao prvo 6km tempa pa onda 2+2km lagano pa na kraju 4km po školi nekih krugova i ubrzanja pa 4km tumarao po gradu ovamo-onamo i prečicama do kuće nakupio istih 4km povratka (?) dakle zona sumraka original

tako sam isto pre jedne od ovih predzadnjih trka, nešto nalupao nalupao kilometara u petak i na kraju istrčao sasvim solidan half u nedelju, pa se sve nešto nadam da je sve što je jednom bilo moguće, moguće opet
ono što će da zezne stvar je ovo zahlađenje koje je najavljeno i koje me uvek skvrči kao kad zapališ komad plastike, baš me zanima da li ću se dovoljno utopliti za sat i po tempo trčanja i kako će to izgledati
barem ću imati dobro društvo, koje je ionako 80% razloga zašto uopšte idem na trku
ostaje i neizvesnost koliko ću sutra uspeti da se dodatno odmorim, ako ovo danas uopšte može da se računa kao početak odmaranja
hmmmm

18 listopada 2018

tjelomehaničar

imam taj jedan mehanizam, ili je bolje reći algoritam.
evo kako to ide.
recimo.
teče sreda, četvrtak "ili već jedan od njih" (tm* balašević)
budem tako nekako, kako da rečem, neraspoložen.
vidim unapred na šta će to izaći.
manjak dobrog raspoloženja lečim hranom.
šta ću, takav sam tip osobe.
moram da dobijem nešto od života, neku kompenzaciju.
neku palačinku.
i dalje nema puno skretanja.
povećan apetit neminovno vodi do veće želje za aktivnostima.
ko normalan sedi kući i ždere, i spava, i ždere?
niko.
i ako mi je u nagoveštaju petak (i subota, mada ne obavezno, jer i petak zna biti previše) sa previše aktivnosti, kompenzacije, nadoknade nečega i ničega i svačega, očigledno je da se neću odmoriti za trku.
za trku mi je potreban mir u duši, ispunjenost, zadovoljstvo, i ono baš-me-briga-da-li-sam-ručao raspoloženje.
preskačem taj vikend, putovanje, takmičenje, ostajem kući i pokušavam da trčanjima nadmašim apetit, sve dok kriza ne prođe.
ako sam pojeo za 30km, pretrčaću 20+15=35
ratujem sa samim sobom, životom udaram na život i protiv života.
borba je u startu izgubljena ali život nije,
jer život postoji vredi samo dok postoji borba,
pa makar i ta unapred izgubljena.
nakon smirivanja bure čekam sledeću priliku, sledeći vikend i trku.
eto tako to ide.
kod mene.
biće da sam odustao od ideje da se uglavim negde u nedelju, a ionako bih sa prijavama pet dana nakon "u zadnji čas" samo nekom pravio probleme.
ako već nekog moraš, muči sebe a ne druge.

17 listopada 2018

napredak kruševac

(tako se zvao neki fudbalski klub dok sam kao dete pratio prvu ligu)

napredak je očigledan, jer sam juče bio 220-ti na stravi pa sam se do mraka malo odskrolao nizbrdo, no evo danas sam se vratio u velikom stilu sa 23km ujutru i već sam na 175. mestu.

ono što me muči je što sam početkom meseca jedno trčanje od 23km slučajno poništio pa sam ga čisto za svoju evidenciju dodao kao "manual activity" no avaj, to se u čelindžu naravno ne računa. inače bi svako mogao reći hej danas sam pretrčao 200km majke mi i eto ti ga na prvom mestu.

obzirom da sam dobio slobodan dan od posla da bih farbao ogradu, mislim da ću (nakon užine tojest tone keksa i nutele, da ne kažem zdrave hrane, fuj, uz koju popih litar kole-zero i kafe, opet fuj, jer treba taj otrov iz sebe istresti, a ograda može i da pričeka, ima li kraja ovoj rečenici i kako sam je uopšte započeo?) otići da trčim još malo. zaključio sam da je ovo dobar završetak rečenice. u odnosu na početak. onaj gore. evo dodao sam zagrade i sve je odjednom po peesu.

fale mi 32km da bih se probio u top 100. no za to je potrebno još nekoliko dana. naime i to se može izračunati. ovi pri kraju top 100, od 90-100 mesta, imaju recimo nekih 360-ak kilometara što je tačno polumaraton dnevno.

za ulazak u top 50 treba imati 400km što je 23-24km dnevno, a ja imam 325 priznatih kilometara što je samo 19 dnevno. da bih imao Half dnevno u zaostatku sam tih 17 dana po 2km, što je samo jedno trčanje od 35km, ili dva od po 17km recimo. eto jedno ću "odraditi već danas" i prosta matematika kaže da je nakon samo dva-tri dana ludovanja moguće uglaviti se u tih famoznih top 100.


