30 studenoga 2015

marfi i ja

ovo sam nešto prepravljao i premeštao rečenice gore pa dole i na kraju sam već umoran da bih čitao sopstvene blogove, pa se snađite nekako :-)

imali smo i par marfijevskih anegdota na putovanju :-) počelo je odmah od početka, ako se tako može reći. odmah na 13km od valjeva nailazimo na kolonu koja stoji, sneg veje li veje iako je +2°, grtalica prolazi a za njom kolona. nakon deset minuta čekanja kreće naš smer, kolona dva kilometra, idemo 10 km/h, došlo mi da izađem i trčim u koloni. kontam išao bih istom brzinom ali bih se barem zabavljao, umesto da se nerviram jer znam koliko me sedenja tek čeka. na brdašcetu od 350m nadmorske saobraćajni kolaps ladno kao u šavniku.

kad smo kod sedenja, prelazim na sledeći vic. na naplatnoj rampi u rumi vukljamo torbe i prilazimo autobusu, zdravko nas obraduje i kaže vi ćete na sedišta odmah u drugom redu, sačuvao sam vam. uđe dragana, pogleda ga belo na činjenicu da treba da sedi odmah iza vozača, i ladno se prostre na naša dva mesta uz opasku "neću ja da sedim s tobom, ja hoću da spavam". jebiga i ja bih da spavam, obzirom da sutradan treba da trčim maraton :-P ali šta ću, odoh sa lolom negde u tri pizde materine prema šaragama. kad idući put budem išao na grupno putovanje, potrudiću se da budem cura od vođe puta :-)

drugi zajeb je bio kad je lola rekla da treba da stanemo što pre u red za dodelu soba, pa smo, obzirom da je recepcionerka krenula po redu od prizemlja, "izvukli" neki prizemni ćošak koji gleda malo u neku podzidu a malo na krov od restorana. kao pravi mladenci bojkotovali smo tako ružan pogled kroz prozor i ceo dan nismo ni dizali roletne ;-)

čekaj šta je bilo sledeće... da, ja sam se uspavao negde predveče od 18-19, pa me lola jedva probudila da odemo na večeru. na putu za večeru čujemo neku muziku iz centra i setimo se da grupa silente ima koncert. skrenemo tamo naravno, obzirom da smo nakon ručka svraćali i na tonsku probu. kad smo već tamo, odlučimo da ostanemo do kraja, i kad smo nakon pet špartanja napred-nazad konačno pronašli ulaz na pasta-party, shvatili smo da je već završen. ostadosmo bez tradicionalne predmaratonske porcije špageta sa standardnim smrdljivo-premasnim bolonjeze sosom. lola očajna, ja presrećan, jer računam brže ću zaspati ako ostanem gladan nego da podrigujem do jutra.

utom se pojavi neki konobar i reče da je "pašta parti" prošao ali da možemo umesto toga da odemo na sprat na večeru. kad gore šveCki sto sa sto vrsta ribe šnicli priloga i u uglu velikim stolom za kojim su se grupisali srbi koji na svakih par minuta donose nove čaše točenog piva. fala bogu nismo bili žedni nego samo gladni, te ostadosmo i trezni. kad smo se vratili u naš hotel ostatak ekipe je sekao vene uzduž, jadikujući što i oni nisu zakasnili. morao sam svakom zainteresovanom do tančina da prepričavam celokupan jelovnik, rekao bi čovek da ljudima hrana ulazi na uši a ne na usta :-)

sledeći kiks je bio na startu jer sam svojom preciznom tehnikom dan uoči trke u nekoliko navrata izračunao udaljenost hotela od starta na 650 metara, da bi se jutro pred trku ispostavilo da ima okruglo 1100m kad se obračunaju i stepenice kroz hotel i hodnici sve do sobe. stigao sam na start čitava tri minuta pre pištaljke, doduše uz par sprinteva umesto planiranog laganog trčkaranja.

šesti, ili beše treći prc, je bio taj da nam se jedini market u centru zatvorio dok smo završili trku i tuširanje, pa smo ostali bez hrane i pića za celonoćni povratak. ta greška nas je koštala puno kuna na benzinskoj usput, jer su repete pasulja sa nešto kolutića kobaje i kukuruzom (?) koji je služio organizator, prošle kroz creva za pola sata.

osmi i jedanaesti zajeb idu u kompletu. nakon većanja da li da nas bus čeka u centru ili kod hotela, pao je dogovor pod B, da ne bismo vukljali torbe taj pomenuti kilometar. rečeno učinjeno, kad je prošlo proglašenje mi smo požurili do hotela, da bi zatekli prazan parking. drugi deo iz ovog zadnjeg kompleta je vreme polaska jer je zdravko rekao da se kreće u 17, a ako se proglašenje ranije završi, možda čak i u 16:00. ja sam nakon zagrevanja i maratona imao već 44km u nogama, pa do hotela/tuša i nazad još 2km, pa sad do hotela već izbio na 47km i trčkaram nazad u centar prema autobuskoj stanici, dok lola dragani kuca poruku da nas čekaju jer je već 16:30 i u panici smo da će ceo bus da se nadrka na nas jer je proglašenje odavno prošlo, i umesto da već putuju sad čekaju dva debila koji su otišli kilometar u suprotnom pravcu.

dotrčavamo do busa, ispred stoji nekoliko ljudi, mi ubeđeni da čekaju samo NAS počinjemo da se izvinjavamo, tek neko reče "čekamo draganu i zdravka, oni su tu negde, jedu kolače"!!! kad smo napokon krenuli, zdravko trijumfalno reče "krećemo u 16:45, petnaest minuta pre plana!" :-)

eh da, nije kraj. u povratku je sve išlo kao po loju, a to nikada ne valja. umesto 91.5 km/h koliko je držao u odlasku, sada se šofer navio na 97 km/h i objavio kako idemo sto na sat. navodno žurimo da bi neko stigao na neki autobus u beogradu u iks sati i iks minuta, nemam pojma. uglavnom nismo pravili pauzu dobra tri sata dok se već pola busa nije upišalo u gaće, e onda je moralo da se stane. među-anegdota bi bila da je od 25 trkača jedno 20 reklo kako se "nisu umorili od polu- ili maratona" a u 6 popodne je već pola busa hrkalo sve u šesnaest. kako li tek zahrču kad se umore, voleo bih da čujem :-)

elem, sve što smo "brzom vožnjom" uštedeli na prvih 300km puta, a to je nekih 15km dakle DEVET MINUTA (široki smajli), netragom je nestalo kada smo videli polu-zatvorenu granicu i pet kolona dugačkih po 300m koje se uopšte ne pomeraju. ispred nas je bilo 5 buseva, prvi je otišao nakon 20', drugi nakon sat, treći nakon 20', četvrti nakon 15', i kad sve sabereš ispade isto kao da smo ostali u crikvenici u nekom restorančiću na pizzama i karaokama, i lagano pošli oko 18:30.

jbg, mi planirali da stignemo kući do 01:30, stigli u 04:00, čista poezija. zahvaljujući što jednim što drugim okolnostima, u tri noći sam spavao 1h + 8.5h + 4.5h, odnosno u putovanju proveo u petak/subotu od 18:30-21:00 do rume plus 01-09 u busu, a u povratku od 16:45 do 04:00, ukupno DVADESET JEDAN I PO SAT! pa ti hajde pretrči maraton između toga!? kad smo stigli kući u ranu zoru i pokušali da izađemo iz auta, ja kažem loli otpadoše mi kolena, a ona će "blago tebi, ti imaš kolena..." :-)

ne da nas je kresnuo marfi nego nas je prejebao uzduž i popreko, pa nekoliko puta na repete, sa malim kolutićima kobaje i kukuruzom. iduće godine za crikvenicu autom, dva i po dana ranije, plus onaj hotel na 20m od starta/cilja. tako il nikako. laku noć B-)

6 slika traži pisca




ovo je kad nosiš Polara na ruci dok sediš u autobusu celu noć posle maratona.
na svakih par sati dobiješ "žuti karton" odnosno upozorenje da si neaktivan.
čuje se BIIIIPP i na ekranu se pojavi natpis "it's time to move!".
to što sam u toku dana samo na maratonu ispunio 535% od dnevne kvote,
to se ne računa :-)
u cilju sam stisnuo LAP, ali nakon toga ne i STOP,
pa je nastavio da meri vreme... dok sam se žvalavio sa čirslidersicama...






ovo su prolasci po delovima staze, jedan krak i nazad,
srednji krak (ups!), pa drugi krak i nazad.
zbir kaže da je drugi poluM bio za minut sporiji što mi se obično ne dešava,
ali zombi umor je imao druge ideje.
eto jednom i ja da puknem, šta fali?






