30 srpnja 2019

nazivi

Malo je čudno to što na engleskom pace znači ritam a na italijanskom mir, što sale na engleskom znači prodaja a na italijanskom so(l), i tako dalje.
Ne znam da li je gluplje kada na srpskom napišu "pejser" jer ako govoriš engleski on ima svoja pravila pravopisa, a kada napišu "biću pacer" taj izraz je već zauzet, na primer tako se kaže za početnika u šahu, odrao sam onog pacera, gde ste paceri, itd.
No nove generacije imaju jako skučen fond reči pa za previše toga nisu ni čuli, i otkud će onda znati da je neka reč već "zauzeta" za nešto o čemu nemaju pojma.
Pa tako s ponosom napišu da su paceri, haha.

Među svim tim nazivima, tempo, ritam, pejs, brzina, setio sam se onoga da je najproduktivnije trčati dužinu na brzini od 50''/km sporijoj od brzine maratona, navodno su najbolje napredovali oni koji su se držali tog pravila. Ja sam Plitvice išao po 5'07''/km pa prema tome Dužine treba da trčim negde oko 6'/km, baš nekako kako ih i trčim.
Iz čega neću doneti euforičan zaključak da sam pogodio brzinu u sekundu, nego ću na svetlo dana izvesti patetičnu emotivnu konstelaciju da je to jednako presporo, kako za Dužinu tako i za Maraton.

Jutros sam stigao na pijacu ali ne i na trčanje, pa sam u nekoj haotičnoj papazjaniji prevezao 6+6km i odatle otrčao 2.5+2.5km nečeg što je počelo kao umorno rastrčavanje a završilo se kao srednji "kasnim na posao nek ide sve u p.m." tempo koji mi nije pao ništa teže nego ono trčkaranje na početku.
Što jes jes, kada ti je teško, bolje je ići što brže jer onda ta teškoća barem ima pokrića i opravdanja, a ako nastaviš lagano tek si se onda sahranio jer pride ne vidiš ni razlog ni smisao mučenja, trčkaraš nekim wannabe odmarajućim brzinama a pritom se i mučiš, fuj.

Neko neandertalsko pleme koje mi je prolazak kroz ovaj grad mesecima pretvaralo u protrčavanje deponijom sa maramicom na nosu, otišlo je na godišnji u svoju vukojebinu i sad je odjednom svaka ulica postala lepa i mirišljava, osećam se kao da sam na Majorki, leto je opet predivno i milozvučno kao u pesmi Ane Stanić, metar iznad asfalta.

između krajnosti

Ona Dužina naravno nije bila ništa više od Dečije dužine pa je tako i sledeća Kratkoća bila stvar za neko trkačko obdanište. Ponedeljak je trebao da znači povratak duplim trčanjima pa sam tako dan završio sa neverovatno smešnih 1 + 9km!

Naime, ujutru nisam znao da li mi se trči ili ne pa sam krenuo biciklom dok mi se malo razvežu noge, pa još malo i još malo i kad sam shvatio da mi se zaista ne trči ni metar, znatiželja je pobedila. Baš da vidim da li ću stati posle dva ili 22 koraka!

Nekako sam otruptao 250m uzanim asfaltićem uz reku, pa nazad, pa još jednom i rekoh sebi Tako jeeee, pobedaaa! Sve se može, ako si spreman da ti ponekad u životu bude i neprijatno.

Problem je što sam jeo kao da trčim 3x a ne 1x dnevno, pa sam uprkos 15+12km za vikend, nedeljnih 12 dosta jačih od uobičajenog, u ponedeljak bio sav naduven i hipersuperkompenzovan, mislio sam da će mi koža na butinama popucati. Pa je popodnevna jurnjava ispala dosta troma, očigledno je onaj 1km ujutru ispao samo nadražaj da se u noge nakon pola dana stajanja uskladišti još kilo nekakvog taloga.

I prošle godine mi je ovo bio težak period, sećam se da sam se baš mučio na Jahorini koju sam prethodnog vikenda preskočio, ono jednom mi je bilo dovoljno da vidim planinu ali nedovoljno da poželim da opet odem na tu trku, kao ni na Kopaonik koji sam trčao još godinu ranije.

Sada slede dve večernje ulične trke, Ugljevik 5 /10km, i Kanjiža 10km, ako je ova druga uopšte večernja jer sada imaju i polumaraton. Prošle godine sam u Ugljeviku trčao po 4'03"/km dok pred sâm kraj nisam stao zbog grča u stomaku no svejedno sam bio zadovoljan trčanjem, kao nekim dobrim treningom. A u Kanjižu nisam ni otišao. Ove godine mi još lošije "ide" pa će verovatno tek u petak da mi se razbistri da li mi se u subotu igde putuje.