16 listopada 2018

dosta

nisam mislio dostaaaa! kao vapaj nego kao da mi je nečeg bilo sasvim dovoljno. ustvari trebao sam napisati dovoljno a ne dosta. no bilo mi je dosta. tad kad sam završio drugo trčanje bilo mi je dosta, ali evo sada mi već nije dovoljno. jutros 14km + predveče 17km a opet tih 31km jeste i nije dovoljno, zavisi koliko ti je potrebno da se isključiš od ovog zemaljskog života. prizemnog. možda je potrebno i deset sati trčanja na dan. ko će ga znati. nisam ja zdrav kao vi pa da mogu normalno da razmišljam. logika mi je kao beguncu iz zatvora ili ludnice. dakle nikad dovoljno. eto.

svakog dana me sahrani neko od koga nisam očekivao. i kako da znam od koga sutra da očekujem kad inače ne očekujem ni od koga? nisam od tih što sumnjaju na ovog ili onog pa pripremaju štitove zaklone i protivotrove. eh da, kad pomenuh otrov. oprao sam patike. one kinvara koje su počele da se rastapaju u prašini kao neka lešina pregaženog goluba koji se polako na asfaltu pretvara u neku tapiseriju, pačvork takoreći. baš me zanima na šta će ličiti nakon pranja.

stisnuo sam na stravi onaj distance challenge pa mi je ispalo da imam puno manje pretrčanih kilometara i onda sam shvatio da sam deo aktivnosti postavio da ga vide samo oni koji me prate (nula njih) pa sam to morao da prepravljam u javno. sada sam na nekom 226. mestu od 190 hiljada ljudi, dakle tu sam negde s-k-o-r-o u prvom promilu. fali mi samo 40-ak kilometara da uđem u top 100. hmmm. zanimljivo. doduše ne toliko omamljujuće za nekog ko se borio i za prvo mesto ali hajde, svaka motivacija je dobrodošla.

15 listopada 2018

zamke

nisam bio siguran da li mi je gps pomogao ili odmogao na trci u nedelju.
naime pokazivao mi je promenljive proseke i brzine, a kada sam pogledao prolaske po krugovima opet mi ništa nije bilo jasno jer nisam uvek stisnuo lap na liniji cilja nego sam par puta zakasnio. trebao bih da mišem pratim putanju na mapi pa da prepišem tačne prolaske po krugovima, i tek onda da uporedim vremena sa utiscima.

naime osećaj mi je pratio očitavanje na displeju, a to je da smo prvi krug išli onako normalno, da je drugi bio dosta brži a tu je ionako otpalo dve trećine grupe, a da je treći bio skoro "peške" jer je momak koji je pejsovao 1h30 bio u nedoumici da li da drži 4'15''/km ili da počne da usporava jer bi sa tim tempom stigao par minuta ranije u cilj, zbog kraće staze. malo su ga stavili u nezgodnu poziciju mada ja ne bih previše ni razmišljao, sat i po je sat i po i moje je da se ispod semafora pojavim na 1:29:45 pa kome se ubrzava a kome usporava, izvolte.

zbog tog trećeg peške kruga mi nije bio problem da ubrzam u poslednjem i smaknem dosta ispod sat i po. nemam pojma kako bih se osećao da sam svo vreme morao da držim 4'15'' jer mi je i ovako na momente bilo teško. ne što nisam u dovoljnoj formi nego što nisam bio ni odmoran ni motivisan za trku. samo mi se trčkaralo i to je sve. jedva čekam zadnju trku pa da zaključim ovu godinu. nemam pojma ni kada će to biti ali eto, jedvačekanje je već započelo.

zanimljivo je i da osim onih 1h26 i par sekundi u požegi nisam istrčao nijedan tako malkice brži polumaraton, opet se svo vreme kao i proletos vrtim tu tik ispod sat i po a rekao bi čovek da sam se "probrzio". ipak je realnost da sam samo nekih mesec dana bio oko 64kg a sada sam se što zbog nerviranja što zbog pada motivacije vratio na 65 pa su se i koraci skratili za po pola centimetra. još kilo gore i eto me opet na mukama da istrčim i tih sat i po, a kamoli maraton. potrebno je puno više mira i puno manje negativnih spoljnjih uticaja da bi čovek bio i ostao normalan, umesto da se leči hranom i bežanjem od stvarnosti. zavidim onima koji imaju takav normalan život, nemam šta drugo reći.

14 listopada 2018

s+n

subota i nedelja haotičkaste cure
da li ste primetili da dani idu čudno
pon i uto muškog roda
sreda je ženska
čet i pet opet muškići
a vikend ženski dubl
možda zato nekom vikendi pašu više a nekom manje

u subotu sam pošao na vožnju sa biti ili ne biti idejom da ako 1) završim sa puno kilometara i uspona, uopšte ne odem na trku u nedelju, odnosno ako 2) nešto smandrljam biciklu, onda da još uvek ostavim mogućnost Half-a u nedelju

no nakon bicikle koju jesam i skratio i olabavio, dogovorih trčanje. kratko. to je ispalo kao malo zagrevanja, malo pokušavanja ubrzanja, malo razgibavanja, i mnogo valjanja po veštačkoj travi terena za mini fudbal te istezanja rastezanja otezanja i nekih vežbi nit za leđa nit za glavu.

e nakon toga mi je dunulo da ipak idem na taj Half i još pride da krenem odmah a ne sutra ujutru pa mi je ostalo sat vremena za tuš ručak pakovanje i još koješta.