pulsevi su bili totalno nezainteresovani za akciju,
prosek od 120 deluje poprilično pospano,
tako da je sav taj moj elan možda bio samo puki uobražaj (?)






ovo je današnja vožnja biciklom, kao oporavak od maratona.
put je trajao od 16:45 u nedelju do 04:00 u ponedeljak,
nakon toga sam spavao 5 sati. probudio se kao nov :-)







kad se iseku semafori na početku i kraju, ostane 60-ak kilometara
prosekom od 32.5 km/h, nije loše za ovaj vetar.







na kraju ovog nožnog dvomeča nedelja + ponedeljak,
program je zaključio da ću se potpuno oporaviti do subote ujutru :-P

bijelo dugme - noćas je ko lubenica puko mesec iznad crikvenice

između dva nespavanja i pola i po spavanja imam vremena tek koliko da iskopiram ovo, pozz


na maratonima se često dogodi da primetim neke nepoznate, neobične, čudne, katkad i bizarne dresove ili majice. zapitaš se da li je nekom sponzor neki crtani film, ili profesor baltazar lično. bilo je i danas svačega, iako si u moru polumaratonaca one zaista-Maratonce morao da tražiš svećom, iako je bio sunčan dan. prođe me posle par kilometara neko sa dresom ironman nešto, okej, ima tih manijaka koji na kraju ajronmena trče brže nego što ja trčim "običan" maraton, ne zamerih dečku bačenu rukavicu. ionako sam nakon one noći probdevene u autobusu unapred sve oprostio svojim nogama koje onako natečene poput debrecinera nisu obećavale dobar provod ostatku mog malenog napaćenog organizma. jebote kolika rečenica! nego računam da imam vremena jer mi je čak i ovo slow moušn tipkanje na telefonu bolja opcija od buljenja u crnilo kroz prozor. elem nakon 15-ak kilometara stigoh tog čeličnog dečka pa nastavih da čitam šta mu sve piše na dresu. ironman coach, TO piše. ahaaa, dakle mali nije nužno ajronmen, nego reklamira firmu svog trenera. jer ispod piše i damir mesec tačka com. čuo sam i za tog momka mada ga ne poznajem. imao je neki sajt i tamo neke recepte, štatijaznam musaka od kinoe i slično, ako sam dobro zapamtio a verovatno nisam. e do kurca, pomislih, nisi baš neka reklama za trenera, ako si prso na 15-om km? zaboravio ja tog uveliko, trčim sam ko kojot već sat vremena, i negde pred kraj usred onih silnih krivina ugledam na jednom pravcu tj blagom uspončiću ni manje ni više nego ČETVORICU. s jedne strane sam se obradovao, evo meni mušterija da ih ispečatiram u zadnjih pola sata, tek koliko da razbijem monotoniju i besmisao ove pustinje zvane trka jer prolaze desetine kilometara a ja na vidiku nemam s kim da se trkam. s druge strane pomislih gde se bre naguziste svi u raštrkanu kolonicu od stotinak metara, mogli ste da se malo rasporedite pa da imam na svakom kilometru po jednog za overu. ne bih sve ovo ni pisao, nego je među njima bio još jedan koji je trčao u istom dresu ironman coach. ovaj je neki žilav, puko je tek iza 30-og km. šta će da ga strefi posle sat plivanja i 5-6 sati na bicikli, ne smem ni da pomislim, kad je ovde iscurio nakon dva i po sata. da bi najobičnija pričica postala anegdota, pobrinuo se direktor lično. pričam ja jednom kolegi o ovim trčećim anti-reklamerima, tek on viknu - pa i mesec je odustao!!! ja nisam imao pojma ni da je trčao jer, rekoh, samo sam čuo za to ime a nemam pojma kako izgleda dečko. jedino što znam o njemu, a što može da bude zanimljivo za jedan ovako sportsko-humoristički blog, je da ga cure ostavljaju jer sex planira godinu dana unapred, prema rasporedu treninga i laganih dana. nije trač, hoću da kažem, čuo sam iz prve ruke ;-) a mi što pratimo najnoviju stručnu literaturu i prcamo se kad god nam se prohte pa i veče pred maraton, mi naravno NE odustajemo. mi pretičemo ove što pucaju, jer se preterano drže planova. eto to je bila današnja porcija humora i trolovanja (gle opet neka musaka!), čujemo se opet u sledećem blogu.

26 studenoga 2015

drugi sneg

u druge pivare seljaci dovoze ječam, 
a naša ga nabavi iz kine pa ga prodaje seljacima. 
evo ovaj došao sa traktorom i prikolicom da natovari.


u mom selu kad dođe zima šarplaninci sami nalože vatru, 
krčkaju sarmu sa suvim rebarcima i usput se ogreju.


to su ti kramponi za sneg i blato.


mislim da je ovaj levo u prednosti, jer nikako da ga stignem.


kapija je otškrinuta, 
dakle može da se uđe u njivu bez preskakanja ograde.


kad god krenem u manastir sa namerom da se ne vratim,
ometu me uslovi u saobraćaju pa se ipak vratim. kući.


evo i ovaj izum smo drpili od katolika.
ko će da se jebe sa paljenjem sveća,
lepo skineš sa bicikle ovu lampicu što trepće i miran si celu zimu.


25 studenoga 2015

fešn blog


samo da vam kažem da su ove pederske rukavice totalno sranje. kao imaju na palcu i kažiprstu ovaj mali umetak kojim možeš da prčkaš po ekranu mobilnog, ali su napravljene od takvog materijala da ti je u njima hladnije nego kad ih ne nosiš. ne daj bože još da se navlaže, bukvalno ti se oduzmu šake od zime. onda ih lepo skineš i staviš u džep, i odjednom ti je toplije po prstima, a opet naravno možeš da drndaš mobilni ako ti je to najvažnija stvar na svetu. jedino mogu da posluže kao modni detalj, negde na sunčanih +6 do +8 stepeni. dakle da zapišem u podsetnik da kupim roze dokolenice.

suva sparta odozgo, a sirova odozdo

meni kad se svidi da trčim po brdima ja zaređam deset dana po dva sata dnevno, ili više, a kad mi neki patuljak u glavi promeni kanal, odjednom se prešaltam na nešto drugo i pitam se koja bi to sila mogla sad da me natera da trčim po brdima dva i po sata, sačuvaj bože, glupog li treninga! :-)

sećam se tako kad smo po mesec dana svakodnevno cepali tempo od 10km, i skoro uvek na istoj stazi, na putu od/do stadiona, koji ide kroz par prigradskih naselja/zaselaka/kakogod.

tako mi je u ponedeljak palo na pamet da uradim nekoliko ubrzanja pred kraj treninga, jer sam znao da zbog obaveza neću imati vremena ni snage da trčim i predveče. tu me je zaintrigiralo to kako će Garmin da "meri" male krugove na stazi jer je on poznat kao Kralj Prečicâ i od svake krivine napravi pičvajz.

(kad bi mi na stadionu dali da ovako sečem krivine, i da idem ovim crvenim putanjama umesto žutom kojom sam inače išao, pa sine, Bekelea bih prestigao za krug)



rečeno učinjeno, Garmin je iskasapio krugove i ukockao ih na po 20 metara manje, pa je tako deo treninga od 2700-2750m jedva stigao do 2.5km. danas sam pak otrčao 10 krugova kao na stadionu, kontra kazaljke na satu, a nakon toga 10 krugova "kontra". skratio je i jedne i druge, naravno, no moram mu priznati da ih je JEDNAKO skratio, pa su tako "kontra" krugovi bili u proseku duži za po 10 metara.

MEĐUTIM ako mi spoljna ruka na kojoj mi stoji štoperica, u prednjem položaju stoji samo pola metra od unutrašnje ruke, u krivini atletske staze, a u donjem položaju nekih 80cm, nađemo se na sredini od 65cm razlike, puta dva = 1.3m, puta PI = 4 metra, toliko veću putanju pređe štoperica na spoljnjoj ruci, na atletskoj stazi, od štoperice na unutrašnjoj ruci. kako je Garmin stigao do 10 metara ostaće misterija kao i mnoge ostale.

a ja se tih ubrzanja natrčao, koliko? čekaj da saberem...

ponedeljak 
17km, od čega 5km od 100/100m ubrzanja

utorak
9km, pred kraj 20x80m ubrzanja
14km, od čega 4km tempa po 3'52''

sreda
13km, pred kraj 16x80/55m ubrzanja
9km, od čega dva puta 20x80/55m ubrzanja

2.5km + 1.6km + 1.3km + 3.2km = 8.6km
dakle u zadnjih 50 sati sam se sit natrčao brzinama koje su za 10-15% više od onih na polumaratonu, a čemu to služi osim što sam se zabavljao, nemam pojma. videćemo. eh da, pa verovatno će da mi otpadne onaj jedan nokat. dakle nije bilo džabe. takve rasplete volim.

trenutno veje li veje sneg i čisto sumnjam da ću i sutra moći da nastavim u istom štosu, tako da ću morati da smislim nešto drugo. voleo sam da jedan od ova dva dana pred putovanje, dakle četvrtak ili petak, prevozam na bicikli, ali će po ovakvom vremenu to da otpadne "kao trinaesto prase". šteta.