27 srpnja 2019

dužina

Nakon mahnitog trčanja ujutru+uveče došao je i taj dan, a ne znam ni da li je došao sâm od sebe ili sam ga ja dozvao. Uglavnom prija promeniti nešto, pa zašto dva kraća trčanja ujutru i popodne ako se to može spojiti u jedno? Vikend je idealan da priznaš sebi da si pomalo umoran i da će ti prijati da jedno jutro ostaneš kod kuće. Zato se otvorila mogućnost nekog malo dužeg izleta popodne koji sam iskoristio za Popravni Ispit.

Otišao sam istim onim polukružnim poput udice putem koji se kroz brda vraća pored dva manastira nazad u grad. Pre nekoliko dana sam se precenio i krenuo tuda mrtav umoran pa sam vrlo brzo shvatio da mi se uopšte ne muči toliko da bih po vrućini pokušavao da trčim uz 20% uspone nego sam sve strme delove bez trunke osećaja krivice prehodao. Ono malo kaskanja nizbrdo mi je ipak donelo prosek od 6'58''/km pa sam bio srećan kao malo dete što je konačna brojka ipak na 6, kao da je na 3 minuta i nešto sitno eventualno 4.

Danas sam naravno sve pretrčao no umesto sata sam poneo telefon koji je nešto zeznuo u prvom kilometru i kasnije mi svečano poručio "Strava se oporavila od smrtnog greha i nastavila snimanje" pa mi je povukao pravu liniju kroz serpentine i ukrao pola kilometra. Što je naravno sve kulturno preračunao u prosek, jer ako sam u prethodnih 15 minuta prešao samo 1.5km a ne dva, eh to je onda jaaako sporo.

Kasnije se u kompjuteru nešto ispravilo a da ne znam ni kako ni zašto, napisao mi je neke više manje logične proseke/kilometre a onaj deo koji je bio pojeden tamo negde je i ostao. Evo sada sam na komp-u stisnuo "correct distance" i umesto 1h47 kretanja mi je prepravio u 1h30 a prosek mi je sa 7'32''/km vratio na 6'30''/km. Obzirom da sam imao samo dva kilometra preko 7' to svakako nije bio tačan prosek, jer sam imao dosta nizbrdica sa kilometrima ispod 6' pa je ovih 6'22''/km na kraju možda ipak realno.

25 srpnja 2019

išijas

Ovo je već koliko, 7 meseci ove godine, i 2 poslednja meseca prethodne, dakle čitava jedna trudnoća kako osećam nešto u leđima, ali ne toliko strašno da bi me onemogućilo u bilo čemu, u normalnom životu. Osim naravno onog pada 2 dana pred novu godinu, kada sam nešto istegao i uklještio pa ćopao par nedelja nakon toga.

Potrebno mi je par sličica da bih napisao blog o patikama no on će sačekati još desetak dana, jer sada uglavnom nosim Asics Noosa FF kombinaciju leve zelene i desne crvene, i njih dve su stigle evo i do 900km, dok je drugi par negde oko 350km. Tako ih i u svesci zapisujem pored kilometraže trčanja, ZC ili CZ.

Ove ZC su već dosta razgažene ali još uvek nisu za penziju, dok sam u CZ stavio nove uloške da bi i oni na treningu dobili neki oblik prema stopalu, onako ravni kao daske nisu baš najkomforniji mogući. U tim CZ sam čak trčao i polumaraton u Tuzli, nisam hteo da uzmem novi treći par CC (obe crvene) nego sam odabrao noviji od dva stara para, eto da bih bio šaren. Sve zarad lajkova.

Primetio sam da mi se taj osećaj da "nešto nije u redu" sa leđima pogorša na bicikli pa sam izbegavao i mtb i posebno trkačku, i sad mi je to nekako tužno jer leto će brzo proći i ostaće samo trčanje kao mogućnost rekreacije a tada će mi naravno biti žao bicikle i što nsiam otišao na Divčibare, Debelo brdo, Mravinjce, bilo kuda što će mi kasnije nedostajati. Ne znam ni da li će se to promeniti na jesen, za sada delujem sebi zacementiran u ovakvom stanju i ritmu.

23 srpnja 2019

par nepar

Već je postalo uobičajeno da propustim i Giro i Tour, a Vuelta više ne znam ni kada je. Sve je to lepo kad ne znaš šta ćeš sa vremenom a ja evo nisam nekoliko dana ni blog napisao, što mi je nekada bila najvažnija stvar na svetu, posle mozga (kako bi rekao Vudi Alen).