preskačem podizanje brojeva i 600m trčanja tj predspavanjskog futinga, loše spavanje zbog iskašljavanja koječega iz sinusa i bronhija, napolitanke za doručak jer u brzini nismo ništa spakovali, itd

o trci mogu i sutra...
jer je skoro ponoć a pride sam kasno uveče izašao iz auta i dotrčao zadnjih 8km do kuće. valjda sam navikao da svake nedelje upišem istih 33km trčanja pa moram da nahranim demona.

umesto najave tog drugog poluvremena bloga, napomenuću samo da rezultate ne uzimate preozbiljno jer smo imali 4 kruga po 5150m tako da mojih nešto ispod 1h28 ne znače ništa više od rutinskog half-a za sat i po i odrađivanja potrebnog zadatka da se otme pehar u kategoriji koje su doduše rastegli na po 10 godina pa je onima iz gornjeg dela spektra bio malo teži posao.

12 listopada 2018

petak


šta je ovo, opet petak?
petak je uvek dan za predah, malo sam menjao gume na biciklama, malo podmazivao menjače, tojest one ručice na guvernali, tojest nisam ih podmazivao nego ih isprao wedeom.
nakon toga vožnjica da isprobam nove continental-ke, do brane sa koje je gornja slika, pa još jedan dogovor pola-vožnja-pola-trčanje no sparing panter me malo izradio pa je trčao više nego što sam očekivao i zbog toga sam se em malo smrzao na bicikli em nas je uhvatio mrak.
pred kraj sam se ipak zagrejao no za to mi je bilo potrebno nekoliko kilometara oko 4 minuta i to po mraku sa svetlom mobilnog telefona i preskačući iznenadne rupe u asfaltu.
pritom pokočen i smrznut, u stabanim patikama, pa blago uzvodno.
brate koliko li je to kada se prevede u idealne uvjete, verovatno sam odradio tricu ispod osam minuta. šalim se naravno. laku noć. vikend će doneti mnoga iznenađenja, (ne) nadam se.

11 listopada 2018

bajk


kao što sam i najavio, danas sam otišao na vožnju i shvatio koliko sam sreće imao što me je nešto izbacilo iz kolotečine. setio sam se nekog davno zaboravljenog sveta u kojem sam živeo, i koji ima proporcionalno šire horizonte u odnosu na trčanje, onoliko koliko je za isto vreme moguće više preći biciklom.

štaviše, ako day-in-day-out možeš da trčiš tri sata dnevno, biciklom možeš uz isti utrošak barem pet sati, a ako je na trčanju jedna onako uobičajena Dužina (za maratonski orijentisanog rekreativca) nekih 3-4 sata, na bicikli možeš jednom u par nedelja da odvališ i deset sati. a za to vreme se neminovno možeš nagledati puno više novih pejzaža nego na pomenutoj maratonskoj dužini.

kao da sam sve to odavno zaboravio, zato mi je ovo danas i bio svojevrstan šamar. doduše planirao sam putovanje trkačkom biciklom no ovako je ispalo bolje. zbog pozicije u vožnji sigurno sam manje opteretio svoja krhka leđa, kojima je potrebno puno više (hiljada!) kilometara da se uhodaju i pripreme za slične treninge. ovo ipak nije bila redovna aktivnost nego iskakanje iz rutine, pa sam pokušao da sve rizike svedem na minimum.

šta ću sutra, nemam pojma.
za nedelju je u planu (bio?) polumaraton u Svilajncu za koji sam prijavljen, a ne pada mi na pamet da se predomišljam u pravcu zagreba ili novog sada. za prijave je ionako prekasno a jedino bih u NS još i mogao da trčim bez broja, dok mi je ZG predalek čak i kao ideja a kamoli kao stvarno putovanje i mrcvarenje.

ne znam ni kako stoje stvari sa ljubljanom i podgoricom. baš nemam pojma. pretpostavljam da je i ljubljana zaključena po pitanju prijava, no od nje već rekoh da sam odustao, zbog termina i premale verovatnoće da bude mlakih sunčanih +18 što jedino priznajem za idealne uslove. za podgoricu ću još pogledati, zašto da ne. kontam da tamo može da se prijavi i "danas za sutra", mada možda i grešim. ma nije me ni briga uostalom.

10 listopada 2018

nojn und nojncih luftbalonen

u nedelju sam pretrčao 33km i u ponedeljak 23 i u utorak 20+23=43 i kad sam sve sabrao izašlo mi je na 99 u tri dana s tim da sam mogao da zaokružim i na stotku ali to tada nisam ni znao ni računao. naime kad sam u utorak uveče strčao u grad i zaleteo se ka česmi ispred crkve da se napijem vode, iako sam bio na samo kilometar i po od kuće, tu me je dočekala drugarica s kojom sam imao svašta da ispričam pa sam sa njom došetao taj zadnji kilometar. računam, da uštedim sebi pola sata kucanja esemesova. ali sam tako uštedeo sebi i taj stoti kilometar. eto tako je sudba htela.