PS

gledao sam slike Odžačara (trkača na polumaratonu u Odžacima) i fino se zabavljao, ali nemam volje da pravim foto album. ima trkača u šuškavcima oblika venčanice, štrumfa, odžačara, ima ih sa kapama za plivanje, za hladnu ondulaciju, ima ih u jaknama u kojima bućka više vode nego što pada spolja, ima i jedan u pidžami, trebalo bi to sve lepo ilustrovati i prokomentarisati "u slici i reči" a ne ovako. ali hajde, malo im je bilo muke po onom kijametu, nego ću još i ja da ih podjebavam.

za NAJ sliku ipak biram onu gde su se kršni momci u majicama na kojima piše SPARTANCI skupili ko tri kurca u ladnoj vodi, uvukli glave u ramena kao kornjače i rastegli rukave na nežne šačice, uz grimase kao da padaju geleri a ne kiša, dok iza nih trče tri devojke bez rukavica, golih šaka i sa osmesima na licima. čudno je viđenje spartanstva u ovoj srbijici, zar ne? živeli!

24 studenoga 2015

beeeeeeeeee

dakle niko neće da lajkuje moje bolesne šale, pa to nema smisla. gde vam je buntovni duh, smisao za terorizam, gde vam je mladost ostala, kada ste zadnji put jeli sutlijaš sa cimetom, zašto krijete svoju heteroseksualnost, aloooo?
svašta!
al nema veze.
oprošteno vam je i pre nego što ste zgrešili.
šta ću, takav sam, savršen i skroman.
neodoljiva 2-u-1 kombinacija.
od bitnih vesti izdvajam sledeći blog. kako ono beše idu ovi moderni jebački naslovi...

"KRENUO JE NA NAJOBIČNIJE TRČKARANJE PO SUSNEŽICI, A ONDA SE DOGODILO NEŠTO NEVEROVATNO!"

elem jutros mi se ništa naročito nije trčalo. kad god ovako zahladni ja se sav skupim ko kurac u ladnoj vodi i svaki mišić mi se skrati (ne taj, perverznjaci jedni) i svaka brzina mi izgleda 20% veća, kad ono ćorak. nakon nekih 6km priđem kući i ugledam otvoreno dvorište Osnovne Škole. hmm. utrčim unutra, skinem jedan duks i ostanem u drugom, okačim ovaj prvi na neko zarđalo vratilo, i krenem u krug. na pravcu ubrzanje, kroz krivinu peške. napravio 10 krugova od po 270m, zadnjom stazom. jednom sam merio te krugove, valjda je 250m kad ideš trećom, srednjom stazom, no sad su tamo neke baruštine, a ionako me baš briga za tačnu dužinu. da stvar bude zanimljiva, čim sam počeo da radim ta ubrzanjca odmah su mi se odvezale noge i obavih to skroz pristojnom brzinom, kaže štoperica prosečnom dužinom koraka od 175cm.

krenem predveče, noge još tromije nego jutros na početku trčanja. odem 7km od kuće, pronađem ono kuče koje juče nisam našao, ostavim mu tri viršle (ne to, perverznjaci jedni, ne "tri od četiri") i onu preostalu vratim kući naravno. odmah od okreta osetih se olakšan bez tog viška viršli, raspalim tempo trčanje koliko me noge nose. otprilike toliko, pa malo manje. otrčim 4km po 3'52'', tako je na kraju rekao prosek. jes malo glupavo trčati tako brzo u vetrovci koja landara i u nekim starim stabanim patikama, ali rekoh ko ga šiša, bolje da se što pre vratim kući.

odmah posle tog tempa se popnem na pešački most kod Pivare, malo se istegnem, i primetim da me boli onaj prst do palca na levom stopalu. e rekoh, do kurca, ako će da mi pocrni, taman će za 4-5 dana da bude u onoj najgoroj fazi, nit je sveže utučen nit je počeo da otpada, nego onih nekoliko dana kad najviše boli. savršen tajming za maraton u nedelju! rodila majka nobelovca...

tako ispade da sam danas efektivno trenirao tih 2.5 km ujutru i ova 4 km predveče, a sve ostalo je bilo puko trčkaranje iliti kako je vesna zmijanac još pre 20 godina govorila "džogingovanje". evo upali mi se iznenada neka lampica, ona mora da dođe neki predak ovom zmijancu što forsira serbglish, nema drugog objašnjenja osim da se radi o genima.

tako je po drugi put ove nedelje prošao utorak, nadam se da se neće ponoviti i sutra, tri utorka bi bilo zaista previše. ponestaće mi viršli bre. gle opet mi se pali lampica, u-tor-ak bi mogao da bude dan kada se ovce sateruju u tor. znači odoh ja.

kad pomenuh ovce, za neštrojenog ovna ili jarca se na engleskom kaže RAM, kao i za sazvežđe aries, a i Dodge ima model pod imenom Ram, kao ovaj na slici. desno, naravno.


a jbg sad moram i nastavak-anegdotu, kad reklamiraju Dodge Ram oni napišu "dodge the father, ram the daughter" ili u prevodu prevozaj tatu pa naguzi ćerku. baš onako, suptilna reklama, u američkom stilu. pomislio bi čovek da bi gore u Mičigenu trebali da budu kulturniji od proseka ali prc milojka.



hrčak

ovaj Garmin ima tu čudnu osobinu da mu je štednja baterije ispred svega, pa mi ovako očitavajući položaj svaku krivinu nasecka kao da sam robot kojeg na svakih 20 metara skrenu nazad na putanju.

gde si pošo Antiša,
ne izleći iz krivine,
vraćaj se nazad na stazu,
tras klempuša,
pa za 20 metara opet.



prevrćem po nekom od svojih demode' profila koje više ne koristim, pa pored par degenerika pronađoh među blokiranima i jednog opasnog tipa.

sećam se da je prvo on mene blokirao, nešto smo komentarisali kod nekog "zajedničkog", i on iz čista mira uzeo da me uči gramatiku (!)... a tada mu se profil zvao Mla Den, ja napišem "pa i mla_den se piše spojeno, zar ne?" tek odjednom ne vidim njegove komentare, shvatim da me u trenutku blokirao čovek!

kasnije uveče pitam Lolu koji je taj, ona pokuša da otvori, kaže "evo i mene je blokirao, ne mogu da mu otvorim profil?!!". rekoh mora da je bio dečko u PMS-u, nema drugog objašnjenja za toliku histeriju iako je po Frojdu bila isključivo ženska bolest.

no ne bih se ničega od ovog uopšte ni setio da ne otvorih taj svoj profil. i onda se vratim na ovaj s kojeg vodim stranicu, pogledam ko je to uopšte, i u trenutku mi se upali lampica. vidim da je nedavno bio čovek u poseti NjuJorškom maratonu.



peFRektno je to otrčao, do pola za 1:46:00, a drugu polovinu za 2:05:35. verujem da mu se toliko dopao Nju Jork da je namerno usporio prema kraju, da bi duže uživao u pogledu na bandere i onu plavu liniju koja na maratonima označava najkraću putanju.

štaviše, što je bio bliži kraju, sve se sporije kretao. možda su ga čak i požurivali iz Organizacije, gospodine izvolite napustiti stazu, oslobodite Nju Jork za druge trkače, a njemu leeepooo, vikao je nećuuu nećuuuu i namerno usporavao sve više, ja volim ove ulice, hoću cele da ih prekrijem svojim znojem, pustite me, ne vucite me, želim da ostanem na maratonu sve dok se na poslednjoj TV kameri ne istroše baterije!

eto da me nije blokirao mogao je u toku zadnjih par godina iz mojih blogova naučiti kako se trči. ali nije ni nauka za svakoga. imaš sve više tih nekih umetničkih dušâ koje više vole da se šetkaju i slušaju cvrkut ptica. na maratonima, mislim. ako mu je neko prijatelj na fejsu, neka ga puno pozdravi.