20 etapa po dva sata, to je 40 sati u tri nedelje, dovoljno da se pročita par knjiga, da se pišu dva ili tri bloga, sportski humoristički i onaj iz kategorije pretenciozna ulična beletristika, eventualno filozofija.

No umesto Tour-a sam uobičajio da odem dvaput na trčanje, ujutru uglavnom kratko a popodne nešto duže, no kad kažem da je nešto "duže od kratkog" onda to "duže" treba uzeti sa rezervom.

Obzirom da sam se napokon i ja navukao na paradajz od ove čuvene porodice povrtlara po kojima se zove čitav jedan put i deo predgrađa, ta jutarnja trčanja su dobila šemu iz naslova bloga, pa utorkom i petkom uglavnom odem biciklom do pijace i tamo je ostavim, pa otrčim uz reku nekih 6-7km i onda biciklom donesem paradajz kući.

Zato ponedeljak sreda i četvrtak donose mogućnost malo dužeg trčanja pa sam uspevao da pre posla uglavim i 8-9-10km, a par puta sam čak i na te malo duže futinge odlazio par kilometara biciklom u raznim pravcima, već prema višku odnosno manjku vremena.

22 srpnja 2019

mesija

Kad mi dođe raspoloženje odmarajuće, imam neke moderno rečeno "kombinacije" za trčanje ili pešačenje, kako kad.
Jedna od default-nih je biciklom nekoliko kilometara uzvodno uz Gradac, onda vežem pony (što ga Milijana gony) kod nekog ležališta-kupališta pa nekom od staza odem uzbrdo kroz šumu.
Kad izađem na asfalt iznad manastira, uglavnom strčim tih 3-4-5km pa se spustim na reku nekom drugom stazicom.
E sad...

(pitali kuma kako će se zvati dete, on se zamislio nepripremljen pa rekao "e, sad..." a roditelji povikaše "Esad?! Odlično!")

Problem je što tim stazama osim mene slabo ko prolazi :-(
Ranijih godina je to sve bilo prohodno, stalno je neko špartao gore-dole, nismo svojim prolascima dozvolili da to uraste u korov.
Imali smo kritičnu masu, dovoljnu da se prolaz održava.
Sada tuda jedva možeš proći, i iz meseca u mesec je sve gore.
Delovi su skoro-pa-neprohodni.
Rukama sklanjaš šiblje pred očima, kolenima češeš po korovu, tamo gde je bila pokoja grančica sada su već stablašca cera od pola metra, priroda sve uzima nazad pod svoje, kao da poručuje - čoveče, ovde ti nije mesto.

I šta ja radim na tim pešačenjima, odlomim grančicu od približno metar i stalno je držim ispred sebe, da ne bih glavom i vratom skidao paučine i morao na svakih 5m novog pauka da istresam iz kose, naočara, majice.
Ali šta se odmah zatim desi?
Za mnom putuje roj mušica koje sleću po licu, ušima, rukama, majici, nešto bi s mene pojele i popile, dođem im kao putujući švedski sto.

Onda se nerviram otkud tolike mušice, psujem leto, ne može se živeti ni proći kroz ove šume, osipam drvlje i kamenje po sudbini kletoj, jer eto ne dâ mi se proći stazom od kilometar a da ne ostanem pola sata zastajući, krčeći, probijajući se, skidajući paučine.
I onda sam se setio.
Pa JA tim mušicama krčim put.
Da je razapeta paučina na svaka dva metra, ne bi one mogle proći.
Ja sam njima ustvari vođa puta, kao što mi i horoskop kaže Ovan Predvodnik.

Eto ti ga sad, preokreta.
Gunđaš zbog situacije koju si sâm osmislio, em si krenuo kud nema prolaza, em rušuš paukovima doručkovaonice, em kroz šumu vodiš roj muva, sve si sâm zakuvao i još si pride nezadovoljan jer ti nije baš komforno dok praviš toliko sranje i sebi i drugima.

Poput onih ljudi koji kažu "ja u životu nečim privlačim idiote, uvek se za mene zalepe kao muve", pa burazeru, sigurno im na neki način krčiš put do sebe, nije to slučajno tako.

21 srpnja 2019

kardio centar

Kad sam u subotu popodne odmah po dolasku u Tuzlu krenuo na trčkaranje po gradu, nisam se stigao setiti da ono što na gugl mapama deluje ravno može biti manje ravno poput mog kruga oko bolnice groblja i bazenâ. 


A i čim sam krenuo na trčanje, u oko me ubo ovaj prst sudbine u vidu nekakve srčane klinike, presekoh se od pomisli da mi noćas Hana Terzić može doći glave. Pu, pu! 