koliko juče mi je to možda i pomoglo jer me je na povratku sa jutarnjeg trčanja malo zažuljala pokosnica. nosio sam one kinvara 7 papuče koje se nekako čudno pertlaju, i koliko god ih stegneš ostane previše prostora oko prednjeg dela stopala a pertle te "zakolju" gore na vrhu gde vezuješ mašnu. i onda sam nekako čudno gazio i da li zbog toga, ili zbog onih 99km u prethodna tri dana, tek pojavio se problemčić, prvi nakon nekoliko godina.

par puta sam namazao voltarenom, posle tuširanja se dobro poprskao hladnom vodom, i deluje mi da jutros ne osećam ništa. no nakon onolikog trčanja mi svakako neće ništa faliti da se danas malo više provozam biciklom tako da ću taman malo predahnuti od dokrajčivanja pomenutih kinvarica.

eh da, skuvao sam pekmez od višanja. kupio sam onu limenketinu za hotele i odmarališta od 4.2 kile, ocedio voće koje je bogu hvala bilo bez koštica inače ih ne bih ni kupio, dodao kilo šećera, i stajao pored šporeta dok mi žuta dukserica nije postala natačkana kao neka najmodernija moguća šerpa iz jugoslavije sedamdesetih.

09 listopada 2018

43

sad ovo već zvuči kao iživljavanje ali tako mi se namestilo.
nije mi se radilo po dvorištu, ostavio sam zavareno što je zavareno, i uzeo nekoliko dana odmora.
popustila me i ona najava najave problema sa išijasom, čim sam prestao da čučim po ceo dan i provodim više vremena na bicikli.
sva sreća da ni putovanje nije bitno poremetilo stvar, jer obično ume.
naročito ono sedenje u autu nakon trke.
juče sam "morao" biciklom tu malo izvan grada pa sam odatle otišao u istraživanje lokalnih puteljaka i nakupio čitava 23km strmih trnde-mrnde lomatanja, a koliko je teren bio "friendly" dovoljno govori da mi je za to trebalo 2h46' (!!!)
okej jesam bio umoran od trke jer sam u nedelju sa sve večernjim rastrčavanjem nakupio 33km, pa na to ovih 23 nije baš bilo "odmarajuće".
no dobro.
jutros sam opet bio malo neodlučan pa sam sačekao da otopli.
nakon još 23km od čega srednji deo takođe lomatajući, ispalo je da sam previše čekao i vratio se maltene po vrućini.
nakon užine i kratkog odmora od ukupno par sati, došlo mi je da još malo otrčim a kada sam se popeo iznad grada shvatio sam da mi se raspoloženje u nogama promenilo iz "ne moramo valjda još trčati???" u "a što ne bismo još malo tojest još malo više trčali/e?"
i tako sam i popodne prešao brdskih 20km sa samo dva segmenta po kamenjaru i makadamu, ostalo je srećom bio asfalt.
one saucony kinvara 7 sam nosio i juče i danas i tako ih počastio sa 66km staža i skoro im prepolovio put do penzije.
obzirom kojom brzinom se rastvaraju u vazduhu kao šumeća tableta u vodi, daj bože da potraju još do kraja godine.
zajedno sa ona dva para asics noosa 10, koje pak čuvam za kišu, koja je pak rešila da više ne pada u ovom kasnom tojest miholjskom (srb) iliti babljem (hrv) letu.
ko zna šta donosi sutra.
nadam se da neću trčati 60km.

08 listopada 2018

oktoMbar

tako su babe govorile, ako je septeMbar i noveMbar i deceMbar, onda je morao biti i okto(M)bar. zvuči logično. pre nekoliko godina sam ovog istog osmog oktobra otišao u vojsku. krenuo ujutru, pa kod brata da slušamo ploče, pa me od uveče odveo do kasarne. grad Niš povelik bio a ja nisam ni znao da sam predodređen za maratonca, no bilo nam je sasvim logično da s kraja na kraj grada odemo peške. tada se svuda išlo peške. gradski autobusi su bili samo za penzionere. moja linija se zvala Ćele Kula - Ledena Stena. a obzirom da je nakon karete faze i brat otišao u bubnjare, izgleda da nam je fizičko iscrpljivanje u genima.

moj plan je donekle propao a donekle i nije, a evo kako i zašto.

kao prvo, iz nekog razloga su mi noge od jutra bile kljok. da li sam se možda previše odmorio pa ih uspavao, ne znam, ili sam se premalo odmorio nakon onako manijakalne radne nedelje sa zavarivanjem tegljenjem i usput mahnitim trčanjem, ko to može znati (samo neki stoper ljut što me prstom prati).

obzirom na takve noge, automatski je propao svaki plan vezan za maratone i polumaratone, pejsove i ritmove. sa ovakvim nogama ne bih istrčao nijedan od zadnja dva Halfa onako lepo nego sigurno par minuta slabije. samim tim poređenja neće važiti. šteta.

svejedno sam krenuo lagano i već nakon prvog kilometra sa pristojnog razmaka gledao grupu svih koji bi želeli polumaraton ispod sat i po. odošeee.

tu su bile dve vodeće cure koje mogu puno brže od toga no očito im nije bilo do žurbe da podele zlatnu i srebrnu robno-novčanu nagradu. s jedne strane sam se radovao što je petnaestak optimista jurnulo za njima i verovao da ću do kraja bar polovinu uloviti, a s druge strane mi je bilo glupo da ostanem tako sâm sa još par rekreativaca naokolo koji su doduše ubrzo zaostali.