23 studenoga 2015

utorak u ponedeljak

što bi reko đuro kodžo, umoran sam ti jarane, umoran
odlučio da odem jutros malkice da trčim pa popodne na pravi trening, pa se uspavao
onda shvatio koliko imam obaveza pa spustio ambicije na samo jedno trčanje
krenuo lagano računam tek je drugi dan nakon onog 3D bloka (tri dužine)
nešto se zamislio, planirao, smišljao neke treninge za utorak sredu i četvrtak
otrčao 8-9 km od kuće, okrenuo nazad, i nekako u glavi se prebacio na utorak
rekoh juče sam trčao lagano, danas da udarim nešto življe
još se svo vreme pitam što su mi tako trome noge
otrčao 5km iz promena 100m brzo 100m lagano, vidim prosek 4'17''/km rekoh au brate kao polumaraton da sam trčao a ne ubrzanja pišam se na prosek
još bilo blago nizbrdo
dobro jes vetar duvao neki
posle došao kući i shvatim da sam otrčao i ponedeljak i utorak
sutra kad svane utorak i krenem na ta planirana dva trčanja, ima da budem u fazonu pronašao sam vremenski tunel, gle opet utorak
nisam nosio telefon pa nemam nikakve slike
nosio neke viršle u torbici da nahranim neko kuče, dođem tamo nema kučeta, vratim viršle kući netaknute, da izvinu dame
rekoh em sam džabe trčao em trenirao pod opterećenjem
imaš maraton tri srca u sloveniji, i imaš ubrzanja s tri viršle, na putu za bajinu baštu, umalo da napišem bajina viršla
eto
u prilogu grafikon broja koraka po minutu, kao dokaz da sam ubrzao u povratku, ali kao što kaže stara indijska pošalica, nizbrdo se i viršla kotrlja


21 studenoga 2015

nije crko

nakon 29km u četvrtak, i 16+11km u petak,
danas (subota) sam overio ovu nedelju laganom dužinom od 35km.

samo u ova tri dana sam se popeo 1800m nadmorske i spustio se isto toliko.
sad uzimam čiste gaće i idem(o) kod Tetke na slavu
da kao pravi gladan Vuk iz bajke pojedem tri praseta.

pre toga bih mogao da skoknem u rajfajzen da uplatim ono životno osiguranje,
jer ako već nisam crko od trčanja puno su veće šanse da ću crći od pečenja :-)

ništa vino ni pivo, popio sam brufen. 
jbg ne možeš da dobiješ baš sve u životu, 
a ponekad volim i da razočaram navijače.

20 studenoga 2015

sve ti ja

umesto običnog izlet-trčkaranja, popodne se sasuših u nekoj šumi bez kraja. šlajfovao sam uzbrdo kroz pedalj lišća ispod kojeg se sakrilo kojekakvog kamenja, umal ne izvrljih nogu u par navrata. a put pod tako pitkim nagibom da sam na tom usponu imao prosek od 9'/km :-)
što vas ne ubije danas, sutra će, reče sve ti ili ja ;-)

konkurencija

popunio sam prijavu za maraton u crikvenici,
i kao najveći paćenik odmah zaređao da guglam
imena prijavljenih u mojoj kategoriji,
pošto ove slovence uopšte ne poznajem.

prevučem mišem preko imena i prezimena,
stisnem "search google for..."
i onda u guglu iza imena odmah dokucam
"rezultati maraton ljubljana", pa šta prvo izleti.

obično se odmah pojave rezultati, sa polu- ili maratona,
ljubljanskog ili zagrebačkog, i onda likujem:
maraton 3h55', uraaa!
polumaraton 1h47', uraaa!
i tako desetak puta :-)

balkan

ne bih voleo da živim u nekim umrtvljenim i mutavim okruženjima. makar to značilo da tamo vlada savršen red i kultura. prija mi ovaj balkan sa svojim otvorenim mentalitetom. retko ko razmišlja da li je dovoljno kompetentan da bi ti dao predlog za nešto.

jutros na trčanju, dostiže me na nizbrdici auto sa ugašenim motorom. čiča štedi benzin. kroz otvoren prozor mi viče - upadaj, hajde, da te povezem! - neka hvala, trčim, vežbam, mogu ja... - ma upadaj, kakvo vežbanje, vidiš kako se mučiš!? - neka neka, hvala hvala... više ne znam kako da se otresem ljubaznog vozača, aman z'aman upali taj krš i teraj dalje. usput se pitam, ako lagano trčkaram nizbrdo i smatram da se lagodno osećam, a njemu izgledam kao da se mučim, na šta li bih mu tek uzbrdo ličio? "bacio me u dubiozu", što bi rekla bivša komšinica, inače profesorka u poljoprivrednoj školi, kad bi pokušavala da zvuči obrazovanije od prosečne koleginice.

juče pak, u nekom teškom zabiću, čovek leškari pored puta, zavalio se u travu, slamka u ustima, kaže čeka decu (verovatno misli na unuke) iz škole. pitam ga za neki šumski put, da li ide samo u šumu ili prolazi dalje u selo, on mi objašnjava kuda da idem, i dodaje - pre mesec dana si mi uplašio ženu, kaže tutnji nešto iza nje, na onom spustu od groblja ka asfaltu! - jes stvarno, sećam se, nikad nikog tu nisam sreo, baš sam joj rekao, i još iz daljine vičem DOBAR DAN da je ne prepadnem... - a inače dobro ideš tako kasom, brzo! - hvala hvala, aj uzdravlje! trčim dalje i razmišljam, da li je moguće da neko nema televizor, da nikada u životu nije čuo za reč TRČANJE, nego kad čovek protrči on kaže "prošao je kasom". fakat jeste kas, ljudi imaju samo hod i kas. galop nemamo jer su za to potrebne 4 noge i skroz je druga tehnika. koliko god brzo zasprintali, tehnički je to još uvek samo onaj klasičan kâs. da ne bi tog seljaka, nikad mi ne bi palo na pamet. a da ne živim na balkanu, ne bi bilo ni tog seljaka. neko bi mi klimnuo glavom, dodirnuo bi obod šešira, i to bi bilo sve. izem ti te previše kulturne sredine. kao kroz groblje da hodaš. neka hvala.

i treća priča, još jedna od jutros, a taman sam mislio da sam završio blog. pre onog čiče u ugašenom autu, na usponu nekoliko km ranije, trčim makadamom a na sred puta stoji zaustavljena zaprega. na njoj sede dva starija ciganina i razgovaraju sa nekim u dvorištu, dovikuju se preko tarabe. ni ne gledam ih jer su mi previsoko, nego gledam par metara ispred njih u preznojene konje kojima se voda sliva niz leđa. tek odjednom jedan od njih dovikne - juri li te neko, da te odbranimo? hahaha! jedan od onih razgovora u kojima se preskače uvodno dobar dan dobar dan, nego se odmah prelazi na stvar. - ne juri me niko, samo žena ponekad :-) - ahahahahahaha ovaj debeli do mene umire od smeha, ahahahahaha! i dovikuje onom čoveku kojeg ne vidim od ograde jer je visoka - pitam ga jel ga juru, ako ga juru da ga odbranimo!

trčim dalje i smešno mi je što bi on MENE da brani, pretpostavljajući da bežim. čim nekoga "juru" nešto je skrivio, pa je po nekoj mojoj logici u većini slučajeva potrebnije uhvatiti begunca, nego ga braniti. ali ciganska posla, uvek su na strani lopova :-) baš me fino nasmejaše i baciše u još jedno razmišljanje. nije čudo što mi je brzo prošlo vreme na trčanju. balkan konza.

19 studenoga 2015

pile dinosaurusa

ona situacija kad kreneš nekim puteljkom kojim nikada nisi prošao, dođeš na vrh brda, upadneš u neki zaselak, onda odatle pronađeš novo skretanje i sav uzbuđen pomisliš JAO GDE LI ĆE ME OVO ODVESTI?... kad ono, naravno, dovede te na početnu tačku :-)



izgleda da je celom svetu logičnije da otrči sat ujutru i sat uveče, a jedino je meni lakše da u cugu otrčim tri sata u podne, i do sutra sam opet odmoran.