Na stazi je nisam ni prepoznao, ne zove se džabe Noćni polumaraton. Kad je 250m pred ciljem objasnila miliciji da između njih i volontera nema nikakve razlike (svi smo ljudi, i imamo prst da pokažemo pravac, jel tako) ja sam presekao po trotoaru i brže-bolje pobegao, dok me ne uhapse. Nisam ni znao da mi je ostalo toliko snage. Još sto metara kasnije pred zadnju krivinu, trake levo trake desno, ispred mene publika vrišti, rekoh pa ja ovde cilj neću ni pronaći, završiću trku kao navijač među trubicama i zastavicama. Ajd bar će ona neka u narandžastom uleteti za mnom, tako sam se tešio tih pola sekunde, nek i komšiji crkne krava. 

RAKETA

Ne znam ni kud sam ušao ni prošao i prvo čega se sećam je kako zaljubljeno gledam u onaj bon za pivo koji su mi dali uz medalju, i kako ponavljam "ima boga!". Još da sam iz drugog pokušaja prepoznao Hanu bio bi to savršen dan, tojest noć, ali ima još trka, srešćemo se mi uprkos krivinama pendrecima i ostalim preprekama. 

Dan, tojest noć, sam završio u sanjivo jutro posle trke, još jednim promašenim pogotkom u sridu, kad sam rekao "ma nema ovo brdo ni 60-70 metara! Nakon kilometra sam već imao 120m uspona koji nije nameravao da se završi. Posle zaravnjenja nisam hteo da idem kraćim putem do magistrale pa sam skrenuo na sporedni makadam za Orašje, jer su oba *delovala* iste važnosti, na istim onim kartama. Što ti je iskustvo! Na slomljena leđa od uzbrdice dodadoh ugnječena kolena nizbrdo, i kad sam napokon izašao na glavni put odmah sam udario na znak 10%. Daj malo ravnog asfalta, da se odmorim, bila mi je prva misao. 


Odatle je trebalo da bude lako, ali sam pomislio zašto da završim trčanje onom širokom ulicom kuda je išla trka, idem odmah tu paralelno malim uličicama. Jedna je bila +20%, druga -15% i šoder, ko bi rekao da na samo 100m od onolikog bulevara postoje ovakvi ambisi. A šta ću, podvio rep i vratio se baš tuda kuda nisam hteo. 

20 srpnja 2019

pošteno

bilo je pošteno da malo odmorim nakon onoliko blogova u jednom danu
pa sam juče jel tako, pauzirao
tačnije, pisao bih ja svakog dana ali nisam stigao, opet je nešto iskrslo
... što nema nikakve veze sa sportom ali ću ipak zabeležiti događaj

na 6km odavde je neko zakupio četvrt hektara zemlje i poravnao šoderom, pa tu natrpao nekih tuce kamiona, neke balvane, čudesa
i tu su imali neku kerušu koja je to kao bajagi čuvala, no više nego pitoma, samo se smucala ne znajući koji joj je zadatak
pre mesec i malko primetili smo s njom još jednu, isto ženku, skotnu
nakon toga sam ih ređe viđao, nekoliko puta ih dozvao da ih nahranim kada sam imao viška hrane

pre 15-ak dana je ta prva, veća, stradala na putu
majko božija, kuče od 35kg, to je bila fleka preko celog magistralnog puta
i evo juče, imam šta da vidim, ova druga zgažena odmah pored parkinga
sise nabrekle, očigledno da ima mleka, e sad da li ima štence, da li su živi, koliko ih je, ko to može znati
nekom intuicijom sam maltene bez osvrtanja prošao pored dve skovane pseće kućice od dasaka i krenuo da tražim pogodno mesto za neku rupu, sklonište, jer znam ja kako to ide
i zaista, uz samu napuštenu kuću, ispod nekih poluzavršenih stepenica, duboko u zemlji, vidim da se nešto šareni
crno-beli, beli, žuto beli, 6 komada, pijuču i čekaju majku da ih nahrani

sva sreća da su ti ljudi koji su tu uselili svoje kamione malo ležerni glede svoje imovine pa sam na nekoj terasi od šupe, bungalova, nemam pojma nisam ni zagledao, našao pijuk
pola sata kasnije, uspeo sam da prokopam dovoljno širok i dubok prolaz, a nakon još malo šunjanja sam uspeo da nađem i neke veće kartone da ih prostrem po zemlji/pesku, da bi do njih moglo da se dopuzi

odatle odjednom priča sa srećnim krajem u najavi postaje psiho-drama, jer su se sve moguće lokalne zaštitarke pokazale u svojim svetlima, svakoj je nešto smetalo, gde doneti pse, ko će o njima brinuti, ja ostavim sa jedne strane reke neko ih premesti sa druge strane iako je tamo područje zaraženo nekim virusom