ne znam da li mi je bio dosadniji i gluplji prvi ili drugi krug, oba oko 22.5 minuta dakle tačno brzinom za 4 kruga u 90 minuta. pulsevi mi nisu bili visoki ali su mi noge bile čudne, klecave, i sve mi se činilo duplo teže nego pre 7 ili 14 dana. evo kako idu ti prolasci ovekovečeni čipom:




u trećem krugu se ta grupa ispred već raspala u paramparčad pa sam polako stizao one najlošije, dok sam svo vreme sa 200m razmaka posmatrao to jato oko vodećih cura. nekako su bili predaleko da bih počeo da merim razmak, ili trokoracima (jedna sekunda) ili pogledom na štopericu kada negde skrenu recimo. mislio sam da im neću pošteno ni prići, da će njih nekoliko ući u poslednje kilometre i rasturiti se kud koji mili moji. a da ću za završiti tu negde na istom razmaku.

no u četvrtom krugu mi je nešto došlo da shvatim da mogu da pojačam, mada nisam imao pojma da li sam pojačao i koliko. uglavnom to što ti deluje da si pojačao ustvari bude ista brzina s početka trke, samo ti DELUJE duplo teže. pomoć od gps-a nisam imao jer mi je u prvom krugu polar pokazivao prosek 4'17'' a u drugom krugu 4'40'' iako sam išao istim brzinama, i istim putem naravno.

no imao sam na oku onu grupu. da li sam ja njima dolazio otpozadi, ili su oni usporili pa se "vraćali" nazad prema meni, nisam mogao da znam. da skratim priču, do kraja sam prošao sve i slovima SVE iz te grupe osim dve vodeće devojke, a iza druge sam utrčao na nekih 15 metara nadajući se da će me u kadru uhvatiti neki fotograf sa linije cilja. usprintah poput onih koji prehodaju celu drugu polovinu Plitvica pa u ciljnoj ravni raspale 20 km/h kao što je i vodeći kenijac utrčao. nisam znao da sam imao toliko snage, šta ću. malo treniram na tim većim brzinama pa sam neiskusTan iako je već oktoMbar i morao sam biti dovoljno informisan o svojim mogućnostima.

ciljno vreme 1h29 okruglo, zaista previše vetra koji nas je na par mesta gotovo zaustavljao ali hej, zato nam je na istim mestima davao krila u drugom smeru pa nema smisla žaliti se što si primetio samo njegovu tamnu stranu. mislim da je naglo otopljenje smetalo svima, nakon što smo se u par prethodnih vikenda razmazili puno boljim uslovima za trčanje. nakon severnih 16 i košavsko-istočnih 20 stepeni, ovih južnih sparnih 24 je delovalo puno teže. 

prosečan puls od 150 ne govori verovatno ništa osim da sam loše spavao i bio čudnog (ne)raspoloženja. na baranjskom sam takođe uspavan do mrtvila imao 149, a na požeškom 154, pa je možda i to deo objašnjenja ovolike razlike u brzini. 

06 listopada 2018

kiša oko

jesam li rekao da razmišljam o kragujevcu?
da OZBILJNO razmišljam?
TOLIKO OZBILJNO da sam već 10% potrebnih stvari doneo ovde na krevet gde obično pakujem torbu za put?
("jesi, jesi, rekao si...")
e sada zaista ozbiljno razmišljam.
jer ne možeš NEOZbiljno da sedneš u auto i dođeš na trku bez gaća i majice.
juče sam se više nego odmorio jer sam umesto običnog trčanja otišao na jedva-trčkaranje i neku vožnjicu, a danas sam sveukupno doduše prešao skoro 50km na ovim ponikama i city bajkovima, i usto pretrčao čitava, nećete verovati, dva i po kilometra.
s tim da sam išao 1.1 + 1.4 km sa okretom a u povratku sam ubacio, nećete verovati, PET ubrzanja od po 60-80 metara.

~polumaratoni~
za razliku od Baranjskog kad sam dva dana ranije odvalio dva trčanja a dan pred trku jedno kratko lagano, i od Požege kad sam dva dana ranije odvalio jedno ali podugačko trčanje (za 48h pred trku) a dan uoči sam proveo u nešto malo bicikle i putovanju, ovaj put sam se JOŠ VIŠE odmorio, i to puno više.

e sad...
ovaj odmor je donekle bio i iznuđen jer sam od ponedeljka do četvrtka nalepio baš puno trčanja direktno na poslednji polumaraton nakon kojeg se nisam uopšte odmarao.
tako sam umesto neke ravnjikave sinusoide zamor-odmor imao podosta veliki breg sa kojeg sam naglo sišao u ravnicu.
da stvar bude još groznija po moguća očekivanja od sutrašnjeg dana, noćas sam se odlično naspavao.
otprilike bih po svakom pravilu sutra trebao da otrčim JOŠ bolje nego u prethodna dva vikenda, i možda je baš zato odlična ideja da smanjim ambicije i razbijem tu maniju sekundi po kilometru.
za promenu.