18 studenoga 2015

itd

ono jutro nakon polumaratona me izgleda nije dotuklo, pa sam u utorak nastavio kao da se tokom vikenda ništa nije događalo. popio kafu, seo na bicikl Pony (što ga Milijana gony), otišao desetak km izvan grada, vezao biciklu za saobraćajni znak i otrčao u brdašca. nisam mnogo očekivao, no nakon prvih nekoliko minuta u stanju "kako se ono beše trči?" sve je došlo na svoje mesto, i umesto planiranih sat vremena ostadoh skoro sat i po. 



kad sam se popeo blizu najviše tačke, naišao sam na džihadističko mitraljesko gnezdo. odlučnom akcijom sam razbio tu terorističku ćeliju, poskidao ih do gole kože i onako gologuze ih odjurio prema šumama gde su ih noćas sigurno pojeli grizliji.



neiskorišćene mine i rakete sam doneo kući u džepiću bici-šorca za trčanje, da se gore u selu neka dečica ne bi povredila igrajući se. nisam se setio da SVE ovo ponesem sa sobom, baš bi izgledalo kul postavljeno na kraju terase i upereno ka parkingu i zgradi preko puta. kao opomena pred novu godinu. pa da vidim ko će prvi da potegne petarde, kad ga preko puta katjuša gleda u oči, hehe. mogao bih to sutra da donesem, onako na ramenima ko bata živojinović.



nego kad smo kod heroja... NE, NEĆU DA PIŠEM O INDIRI RADIĆ, MADA SU MI "HEROJI" HIMNA evo već nekoliko godina. nego o jutrošnjem trčanju. tu se nadovezujem na jučerašnji brdski trening, goreopisan, i nastavljam sa današnja DVA! (10km + 12km laganog trčanja). jutros sam krenuo vrlo rano, i nakon par km prilazeći jednoj školi pretičem neko detence sa rancem na leđima. odjednom iza sebe čujem truptruptrup i pogledam, devojčica koja mora biti prvi razred, jer izgleda kao najmanje moguće dete koje viđaš u školama, TRČI ZA MNOM :-)

spontano se okrenem i trčim unatraške desetak koraka gledajući je, i kažem
- hoćeš da ti ponesem ranac, pa da malo trčimo zajedno?
naravno da ne dajem sebi, to jest nama, ni 1% šanse jer su takva deca obično stidljiva i ne uspeju da se snađu u sličnim situacijama. pretpostavljam da će me samo pogledati i oćutati, i da ću se okrenuti i nastaviti dalje. tek mala ručica kreće prema kaišu od ranca i skida ga sa desnog ramena, bez reči :-)

zastanem, pružim ruku, ona mi doda ranac, ja ga stavim na desno rame i kad sam pošao da provučem i levu ruku shvatim da je toliko mali da mi jedva prelazi preko desne plećke. ne znam ni šta sam očekivao, da će da mi bude taman ranac deteta od 20 kila koje mi je do lakta???

nema veze, ranac mi ostaje samo na desnom ramenu i krećemo dalje zajedno, ona kaže
- ja mnogo volim da trčim!
nastavljamo tako neobavezno da pričuckamo, odmah sam je usporio da se ne oznoji i lagano smo truptali nekih 300-400m do škole. 
- ulazim na ona vrata! 
rekla je to tako odlučno da sam bez pogovora promenio pravac i neplanirano umesto do školske ograde ušao u dvorište :-)
- jao ala ću da se načekam, nikoga nema! tek je sedam! a škola počinje u pola osam!
odjednom osetih krivicu što smo prerano stigli zbog trčanja, mada bi ona i najsporijim hodom stigla samo 3-4-5 minuta kasnije, nikako pola sata :-)
- eto, nekad ne valja ni kada si previše brz! dobacih onako u šali, i rastadosmo se uz smešak. trčim dalje i ne mogu da prestanem da se smešim, šteta što nisam nosio telefon pa da u tom trku opalim jedan zajednički selfi, to bi mi baš bila draga sličica. a ko zna, možda se potrefi da nekad i ponovimo ovo :-)

16 studenoga 2015

post-Starek



ovako je izgledao taj moj PDV na Polumaraton, koji sam otrčao jutros od 06-07. prvih pola sata uzbrdo po mraku, a druga polovina niz rečicu koja je izgledala kao preslikana iz mog ovdašnjeg kraja.

najveći deo dana nam je protekao u putovanju i raspakivanju, a celo veče sam gledao slike sa "Starek"-a na portalu 3sporta.

još uvek sam zadivljen što na 1500 fotki možeš samo na 3 da vidiš da neko maše kamermanu, naravno bez ikakvog kreveljenja, dok svi ostali jednostavno trče. u stvari ne, ne trče, svi ostali se trkaju. jer to nije isto. na treningu se "trči".
nema maskiranih, nema cirkuzana, nema klovnova, nema koluta napred, nema onih ekstatičnih skokova ka nebu, nema selfi-trkača, ništa. niko nije došao u disko, svi su došli na trku. ljudi, oprema, štoperice, gelovi, voda, znoj, ceo spektar raznih kombinacija između napora i zadovoljstva.

407 ljudi je završilo, od čega 84-oro ispod 1h30',
dakle 20.6%.
poređenja radi, u apatinu je taj broj 63 od 438,
što je 14.3%.
(još jedna potvrda teze da "omasovljavanje trčanja" u srbiji ide pogrešnim putem)

uglavnom, srećan sam što sam bio deo ove trke, i ujedno mi je žao što smo prvi put otišli tek na njeno 29-to izdanje. malo je "hladan" termin za moj ukus, no ove godine je novembar bio "u podznaku oktobar", pa smo se našli na +14°C :-)

15 studenoga 2015

Starek

dohvatio sam ovaj tablet sad i raspametio se od sreće koliko je lakše kucati nego na telefonu. naime u par mejlova sam na mobilnom otkuckao nešto o trci i crko od muke.

kao prvo i najvažnije, to je da sam se odvikao od bržeg trčanja i jačih napora. noge traže mekano. a bogme i glava. ona neka šetačka filozofija da se ne treba preznojavati, da se baba ne nasekira kad se vratiš kući. idi sine ali nemoj da se zaduvaš. a jebiga kad odeš na trku, u srbiji još i možeš da se vozikaš tako sa rukama u džepovima, a u hrvatskoj nešto teže. ovde ženske veteranske kategorije pobeđuju tetke koje idu 1h40, burazere moj. a dragec razvalio u M55 mislim da je išao 1h14, ahahahahha i ajooojjjj istovremeno.

okej ja sam se malo previše istraumirao na savskom polumaratonu sad u sredu jureći onog koji uopše nije bio moja konkurencija, pa sam sad panično zagledao svakog na stazi i većao u glavi koja bi taj neko mogao da bude kategorija. na kraju se ispostavilo da su od mojih, drugi i treći stigli sedam minuta iza. jbg, džaba sam krečio.

e sad o trci. odavno nisam pisao baš ono BLOG O TRCI. znate onaj fazon, "prodire antić po desnoj strani, dodaje loptu muriću, murić je zahvata volejom iiii... AUTOGOOOLLLL!", to je nekad bila moja specijalnost. prvi put sam imao plan. jebote antiša zjec je imao plan, to je već podatak za ilustrovanu enciklopediju polumaratona za predškolce. a plan je bio ovakav, idem pola sata u nekoj grupici malo da se štekam i da vidim kakve su mi noge, onda se pola sata igram mačke i miša i gledam ko puca ko zaostaje koga ću da pratim a koga ću eventualno da pustim da ode (jes, kao da će on mene da pita), i na kraju ću da lupim zadnjih pola sata i da pokušam da pohvatam sve koji su pootpadali iz tamo neke grupe ispred, i naravno usput da otresem sve s kojima sam se dotle družio.

kad malo razmislim, tako trčim skoro sve trke, no to uvek bude nekako spontano, a ovaj put sam baš HTEO tako da trčim, tako i nikako drukčije. idem na sigurno. e baš to. i dalje od samog Plana, ništa nije išlo po planu!

vidim sa starta da se formira grupa sa veronikom, malom šustićkom (meni je oduvek bilo glupo da ih zovem Brža i Sporija, nego ih zovem velika i mala, nemam pojma zašto), dugićem, stjepkom, i još par ljudi koje znam sa trka ali ne baš ovako dobro kao pobrojane. i vidim takođe sa starta da ja krećem malo sporije. kontam, dobro, ovo je ekipa za 1h24, ja sam tu negde u formi za 1h27 ili daj bože barem par sekundi ispod, dakle koliko god mi se sviđala, to nažalost nije "moja grupa" danas. jbg 150-180 sekundi kad raspodeliš na polumaraton ispadne da su oni od mene brži 7-9 sekundi po kilometru, dakle na svakih 500 metara bi trebali da mi odmaknu po 17 metara.

tu moj Plan puca kao ledeni cepelin. mrštim se na ideju da mi oni odu, a opet mi se ne trči tako jako. zaostajem ali nedovoljno, svo vreme ih držim na nišanu i postaje mi opsesija da uhvatim priključak, ali da se ne umorim. hmm, bilo bi fino kad bi bilo moguće. trčim i deluje mi jako, jako, jako. ne valja. onda pogledam puls, nije visok. da vas ne zamaram brojkama. ali nije visok. miša mu poljubim šta sad ovo znači, šta da radim. pred start sam sručio neki gel, ako me sad trese kombinacija šećera i kofeina ima za pola sata da puknem da se čuje do sesvetskog kraljevca.