da stvar bude još tužnija, nakon što su sve odreda jesenas mesecima kokodakale kako "to mesto treba da se sredi" na kraju sam lično ja odatle odneo pet kubika kartona ponjava činija i gluposti jer sam shvatio da od čekanja nema ništa

sinoć im je jedna od zaštitarki donela neko ćebe i ušuškala ih da ne drhte, jer oni imaju možda oko mesec dana i ne mogu se sami dobro ugrejati a pored reke je hladno
jutros sam pak to ćebe našao 5m dalje, neka druga ga je izvadila i bacila u travu, a kučići opet drhte i zbijaju se jedno uz drugo, korak napred dva nazad

na idiotsko pitanje "ko će da ih hrani?" sam odgovorio sa "isti onaj koji bi ih hranio u onoj rupi tamo - niko!" i ponudio da ih odnesem nazad i zakopam, da nikom ne smetaju
obzirom da sam u celom gradu daleko najmobilniji, jer što biciklom što na trčanjima svakog dana odem barem u dva pravca i pokrijem 50-ak kilometara predgrađa i lokalnih puteva, od 300 bačenih štenaca i mačića godišnje ja nađem otprilike 80%

neko to shvata tako da ako sam ih ja pronašao, ja bih trebao i da ih hranim i donesem ovde u sobu pa tako nas 300 fino da se družimo i apelujemo za pomoć da ne pomremo od gladi
azil u gradu nemamo, samo šinteraj koji je najobičniji zatvor za pse, i u kome rade ljudi koji na te životinje gledaju kao da drže stovarište uglja a ne prihvatilište

stotinu puta sam sebi rekao da više nijednu životinjicu neću doneti jer tako samo sebi natovarujem gnev dokonih koji bi da glume humanitarce a kad se pojavi neko kome treba pomoć onda me pitaju zašto sam ih doneo
oni bi ih verovatno ostavili tamo pod zemljom, da čekaju majku
ili bi ih navodno sve doneli svojim kućama, kao što naravno nikada nisu

bolje da odmorim glavu od budala i počnem da razmišljam o vikendu, neće se trka sama istrčati, a zajedno sa nekoliko starih naravno da sam i ove nove jutros obišao i nahranio

18 srpnja 2019

srida

juče (sreda, jer svo ovo nadoknađivanje pišem u četvrtak) sam opet ubo dva-u-jedan
ujutru 5km izvan grada biciklom pa na jedan čudan krug preko brda i nazad magistralnim putem, a sve zbog nekih pobacanih mačića

iako taj krug započinje krvoločnim usponom (moram napraviti segment na Stravi i biti vodeći na rang listi jer tamo nejverovatnije još uvek niko nije bio lud da protrči) nije mi bio težak, pa sam na kraju za sat vremena pretrčao 10.5km što je više nego odlično u odnosu na ono šta sam očekivao

ovaj put sam imao hrpu poslova za popodne no stigao sam (opet umesto tur d fransa) da odem biciklom do istog onog sela 15km odavde, a između ostalih razloga da bih opet obišao te mačiće, pa sam otrčao 11km na skroz drugu stranu od ove kuda sam uvek išao

otkrio sam 4km puta kojim nikada ranije nisam prošao, što je samo po sebi fenomen obzirom da sam za sve ove godine SVUDA prošao, a otkrio sam i mega giga turbo domaće kupine veličine jajeta od prepelice, pa sam dobio i užinu gratis
ionako sam nakon svega ovoga zaslužio neki poklon s neba, ili s grane hajd

noge su mi na početku bile umorne a ja sam bio u fazonu ekskurzije pa sam čekao da se otkravim za trčanje, leđa su me bolela od toliko bicikle ovih dana, pa sam dva najstrmija uspona lepo odšetao kao najcrnji rekreativac kad dođe na plitvički maraton

unatoč svemu do kraja mi je prosek došao do 6'16''/km iako je solidan deo staze u lošem makadamu i nizbrdice nisu baš tako pitke

na kraju sam na kilometar od kraja ugledao utabanu stazu kroz travu i sjurio se prečicom dole na asfalt uštedevši par minuta bespotrebnog bonusa po tvrdoj podlozi
čak sam snimio i 10 sekundi filmića strmoglavog spusta "kud ovce pasu pod ručnom" no nema šanse da ću to ikada igde okačiti sa ovolicno viška vremena