danas sam saznao za dva strašna gubitka, i donekle se osećam privilegovan što sam još uvek tu na zemlji, u prilici da trčim i vozim biciklu.
u samo dva dana su nas napustila dva velika sportaša i prijatelja, Duško/Duki (1969.) je bio biciklista i učesnik olimpijade 1992, a Melez/Igor (1960.) organizator zimske lige trčanja i vođa triatlonskog kluba.
teško je išta napisati, a i osećati ponekad deluje previše kad ti ništa drugo ne preostane.
pomoći ne možeš, osim svim njihovim istomišljenicima koji su ostali, tako što nastaviš nešto što su ovi koji su otišli najbolje radili.

nadam se da će neko nastaviti sa organizacijom Riječke Zimske Lige pa makar uz minimalan trud da se izmenjuju kola na Kastvu i u Kostreni.
sada osećam još veći ponos što sam trčao i jedno i drugo, i to u razmaku od desetak godina.
neki se spremaju za amsterdame i roterdame, berline i tokije, a meni je najveći gušt ikada bio da odem na neku tako ligu, da upoznam nešto lokalno što mi je puno bliskije i draže od štatijaznam ultramaratona u južnoj africi.
i nadam se da ću još nekad, bilo kada, opet otrčati neku ligu u mojoj rodnoj Rijeci.

RIJEKA (A. SKLONIŠTE)

05 listopada 2018

kiša oko kragujevca

taman sam seo da pišem o tome kako ću možda otići u kragujevac a možda neću (ali više mi se čini da hoću nego što neću) kad gle čuda već sam juče o tome pisao!
i alchajmer je jedan oblik dežavua, onaj neki obrnuti kada ti se stalno čini da se nešto NIJE dogodilo, haha.
naime pala mi je na pamet jedna ideja a to je da pokušam da vratim pola brzine unazad pa da umesto jurišanja na naj rezultat u datim okolnostima, žrtvujem nešto efforta u korist treniranja uma i emocija.

konkretno, šta li bi bilo ako bih nakon onih 1h29 u baranji, od čega 1/4 po makadamu i sve po prejakom vetru, i nakon ovih 1h26 u požegi (idealni uslovi što jes jes, i dobro par onih gore-dole kilometara ali ništa dramatično), pokušam da trčim najravnomernije moguće za neki half od 1h30, i da vidim koliko mi je to daleko od Ritma Maratona.
ako nešto zaštucne, uvek mogu sledećeg vikenda na toj trci koja se po prvi put održava u varošici Svilajnac (na pola puta autocestom od beograda do niša) da isprobam neki drugi ritam, pa šta ispadne.
štaviše nakon ta dva Halfa imam i treći u apatinu, ako se baš raspomamim i "primim" na takve treninge odnosno polutrke.

MEĐUTIM
sva ta ideja da se trke trče kao treninzi donosi jednu nevoljicu, a to je da takav pristup po pravilu ne uključi dovoljno adrenalina pa kada se umesto utrkivanja samo zezaš često ti taj malo sporiji ritam deluje i teži od onog "normalnog" za trke.
PLUS
takav trening na 90% s jedne strane puno manje umori od onog na 95% kad zaista otrčiš polumaraton, pa je samim tim i manje učinkovit.
za one koji mažu deonice svakog drugog dana verovatno je bolje otrčati nešto mlakušniji tempo za vikend, a nama koji tokom nedelja/tjedna radije biramo lakša trčanja zbog usklađivanja sa drugim obavezama ispadne da na je i taj jedan jedini pravi trening polu-propao!?

u tim nedoumicama odlazim na spavanje, a da džumbus u glavi bude potpun pojavila mi se i opcija trke od jednog kruga (5.25km) posle koje mogu nastaviti na koliku god dužinu po nekim novim predelima oko kragujevca (kao kiša iz izreke i naslova)
što bi rekli neki moji prijatelji, bumo vidli...

ne rekoh da sam jutros otrčao najsporijih mogućih 40 minuta a da sam popodne odvezao neki polu-brdski polu-tempo trkačkom biciklom u trajanju od dva sata.

04 listopada 2018

juče danas prekosutra

juče je bio dobar trening uveče a danas je bio još bolji ali puno sporiji
iz čega se može zaključiti da brzina ipak nije najvažnija
čudno je trčanje noću jer su ti neuroni razbacani na više strana (jel se tako kaže?) pa dok shvatiš kuda trčati i gde spustiti stopalo praktično ti se čini da se sve događa puno brže
ustvari po mraku samo kraće traje to vreme koje prođe od opažanja do samog koraka, i onda to međuvreme pojede ukupno vreme dvokoraka
ala sam ga zapetljao
uglavnom misliš da ideš bogzna kako brzo a kad ono nije pet minuta kilometar nego šest
a ti posebno uzbuđen i misliš da si dvostruko budan od svog tog viška pažnje koja ti po danu nije ni potrebna