dolazimo na onaj neki poluOtok gde se trči dodatak prvom krugu, tu po krivinama pretičem neke koji su ni tamo ni ovamo, i polako pristižem tu moju grupu iz snova. pred izlazak na veliki asfalt uspevam, jeeee, tu sam gde sam sanjao da budem. to traje par kilometara i počinjem opet da se kolebam. mogu li ovako. oduvek sam imao taj istančani osećaj, ali poslednju trku u jakom tempu sam trčao pre dve godine. sve ovo u međuvremenu je bilo neko fušerenje.

kao dar sa neba, dugić počinje da zaostaje. pored njega još dvojica. ura! evo tog trenutka koji mi je potreban, grupa će se podeliti na dve, i ja ću se napokon vratiti na/u svoj plan. bingo! dugiću, srce moje! to traje kilometar možda, onih dvojica netragom nestadoše, ostadosmo nas dvojica sami. prođosmo kroz start/cilj, silni navijači počeše da ga bodre i na talasima adrenalina moj junak ode i ostavi me u prašini. nije mi padalo na pamet da menjam tempo, nastavio sam da trčim u nekom svom filmu, dok se nešto ne dogodi na horizontu.

tu negde me stiže neka japanka, amerikanka, nemam više pojma, uglavnom ima neke veze sa sljemenašima. ja taman predahnuo par minuta, i negde od 10-og kilometra nastavljamo zajedno. ona grupa je svo vreme tu na vidiku, možda stotinak metara. ali se polako osipa, i par po par ljudi lagano kreće "u rikverc" prema nama. kao i u prvom lapu/split-u držimo ravnomernih 4'02-4'03 po kilometru, ja malo gazim celim stopalom a malo trčim prednjim delom, i uporedo menjam frekvenciju trčanja za jednu nijansu, čas grabim krupnijim koracima na oko 182 kadenci, a malo zavrtim na 186, po osećaju (nisam nosio garmina, nego polara koji nema taj podatak).

neposredno nakon tog udruživanja snaga, pomahnitala cura i ja dostižemo dugića, a ja počinjem da pravim paralelu između ovog i poslednja dva polumaratona. "kako sam se osećao na 11-om kilometru, koliko mi je ostalo snage, koliko sam pojačavao, tada u odnosu na danas, kolike su mi rezerve..." i slična pitanja. i moram priznati da mi je to razmišljanje donelo izvesnu dozu samopouzdanja. brate mogu ovako do kraja, a možda i malo jače. donekle je tome doprineo i puls koji je doduše bio tik za otkucaj-dva ispod alarma za uzbunu, ali hej, bio je ispod. jesss!

na ulasku u poslednji treći krug sam u onoj grupi ispred ugledao dubravku, ali više nisam video veroniku. dakle veca je promenila brzinu i probila se za mesto ispred. a dubravka je već par godina za klasu brža od mene, nije mi ni palo na pamet da je mogu ugledati danas, obzirom da se već neko vreme poigrava sa maratonima ispod 3h. eto meni novog skalpa na vidiku, eh, kad bi se samo moglo... od 15-og kilometra mi teče poslednji "lap" i pratim prosek, koji sa 4'06 u onom prvom kilometru sa jakim vetrom u prsa, sada spada na 4'02, a nedugo zatim i na 4'00/km.

ostavljam amerikanku i krećem u lov na ostatke toga što je nekada bila grupa, a sada izgleda kao kad na početku bilijarskog meča razbiju kuglice po celom stolu. prolazim par ljudi, prolazim dubravku i malu šustićku, usput ih upozoravam da ih neka pomahnitala cura s vokmenom dostiže jer je svo vreme čujem na par koraka iza, eto plan je bio da se igram mačke i miša a sad ja ispadoh miš kojem neka mačka već par kilometara gazi rep.

na kraju me je opet dostigla, tu smo se već pomešali sa silnim ljudima koji su završavali svoj drugi krug, trčali tako zajedno i na kilometar od kraja sam pomislio "ček da vidim ukupno vreme, pa ako mi se učini neka brojka koja je vredna jurnjave, ima da poginem ova preostala 4 minuta". ali ćorak, na km20 je štoperica pokazala 1:21:05. nema šanse da 1100m pretrčim za 3'55'', dakle imaću vreme preko 1h25, nije to ništa loše, štaviše dva minuta je ispod plana. tako je i bilo, dotrčali smo do zadnje krivine i u onih 50m ciljnog pravca sam malo usporio da bi ona prošla ispred i u leru sam prošao kroz cilj, 1:25:17. četiri minuta brže nego u sredu na savskom, no treba imati u vidu da je bilo za 5-6 stepeni hladnije nego u beogradu a to baš i nije po mom ukusu. puno bolje mi rade noge po onom nekom mlaaaaakom vremenu, šta ću.

ako se sutra probudim dovoljno rano da uspem da otrčim ovde po brdima barem sat vremena, to će biti kec na desetku, šlag na torti, višnja na šlagu, i muva na višnji. mada nije obavezno. ali ipak, ne budiš se u samoboru svakog jutra.

12 studenoga 2015

Odžače naš

u nedelju je polumaraton "Starek" na Jarunu,
a evo kako je to Organizator smislio. 
i objasnio. pošteno. 


za razliku od ovih iz Odžaka koji mi ni 50 sati nakon mejla nisu odgovorili zašto je na dan trke startnina skuplja, a dobija se manje u startnom paketu. mene bi bilo sramota da napravim trku, a da nekog ne udostojim odgovora. 

oni očigledno računaju na to da će kompletna trkačka populacija željno poleteti na svaku novu trku, pa onda mogu da vozikaju koga hoće i kako hoće. mislim, meni samo za benzin do Odžaka i nazad treba 5000 dinara, pa izašlo to sa startninom 6000 ili 6200, zaista malo menja, jel tako?

ali me bez obzira na to ludo zanima zašto je startnina sa majicom 1000 dinara, a na dan trke BEZ majice 1200. evo za sat vremena će da se zatvori Pošta, pa više neću ni moći da uplatim unapred. 

kakva je to bedna sudbina! 
zamisli iduće godine odem na Plitvice, pa na Sljemenski, pa na Zagrebački maraton, i na sve one polumaratone između, i ne mogu tamo da nosim majicu iz Odžaka jer je nisam dobio. strašno. 

a sve zato jer su tražili da deset dana pre trke kupim majicu, 
da bih mogao da trčim trku. 
pa šta je to jbt, buvljak neki, ili polumaraton? 
jel tu trku organizuje neka fabrika tekstila? 
pa ne mogu na deset sekundi da ispuste konac i iglu iz ruku, 
da bi mi odgovorili najobičnijim kurtoaznim mejlom 
"takve su nam propozicije, 
a sada je kasno da ih menjamo, 
sportski pozdrav". 

ili ne. možda nemaju vremena. 
daaaa, to je to. 
još stotinu ljudi je iznenada u sudijskoj nadoknadi od utorka do četvrtka kupilo majice, i sada oni šiju, šiju, preznojavaju se, natapaju te famozne majice svojim telesnim tekućinama, IZGARAJU da bi obezbedili dovoljan broj majica i obukli celu trkačku Srbiju. 

ja bi njima dao Nobelovu nagradu za grejanje. 
jer šta bi srbija radila bez majica, 
usred novembra čoveče, 
narod bi se smrzo. 

čekaj, možda oni nemaju materijala? 
možda negde beru pamuk, mislim zbog tih majica, 
pa ZATO nemaju vremena da mi napišu 6 reči. 
mora da je to, mora da je nešto opravdano. 
i sada mi se odgovor nameće sâm od sebe. 

dodatnih 200 dinara na dan trke se plaća kao KAZNA 
što nisam kupio majicu 10 dana unapred. TAKOE! 
ja ne poštujem njihov trud, 
izbodene prste sirotih odžačkih švalja koje šiju danonoćno, 
organizatora kojeg bole leđa dok iz Pošte donosi džakove novca, 
pardon, O'džakove novca, 
za svež materijal sa kineskih polja pamuka, 
ja sve to zanemarujem i zapeo sam za tričavih 200 dinara 
NE SHVATAJUĆI DA SEBI ČINIM USLUGU 
jer imam prepun orman majica
i NE DONETI KUĆI JOŠ JEDNU,
pa to je blagoslov za ovaj trudan orman!

a tih +200 dinara na dan trke, DAAAAAA, 
to je minimum koji bih ionako trebao da ostavim u ispovedaonici
u to nedeljno podne, kada bih skrušeno rekao Svešteniku
"oče, grešio sam, 
poželeo sam JOŠ JEDNU majicu, 
a na planeti milioni dece zebu i smrzavaju se, 
oče pohlepan sam, nezasit sam, 
gomilam majice kao balegar govna, 
samo ih kotrljam i dovlačim kući, 
sebično i egoistično, 
oče primi ovih 200 dinara i oprosti mi pliiiizzzzz". 

eto to je jedino rešenje.
i zbog ovoga je start u 10:50, da bi svi mogli da se ispovedimo,
pa da pop tačno u 11 opali start iz pištolja.
jerbo zašto bi Bog meni odgovarao na mejl? 
pobogu Blogoje kako ti fantaziraš. 
pa zar misliš da Bog nema pametnija posla. 
ako bi on tebi pisao pisma, 
KO ĆE UMESTO NJEGA DA ŠIJE MAJICE SVE DO NEDELJE U RANU ZORU, 
osvesti se bre zemljače.