vozdra raja

17 srpnja 2019

utorak

u utorak sam uspeo da izvedem jedan od onih švicarskih, "skoro pa savršenih" dana, pa sam sa pijace produžio biciklom do izlaska iz gradskog jezgra, da se tako stručno izrazim, i odatle na štopericu uspeo da pretrčim jedan od krugova koje već godinama jako volim

tu šumu (Carić) zovu "pluća Valjeva" i iako ovaj krug koji sam otkrio skroz slučajno ("baš da vidim kuda skreće ovaj makadam" tik priđe do šume pa se drugim pravcem vrati nazad u grad, opet mi je jedna od default varijanti kad mi ništa udaljenije nije dostupno

prošle godine su i taj drugi krak delimično asfaltirali pa je staza tako još malo "brža" a na trčanju sam naleteo i na prve kupine ove godine pa sam se opet zadržao 10 minuta njam njam zbog čega sam na posao zakasnio samo 5, dakle opet se isplatilo

popodne/predveče sam pak imao malo više vremena koje sam trebao da iskoristim za nadoknađivanje neodgledanih etapa tur d fransa, no seo sam na mtb i otišao do jednog sela 15km odavde, pa sam vezao biciklu ispred kafane i otrčao jedan krug koji sam prošle godine zapamtio kao krvnički težak, i mogu vam reći, sa ovim nogama kojima nikako da dopustim da se lepo odmore, ovaj put mi je bio još teži

ali sam sve pretrčao, no frks
nakon 10km u ponedeljak, upisao sam 11+11 u utorak, fajn

16 srpnja 2019

ponedeljak

u ponedeljak sam bio ubeđen da neću uspeti da potrčim ni metra, nekako su mi bile naduvene noge od onog pešačenja veče ranije, a verovatno i zbog umora od trke, koliko god sam je otrčao kao malo jači tempo trening

onda sam se davio i gnjavio i nešto čekao i sačekao previše, a popodne sam imao zakazan neki ručak
pa sam u svom stilu naprasno odlučio da pređem što više u što manje vremena, i na kraju se završilo tako da sam krenuo na pešačenje a pretrčao 10 od ukupno 13 kilometara
nakon ručka još sat i po vožnje biciklom koliko da se to sve slegne, a potajno sam se nadao i da će vožnja imati terapeutsko dejstvo na ove napaćene noge

opet se ponavlja isti scenario, da ću umesto da se odmorim i u par popodneva otrčati po par kilometara nekog kvalitetnog Treninga, pokušati da natrpam što više akcije i egzotike između dva vikenda

15 srpnja 2019

nedelja

idem sa pisanjem bloga unazad, dan po dan
napokon sam odvojio 15 minuta vremena, zbog kojih ću zakasniti samo 10 minuta na posao, dakle isplatiće se

u nedelju su me psi iznervirali beskrajnim lajanjem pa sam se uželeo divljine i tišine
otišao sam biciklom 3-4km uz reku i odatle dalje otpešačio prugom
pruga je urasla i na prvi pogled bi se reklo da tuda već mesecima ne prolaze vozovi
negde oni pragovi plivaju u blatu, ambrozija je već porasla do kuka, sve je u korovu
zbog toga je puno manje rizično tuda pešačiti, jer su vozovi prinuđeni da mile
kad ga čuješ minut unapred škripka i bubnja, lako je naći zgodno mesto da se skloniš
inače, na ovako zapuštenoj pruzi gde nemaš pojma da li ćeš u dva koraka nagaziti neku zmiju, a smenjuju se tuneli i mostovi, to bi bila malo teža situacija

sreo sam dva voza, jedan putnički i jedan teretni sa 20-ak vagona natovarenim nekim plavim cevima od 2m prečnika, ko zna kakav je to šverc u pitanju, ono je nešto suviše high tech za ovu banana državu

14 srpnja 2019

neplanirano

Noćas sam sanjao kuma Jankovića, i kao pričamo, ja mu kažem "pa oduvek je Sljemenski bio sedam dana pre Mionice, a sada si pomerio maraton i eto, poklopilo se"

A to sam sanjao zato jer sam sinoć saznao da je danas ta lokalna trka, tu na 19km odavde
A kad sam saznao, bilo je naravno prekasno jer se subota već završila i jer sam se već natrčao koliko sam se natrčao

No lokalna trka se ne propušta jer svakako bih negde trčao pa zašto uvek istim putevima ako bar jednom godišnje mogu po onim brdašcima iznad Mionice?