danas sam krenuo već u sumrak i dok sam došao do gradskog parka već je pao mrak
no tek nakon dva kruga je pala MRAKAČA u kojoj se nije video prst pred okom na četvrtini staze
polovina je osvetljena lampama a ona treća četvrtina tako-tako, ponešto se i nazire
Strava mi je pokazala ulazak na krugove oko 2.9km a izlazak oko 12.9km što bi značilo da je krug 1250m obzirom da sam ih pretrčao osam, dakle okrugli cener!
doduše biciklom sam u oba smera izmerio krug na 1270m no mora gps malo skratiti u par krajnjih oštrih krivina, posebno što sam sat nosio na levoj ruci i išao leve krugove, dakle bio je na unutrašnjoj strani kruga koje napravi moje telo
pazi, pola metra dalje, puta dva (prečnik) bi dalo 3.14 metara po krugu razlike, dakle 25 metara na 10000m
nije ni za bacanje hmmm
i to sam gore-dole po mraku pretrčao za sat i dva minuta, pa baš i nije lični hohoho
a ukupan trening od 16km mi je doneo 446m uspona, e to već bolje zvuči
i donekle opravdavajuće


od novosti imam da prijavim da sam saznao da se sledećeg vikenda održava i kragujevački polumaraton (!?)
znao sam za zrenjanin koji mi je iz nekog razloga bio nezanimljiv, juče sam saznao da treking ligu u deliblatskoj peščari koja me nije baš nešto osvojila pretprošle godine, rakovica će izgleda ipak biti održana u subotu ali u istom večernjem terminu!
ajd trčkaranje kod kuće kao večeras i nekako, ali trka po mraku, fuj
ne pada mi na pamet
nemam pojma, možda mi dune i da odem u taj kragujevac
jeste da su startnine na dan trke kao u kuvajtu ali kad već daš 4x više za benzin...
videću
inspiracija će me možda sačekati a možda je neću ni dočekati ako se potrošim pre nedelje

03 listopada 2018

opet jesen

Valjda sam već imao naslov Jesen, ne sećam se. Zavarivanje i betoniranje se nastavlja i eto ostao mi je još jedan poslednji deo ograde da navarim, a stubovi su svi čvrsto ukopani u zemlju.

Danas sam nakon dužeg brdskog trčanja ujutru uspeo da pred sâm mrak udenem još jedno tempo trčanje kakvo nisam na treningu odavno "odradio". Nije ni ovo ujutru bilo "šetnja" nego ipak trčanje, iako sam išao u slabijem društvu. No kako meseci prolaze društvo je sve manje "slabije" pa sad bez dvoumljenja napadamo i dvocifrene procente uspona.

Drugo trčanje nije bilo toliko brdsko, ipak kad oduzmeš prva i poslednja 2+2km kroz grad, od ukupnih 11 ne ostane mnogo a ovo nije ni bio neki oštar teren nego magistrala prema moru. Kao i uvek prvih par kilometara su u nekom poluzagrevanju pa tek nakon desetak minuta nastane pravo "prženje".


Trčao sam u onim stabanim Kinvara 7 koje su se nekako prebrzo razšljampavile za moj ukus. Koliko sam samo razmišljao da li da uzmem pola broja veće koje su mi malo "šetale" oko stopala, ili druge malo manje koje su me stezale negde preko metatarzalnog dela. I na kraju sam kupio te manje, izrezao jedan šav koji mi je smetao i pomislio pomoz bože da mi ovo ne bude tesno. Posle 100km su mi bile više nego taman, a nakon još toliko su mi trebale podebele čarape da ih popunim.

Ostaće zapamćene po tome što su mi donele peharčić na trci od 33km novosadskog maratona pre par godina. Još sam ih provozao na par polumaratona i arhivirao ih za neko doba kada bi mi mogle zatrebati na tempo treninzima. No kako su zaređale ove trke a ja između vikenda trčim samo lagano, prosto nije ni došao taj trenutak za njih. Evo danas, skroz inspirativno. Zebra. Savršeno.

Što se tiče trka, ništa nisam odlučio a opcije su mi doslovno između svega i ničega. Polumaraton u Rakovici su pojeli duhovi. Na FB eventu ljudi pitaju da li će trke uopšte biti, nedeljama niko ne odgovara! Nakon Rakovice je onaj maratonski vikend (novi sad + zagreb) no Novi Sad mi se nekako smučio već, previše puta sam tamo trčao. Zagreb je predalek za putovanje, posle maratona bih voleo da se vraćam kući u ponedeljak a ne odmah u nedelju, sve to se otegne i izađe me preskupo što se vremena tiče. Ostao je stari dobri besplatni Svilajnac u koji će se sjatiti štap i kanap i igla i lokomotiva domaćeg rekreativnog trčanja pa što da ne - nisam se odavno provozao autom na tu stranu, a i svaki takav grad mi bude zanimljiv kada ga proučim po prvi put a ne samo na proputovanju.

Nakon toga bih opet mogao da napravim vikend pauze a u onom zadnjem oktobarskom kada se pomeraju kazaljke, najverovatnije ću opet zaobići i Ljubljanu i Podgoricu i istog dana otrčati domaću trku 10.5km tu na 2.5km od kuće, sa startom i ciljem kod pivare. Razlozi su isti kao i za ZG-NS, plus pride ovde veliku ulogu igra i zima jer je kraj oktobra prehladan za Ljubljanu. To što sam jednom imao sreće ne znači da ću opet, naprotiv, tako da mislim da sam od te ideje Ljubljane zauvek odustao.