11 studenoga 2015

eto ti ga sad

preživeh i ovu ludost.
zaista nisam sanjao da je dan nakon Medvednika moguće otrčati polumaraton, a kamoli postati državni prvak u kategoriji.
hvala konkurenciji što je još sporija :-)
ja u 11 dana novembra pretrčao 232km, a da sam trčao samo po asfaltu i samo po ravnom, to bi brat bratu izašlo na 300km.

evo linka na fajl sa trke.
ona promena ritma između 1h12' i 1h19' je bila da bih uhvatio ovog čoveka na slici (desno) jer mi je Zlatko Piperski rekao da je taj "moja konkurencija".



kasnije se ispostavilo da uopšte nismo ista kategorija, ali sam jureći njega kolateralno prestigao Janjića koji *jeste* moja kategorija, tako da u cilju džabe izgrdih Zlatka kako me je zajebao!
sad ispade da ću morati čoveka nešto da častim :-D

https://flow.polar.com/training/analysis/277262181

10 studenoga 2015

PM PM

"PM PM" iliti/iliVam PodMedvednički PoluMaraton.
mislim da mi je ovo 4-ti put da ga trčim:
2 puta po snegu/blatu i 2 puta po zemlji/kamenju/lišću,
2 puta desni i 2 puta levi krug.



čim sam prvih 8km uzbrdo izleteo prosečnom brzinom od 10 km/h znao sam da će u cilju biti vreme ispod 2h.



kad se staza pogleda iz ovog ugla, ima oblik nekog šlogiranog srca



i to je sve za danas.

PS
nije sve!
trebalo je otići biciklom 24km do početne tačke,
i nakon trčanja se vratiti ista 24km kući.
e tek sad je to sve!
to je bilo sve.

09 studenoga 2015

kosačica

ostavio ja jutros Loli link da na mobilnom uživo prati gde sam, i kad sam došao na kilometar od kuće dunulo mi da uradim desetak ubrzanja na travi, na pomoćnom stadionu. ona mislila da je zajebavam, tipa "gle kretena, trči u krug samo da bi me iznervirao, pa da ga zovnem i pitam zašto ne dolazi kući! e neću!" :-)


garmin 225


na papiru je poprilično bajkovito zamišljeno da je traka oko grudi koja meri puls nešto prevaziđeno i mnogi su je već videli kako leti prema kanti. pa naivno i ja. MEĐUTIM. evo slikao sam 8 od poslednjih 12 treninga, na kojima se vide greške u očitavanju pulsa. na preostala 4 (od istih 12) nije grešio. NARAVNO da sam ga dobro pritegao da ne šeta, NARAVNO da sam u nekoliko navrata pravio pauze, stajao pored puta, pokušavao da obrišem ruku ili sat, vraćao ga nazad, dotezao, drmusao, duvao ispod njega, šta sve nisam radio, no kad se zaljubi u neki broj koji je obično 88 (onda pet minuta šeta 86-88-87-86-88...) ili 150 ili 185 (nije mi jasno kako odmah ne pokaže grešku ako sam podesio 175 kao maksimalni puls, nego mi pokazuje 185???) onda ga je jako teško odvojiti od njega.



u par navrata je doduše pomoglo kad stanem, skinem sat, vratim ga, i odjednom "uhvati" prave pulseve. ja ionako znam +/- nekoliko otkucaja gde se nalazim tako da mi je lako da otkrijem grešku. 



PLUS, ja sam već uhvatio foru pa sam na trčanjima koja su mi "važnija" nosio polar M400, koji uopšte ne greši a i ucrtava PUNO precizniju putanju, tako da sam koliko god je moguće umanjio to nerviranje oko garminovih grešaka. 



ako pitate zašto onda uvek ne nosim polar, to je zato jer je ona traka oko grudi previše glomazna i od skakutanja predajnika mi se pojave male ranice na grudima, pa ga zbog toga ne nosim na trčanja duža od sat i po, a i na ova kraća ga ponesem samo ako mi je puls na prvom mestu. u protivnom nosim garmin jer mi je puno jednostavniji i deluje mi puno jeftiniji. (to što mu je cena 150% od polarove, to samo plaćate egzotiku merenja pulsa na ručnom zglobu, i ništa više, dobro i kadencu trčanja, to mi jedino pada na pamet, dok su mu sve ostale opcije skučenije nego kod polara).



video sam da su na 3sporta.com takođe testirali sat i bili zadovoljni, pa bio sam i ja zadovoljan jer mi u prvih 4-5 nošenja nije grešio. ipak je potrebno malo se duže s njim družiti. svaki momak će da ti pridrži stolicu u restoranu prvih 5 izlazaka, a posle izvoli stani u red u pekari za burek. 



KOME JE OVAJ MODEL POTREBAN?

poenta svega je da većina rekreativnih trkača ne mari za puls, i izbegavaju satove sa merenjem pulsa jer su skuplji pa imaju osećaj da samo "bace" dodatnih 50 evra. oni slepo gledaju u brzinu i ona im je sve, oni ginu da na treningu ili trci "drže" 5'km ili koju već cifru, i usto još veruju i da im gps satovi uvek pokazuju tačnu brzinu pa svaki čas usporavaju i ubrzavaju, i dosledni su tom slepom verovanju obrnuto proporcionalno svojoj inteligenciji. oni drugi sa mrvom mozga će znati da gps satovi pokazuju "tu negde" brzinu pa će sve to malo labavije shvatiti. 



oni pak kojima je puls veoma važan, mogli bi da budu JAKO frustrirani ovim modelom garmina, jer zamisli da dođeš na start polumaratona, znaš da u prvom satu treba da ti bude puls oko (recimo) 155, da bi se u drugom satu podigao na 158 i da završiš trku sa 160-162, RECIMO da ti je takav plan. nećeš da se zalećeš, sve je pod kontrolom, blicneš na sat a on kaže 185, ili 90. MA DAJ NEMOJ ME JEBATI. i onda umesto da trčiš trku ti se nerviraš, dotežeš narukvicu, gledaš šta ne valja, to je poslednja stvar koju bi poželeo da ti se desi "on the race day".


ovako za treninge, OK, da kažem da može da prođe. imaš vremena da ga skineš, vratiš, sačekaš da proveriš da li se "opametio", pa polako dalje šorom. ja sam uokvirio samo one VISOKE greške, a one od 88 se manje primećuju pa mi je to bilo teže. pa kad saberem sve greške, ispadne da je od 8 trčanja otprilike u 25% vremena grešio, a u 4 nije, dakle u 12 sati trčanja će vam 2 sata pokazivati pogrešne pulseve. što je mnogo, mnogo je.

PS
na stranu što su najnovijom verzijom softvera toliko zasrali bluetooth povezivanje da je praktično nemoguće povezati sat i telefon. potrebno je jedno 20 puta upaliti pa ugasiti bluetooth, upariti uređaje, koliko god puta na satu i telefonu pisalo da su NAPOKON "paired", garminov programčić uporno pokazuje "not connected" i tako iks puta dok mu nešto ne prdne i shvati da je sat ipak povezan. poprilično frustrirajuće za nekog kome se žuri i ko nema vremena da stoji na početku treninga mirno kao biljka i da deset minuta pipka dugmiće i podešava nešto što je do juče radilo samo od sebe. naime u staroj verziji softvera (nemoguća je retro-nadogradnja) je bilo jednom kad dodaš svoj sat automatski se poveže čim na telefonu uključiš bluetooth, a sad moraš svaki put ispočetka, pa dvajes puta. sranye. tako je taj LIVE TRACKING koji je praktično bio jedina važna prednost garmina u odnosu na polar, ispario.