Kad kažeš da ti je prosečan puls na trci od 40 minuta bio niži nego na poslednjem maratonu, sve je jasno glede ispavanosti motivacije ambicija i euforije
Nešto poput onog vica gde Zeka skače naokolo i viče spid spid spid a žaba leži na stomaku i odgovori mu kreeeekkkk

Obzirom da su se svi preko 40 godina prijavljivali za trku na 5km koja kreće od polovine staze, morao sam da se prijavim kao senior, jer sam samo tako mogao da odem na start duge trke (zvanično 10.5km, a izmerio sam valjda 9.4km) zajedno sam ostalim seniorima i juniorima (m i ž)

Uvek ista šačica juniorki kao i svake godine, s tim da su u međuvremenu neke postale seniorke pa su mi odmakle, a nisam ih ovako kilav ni jurio
Druge dve sam prošao negde oko drugog kilometra kada se završio prvi oštar uspon i nešto nervoznog gore-doliranja, no do kraja je četvrta prestigla treću (u tom trenutku) za koju sam navijao, što je još jedna potvrda zašto nikada ne bih trebao da uđem u kladionicu, kao što nikada i nisam

Odatle sam do kraja na svakih par km stigao po nekog, a prošao sam i dva veterana koji su sa pola staze (naš 5-ti kilometar) krenuli kada je kroz taj punkt prošao vodeći senior
Tu sam neko vreme u sebi gunđao jer ih je bilo samo trojica, dakle prvi koji je krenuo pet minuta pre mene je ušao tri minuta ispred mene, a drugog i trećeg sam prestigao iako su imali pet minuta fore
Podeliće medalje bez ikakve muke, jer četvrtog nisu ni imali za konkurenciju

No karma je sve ispravila jer su se ovi ispred mene malo nestručno podelili po kategorijama pa sam nakon proglašenja juniora ja prozvan kao treći senior
Da čudo bude veće za seniore su bile predviđene i novčane nagrade pa sam tako kada se sve preračuna zaradio 10 evra po kilometru odnosno za svakih pretrčanih 50 metara po jedno pivo
Eh kad bih mogao da se zaposlim na takvom mestu, trčao bih svakog dana od Struganika do Mionice i ne bih tražio da idem u penziju sve dok ne napunim 107 godina

13 srpnja 2019

od ponedeljka

kao što studenti svakog ponedeljka "treba da počnu da uče" i kao što žene od ponedeljka kreću sa dijetama, tako ja već 520 ponedeljaka (10 godina?) počinjem "ozbiljno da treniram"
kao malo ću lagano i srednje lagano i tempo dok ne dođem do pola forme, pa ću onda da opalim ubrzanja deonice i čuda, jer jedino to jeste trening a sve ovo što ja radim je lagano i konstantno tonjenje
no stalno mi se čini da nikako da dođem do te tačke Pola Forme odakle treba krenuti na više stepenike, i onda čekam da se to dogodi, a dogoditi se nikad neće jer čak ne trčim ni dovoljno Tempa a kamoli sada u leto kada ima manje trka, eee tek sada imam manje Tempa nego u proleće kada je svakog vikenda bio neki polumaraton ili trka od 10km

na neki način mi je komplikovanije i zbog rasporeda, jer popodne su mišići opušteniji i uglavnom se tada rade jači treninzi, a ja sam jutarnji tip i sve popodnevno što je brzo me razbudi i poremeti mi spavanje
jedino mogu da funkcionišem kada rano legnem i rano ustanem, samo onda sam svoj
a ako bih okrenuo sve naglavačke pa ujutru radio jače treninge a popodne trčkarao, to bi mi savršeno odgovaralo glede dnevnog rasporeda ali bih tako bio puno umorniji na poslu jer sam to već pokušavao i jako je nezgodno dugo stajati ili sedeti pognut nad lupom dok se dole krv sabija u nogama kao kad pumpaš gumu na autu
tako da...

11 srpnja 2019

bezočno

pišem ovaj blog bez pristojnog para upotrebljivih očiju
četvrti sat kako nisam zaspao, ovaj put ne zbog pasa nego zbog mačke i komaraca
a kad živiš u životinjskom carstvu, tako ti je to
umesto životinje da žive u mom carstvu
i tako, dok zevam i trljam oči, razmišljam da li sam se možda prejeo, ili mi je trening bio previše zanimljiv pa mi uključio adrenalin na dvojku, ili sam budala što nisam popio pivo i brže zaspao
ili sam se prethodnih noći previše naspavao pa sad plaćam kamate, što mi baš i ne ide uz ove oči koje peku kao da sam ih umio kiselinom