Tu su uvek Plitvice i Novi Grad, sve te divne letnje trke na +30°. A ako mi se baš jesenas trči maraton odmah zatim je Plavi Krug, koji je dupe od staze kroz pešačku zonu, krugovi su više nego smorčina, vreme je takođe prekasno da verovatnoća bude za "mlako" ali eto, kad sve omašiš poželiš da overiš bar jedan za kraj godine. To je bio plan koji ne postoji.

02 listopada 2018

jesen

udarilo iznenada.
danas je trebao da bude neki porodični praznik pa se pretvorio u musaku sa sahranom
neka čudna familija u kojoj je pre nekog vremena jedan stradao tako što je na njega palo drvo za vreme sečenja (drvo uzvraća udarac) a sada je drugi iz te obitelji stradao od srčanog udara dok je išao u lov (karma je kurva, izvinte me što psujem).
preko svega sam pokisao i malo se podsetio kako to izgledaju ukočeni prsti na trčanju, pa sam u drugom poluvremenu istog dana po prvi put ove jeseni na bicikli morao da nosim rukavice.
dakle jesen.
hvala, nisi trebala.
predveče sam pokušao da malo iznivelišem apetit i aktivnosti no teško da sam uspeo, sutra ću se probuditi sa kilo više i stomakom u obliku lubenice.
dakle ovih 10km ništa nije pomoglo, kao ni jutarnjih 12km.
trt.
od sutra je opet najavljeno lepše vreme a meni je ostalo da obrusim i zavarim samo (?) dva dela ograde od ukupnih 5, no zato imam da ubetoniram samo jedan stub a završio sam već 3 pa je i to valjda neko olakšanje.
nikako da se raspitam za taj polumaraton u rakovici koji je dva puta odgađan, a onaj start u 18h koji je usred leta delovao logičan sada mi je više nego morbidan i nema šanse da bi me takav "event" zanimao.
dok prepišem trčanje i biciklu u excel, tri puta trepnem i tri puta žmirnem, već će mi biti vreme za spavanje.
pišam ti se na dane koji ne pređu +11 celzijusa.
FUJ!

01 listopada 2018

zadnji u gradu

svi znamo onu izreku da je bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu
tako se pogodilo da je dečko koga odlično znam i s kojim se odlično slažem, završio beogradski polumaraton kao 8. apsolutno, sa rezultatom samo par sekundi od mojeg u požegi
ali
ja sam završio kao 66. u generalnom
prosto neverovatna razlika u kvalitetu između hrvatske i srbijanske trke
baš u jednom trenutku, prijatelj s kojim sam trčao dobar deo polumaratona, rekao je kako će loli biti teže nego nama dvojici zato što je puno više ljudi "napred" a puno manje "pozadi"
jaka trka, zaključili smo
zaista, bilo bi zanimljivo izvući prosečan rezultat od 220 finišera u požegi naspram 1000 u beogradu
sve bi to bilo logično da je situacija obrnuta, ali ovako je na pola između komičnog i tragičnog
požega je ispala GRAD, a beograd SELO
jaka trka u nekom tamo gradiću koji čak nije ni na autoputu, a masovna tralala vašar manifestacija u samom centru balkana, mestu gde se ukrštaju svi putevi blablabla
cirkuščić...

od mene danas dodatnih 19km po brdašcima i offroad-ićima tu iznad grada
pola izlet pola odmor od pet sati zavarivanja i prženja dlaka na rukama brusilicom
jebiga opet je otoplilo na +20 pa nisam radio u dukserici, i eto nove ideje za depilaciju
samo staviš ženi brusilicu u ruke i udri
negde oko 12-og km sam primetio da imam vreme na trčanju isto kao i juče na kraju polumaratona
hohoho, rekoh
juče 21km a danas 12km, nije baš ni mala razlika
ali nisam brinuo
podsetilo me to na dane kada smo trenirali na bicikli onako baš ozbiljno, elitno
odem na hronometar od 2x5km recimo, napravim 44 prosek, i kad se vraćam u grad ja rolam onako lagano 25 na sat i briga me za sve
zadovoljan sam i ispunjen
onda me stigne neki klinac na mtb-u, zavrti da mu srce iskoči kroz rebra, a mene baš briga
odlična sam mu motivacija onako šaren u dresu i štatijaznam čemu
idem malo za njim, ne trudim se da mu "udarim kontru" i ponizim ga
zabavljam se
sve mi lepo
sve mi super
odvozao sam trening 44 prosek, to niko ne zna, samo ja, ali nije važno
jedino je važno kako se osećam
e pa tako i danas
juče otrčao lepo, možda je onaj dan odmora ipak pomogao
mogao bi i on da dobije neki na(do)knadni blog
prosek skoro 7 min/km, puno kamenja korenja uspona strmina lišća trnja
obišao sam neke staze koje zarastaju, ko zna da li će ih uopšte biti za godinu ili dve
sve je manje ljudi koji imaju želju da prođu tuda, valjda se pojavila i neka aplikacija za android uz pomoć koje pešačiš iz fotelje i kauča
eh