08 studenoga 2015

zašto oh why

prosto kao da sam mislio da je moguće da se uROBOTiš za desetak dana. a nije moguće. i sad se pitam da li sam glup jer to nisam znao, ili sam pametan jer sam shvatio nešto novo. no kao i uvek, i ova jednačina ima previše začkoljica i ne radi se o prostom sabiranju "dva i dva". plan je bio prost, trči malo ujutru malo u podne, pa vidi kako će to da se razlikuje od jednog trčanja pre podne. ono što me je najviše začudilo je bio osećaj na samom trčanju. nešto malo doručkujem krenem noge ko balvani trup trup nekako otaljigam vratim se kući živ, prođe nekoliko sati uhvatim sledeći slobodan trenutak pomislim kad sam jutros bio onakva koma ko zna na šta li ću tek sad ličiti kad ono ništa od umora, noge duplo bolje raspoložene. otrčim sasvim solidan tempić, jeeee, likujem. sutra ujutru pomislim e sad sam ga nagrabusio posle onog zadnjeg trčanja TEK ĆU JUTROS da budem koma nad komama kad ono opet noge vesele, živahne, sve super. skratim trčanje da se ne bih premorio, e to, rekoh, ušao sam u neki štos, popodne ima da razvalim, izletim ko iz puške napravim pet koraka i prevrnem se na prvi travnjak i ostanem da spavam do sutra ujutru. kao da me neko izvadio iz gipsa nakon mesec dana, e takav osećaj.

nešto sam kontao i šta sam doručkovao i užinao. do ručka sam retko stizao jer sam pokušavao da na drugo trčanje odem dok još ne počne da zahladnjuje. pa je tako taj razmak bio prekratak, obično kažu da je potrebno da prođe najmanje 6 sati da bi se nešto računalo kao "dva treninga". mislim kad staneš da pišaš na pola maratona, ne kažeš da si pretrčao dva polumaratona, zbog te pauze. e sad koliko sam puta ja trčao, to niko ne zna. nekad su prošla 3 sata između a nekad 5, uglavnom do 6 nisam nijednom stigao. koliko vidim ovo danas će da se nabudži na 5.5 sati s tim da je unutar tih 5.5 sati "pauze" upalo i pešačenje od 9km s kučićima do jezera u Petnici.

jedina bitna razlika je u kilometraži jer koliko god "manje" trčao, ali dva puta dnevno, to uvek ispadne više nego kad odeš samo jednom, koliko god taj jedini trening "puno" trčao. tako mi se evo za 7.5 dana nakupilo 150km u novembru. u stvari grešim, nije to jedina bitna razlika. druga je da nijednom ovog meseca nisam bio nešto stravično premoren, ne računajući dan nakon trke, što je bilo logično imajući u vidu da sam između subotnje Dužine i nedeljne trke osim spavanja imao ukupno pola sata odmora. a još uvek sam u nedoumicama oko ishrane i razmišljanjima da li razlike u osećaju na trčanju najviše zavise od sastava obroka ili je to ipak malo manje važno.

u nekom trenutku sam se čak premišljao da danas odemo na Adu gde se trči onaj maraton podrške dijabetičarima, pa da se tamo pridružim grupi naravno uz dozvolu Organizatora, rekoh ko zna možda je i ostao jedan startni broj viška. no pokolebala me ta svadba sinoć, i nekako sam pretpostavio da bi bilo previše rizično planirati ni manje ni više nego 42km trčanja, jer su mi nakon tih predugačkih sedenja i krkanja UVEK noge bile trome dan kasnije. e sad, otkud znam, jutros i jesam prvih pola sata trčao kao Pinokio, no posle toga sam se malo "razvezao" i nastavio da trupćem naokolo bez nekih strašnih teškoća onako "u leru" na nekih 5'20''/km, dok su se pulsevi slegli kao talog negde na 115-120, tik iznad granice da počnem da zevam, onako u trku. svašta.

odoh da vidim šta će da ispadne od ovog popodneva, odnosno da na spisak za ispitivanje pogonskih goriva dodam i pohovane paprike i kuvan krompir :-)


07 studenoga 2015

iz dva puta

nakon jučerašnjih 14+17km, danas samo 10+18km

jutros po vojnim poligonima na Petom Puku, malo sam zastao kod neke avio-olupine.



u podne otišao da nahranim neke kučiće pa usput jednog odbeglog nosio kilometar nazad do gnezda.



sad tuširanje brijanje lickanje pa na jednu svadbu.
možda ponesem Garmina, da mi broji koliko koraka sam napravio u kolu, i kojom prosečnom brzinom :-)

06 studenoga 2015

2 4 6 8

pre nekoliko nedelja mi je pala na pamet ova ideja, glupava kao verovatno i sve ostale. evo o čemu se radi. verovatno sam u podsvesti kotrljao neke trke na 6 12 24 sata, pa sam se zapitao da li bi bilo moguće pretrčati što više kilometara u jednom danu, ali iz što više posebnih treninga? recimo, trčiš sat vremena pa se sat odmaraš i tako od jutra do mraka.

ovo je naravno lakše zimi, jer dan kraće traje :-)
sada bi to moglo da bude u 6, 8, 10, 12, 14, 16, i taman kad se vratiš kući u 17 eto mraka. to bi ispalo 6 trčanja od po sat vremena, nekih 6 sati. taman da postaviš neki svoj "rastegnuti" lični rekord u trčanju na 6h, koje bi sa pauzama između praktično ispalo 11 sati od starta do cilja.

jutros sam nešto opet o tome mozgao, pa rekoh, nisam ni siguran da li je tako lakše nego "u cugu". naime meni (a ne znam da li je i drugima isto) se često desi da mi se recimo ujutru trči, deluju mi lake noge, otrčim 12km i pomislim otrčaću popodne još toliko, kad se već ovako predivno osećam. u smislu, neću odmah ujutru da se zalećem 20km, mada mi deluje da bih mogao kao od šale. i onda dođe to popodne, a ja nešto ukilavio, noge mi otežale, sednem na biciklu i provozikam se sat vremena kao na vešala da sam krenuo, i to ispadne sve :-(
pa tako na kraju dana zaključim, ako ti se ujutru trči, trči brate koliko god hoćeš, bolje 20 u ruci nego 12+12 na grani.

isto tako, svi ovi "planovi" koji uključuju 2, 3, 6 treninga u jednom danu, automatski mi deluju nepouzdani, jer ne bih voleo da sebi od života napravim golgotu, nego da to sve prođe u zabavi i uživanju. nakon jutrošnjih 14km evo tačno u podne ću imati pauzu pa ću moći da otrčim još malo, videću koliko ću tačno vremena imati na raspolaganju. juče sam kao u prethodnom pasusu bio raspoložen ujutru, čuvao se za popodne, pa ga prespavao, stigao me neki umor. jutros sam se pak vukao kao na najsporijem mogućem rastrčavanju, i pitao se gde nestade onaj entuzijazam od juče.

još jedna VELIKA mana tih puno kratkih treninga je ta što stalno trčiš isti dosadni deo koji uvek prelaziš na početku i kraju treninga, tih par kilometara najbližih kući. ako odem 6 puta po 11km lagano, pola od svega toga će biti istim ulicama kojima izlazim iz grada i vraćam se kući. dosadno brate do zla boga. a kad odeš odjednom 40km, logično je da ćeš stići negde daleko gde ne trčiš baš svakog dana, pa to značajno doprinosi na elanu i raspoloženju. eto to sam razmišljao.

a tek u leto kad je dan dugačak, pazi može da se krene od 4 ujutru, pa onda 6 8 10 12 14 16 18 20, i kad se vratiš u 21 eto mraka. pa to je DEVET trčanja po sat vremena, to jedino da uvatim Tanjku Stojanovski prvo da proveri kako izgleda pa da mi javi, pa tek onda ja eventualno da se upustim u sličan poduhvat. e dosta sam srao, stigao sam i do 9 trčanja u jednom danu, a tek se na drugo spremam. šta ću kad sam takav, bio i ostao, veća usta nego noge :-)

ima od Bijelog Dugmeta neka pesma gde kaže "danas u 4 6 i 8 tvoj junak gine i zadnjim dahom tvoje ime šapuće u mrak" ili nekako slično, valjda se misli na bioskop pa u tri termina, ne sećam se, nisam čuo tu stvar ima jedno 60 godina.

04 studenoga 2015

6 tipova Tipova

već znamo da na stranici trčanje-tačka-eres pišu tekstove samo zbog kontinuiteta klikova a ne zbog toga što zaista imaju nešto da kažu.

stoga njihovo shotgun blogging (aluzija na "shotgun wedding") može da bude korisno jedino kao inspiracija nama koji smo bar minimalno kreativni. jer od brašna se niko normalan nije najeo, pa evo da pokušam da vam barem umesim neku projicu. (odnosno, ako ovakve tekstove čitate iz dokolice i potrebe za zabavom, onda vam je i brašno dovoljno da bi se smejali)

naravno da se neću baviti površnostima u originalnom tekstu, jer je ispravljanje krive drine puno veći posao nego da jednostavno "pustiš vodu"... da oteče. ako oni pišu gluposti da bi zaradili novac, a ja pišem gluposti jer imam višak vremena, jasno je ko je tu rob a ko slobodan umetnik. ibro dirka naš.