ukratko, nakon posla i trećeg doručka/užine sam se nekako otisnuo na trčanje, kiša je taman stala, a vaga pokazala monstruoznih 69kg
daj bože da bilo kojom brzinom otrupćem sat vremena i biću zadovoljan
iznenadili su me preniski pulsevi na svakoj brzini, bez obzira da li se trudim malo, malo više, skoro srednje, ili srednje
biće da sam skroz ozdravio?
nastavio sam relativno skeptičan i čekao trenutak kada ću sebi reći HA pa naravno da si se zajebao, šta si mislio, da ćeš odjednom trčati 2 km/h brže, da ti je to neko poklonio na lepe oči?
kad su nakon sat trčanja krenule oštre uzbrdice morao sam konačno da prihvatim činjenicu da mi je prosto sve za 50% lakše nego do juče

pred kraj sam se malo nećkao, da li da se vratim uobičajenim putem koji mi je već monoton i previše bih razmišljao o tome koliko minuta ili km mi je ostalo, i na kraju sam skrenuo ni sâm ne znam gde i zašto
pa sam shvatio da sam očekujući jednu ulicu završio u drugoj, pobegao u treću, počeo da računam da li ću namaći na planiranih 22km za dva sata i nastavio da vijugam gradom
ne, 20km neću sigurno, to je previše ispod plana, idem na 21

kad sam stigao do 21 primetio sam da su mi se tek tada noge odvezale (?) pa sam kao i ranijih godina otrčao par krugova oko šoping centra
još par klinaca je provalilo taj krug od 500m i vrteli ga biciklicama pa smo se jurili neko vreme i tako mi je poslednji km ispao najbrži u toku dana
što ti je motivacija
22km sam prošao na 300m od kuće pa sam trčao još neko vreme da mi barem bude okrugla brojka u minutima i sat sam zaustavio na 1h59 i tačno na mestu gde mi je pritrčao čopor lokalnih pasa lutalica i krenuo da skače po meni
opalio sam tuce fotki gopro kamericom (nisam nosio telefon zbog moguće kiše) i sve se završilo na najbolji način

vidim da su stavili ajfon 7+ na krvničko sniženje, oduvek me je čačkalo koliko je on zaista veći od 7 s kojim sam trčao prvu polovinu godine a evo sa ovim treningom imam i razlog da se častim
s tim da ću na neobavezna trčanja i dalje nositi samsungića a na sve iole zvaničnije treninge ću ići sa garminom i eventualno akcionom kamericom kao danas

09 srpnja 2019

kiša je kiša

... al dvaput je dvaput, posebno iz razloga što nije ni padala
jutarnja logika mi je bila da je bolje nešto malo otrčkarati jer je najavljen mokar ostatak dana, pa da se ne umokrim baš previše popodne, da deo pretrčim što ranije i stavim ga u banku da raste
probudio sam se polupokošen no hemija je učinila svoje, malo više kofeina i malo manje nutrijenata i već sam nekako promrdao
vlage je bilo za izvoz pa je i mršavih +23 imalo neki tropski dah, oznojio sam se više nego na +40 odnosno stoput više sam na majici vratio nego u vrelo podne a znojio sam se verovatno pet puta manje no ništa nije isparilo
popodne sam shvatio da kiše neće biti, a jutarnji futing mi je imao takvo dejstvo na noge da sam nakon par sati odmora od posla shvatio da mi to drugo trčanje uopšte neće teško pasti
bez previše probiranja otrčao sam jedan od najuobičajenijih krugova tu po lokalnom brdu, relativno neprometnim putevima a delom i kroz totalnu pustoš
ko bi rekao da na samo par kilometara od grada možeš naći "bespuće", što je naravno samo igranje rečima jer kud god sam makar i samo jednom prošao, proputovao, za mnom je ostao "put", dakle bespuće može biti samo ono što nikada nisi ni video
kao što i klisuru reke Gradac zovemo "kanjon", nije loše tako se povremeno gađati velikim rečima, zvuči ono kul - kulije - prekul


proveravajući da li su moji brojevi još uvek na lageru, spazio sam da je ženski model Noosa FF na još većem sniženju od muškog, a čak i na ovu cenu od 46€ može da se dobije dodatnih 10% sniženja ako se uzme njihova kartica (na balkanu niko ne zaradi toliko za minut, a toliko traje procedura) pa sam brže bolje ovo slikao i poslao u viber grupu lokalnih trkača gde dogovaramo zajednička trčanja i razmenjujemo recepte za kolače

počeo sam da pored ova tri para razmišljam o kupovini još jednog, jer su jedne već prešle 800km a druge 400km, što znači da će do oktobra već 2/3 kontigenta otići u kantu

08 srpnja 2019

pet petnaest

nisam ni sanjao da mogu trčati ovako brzo ovako rano, prvi do treći dan nakon ili za vreme sporog ozdravljenja
još uvek se ne osećam "na sto posto" ali čim sam nakon 500m video da mi je prosek prvog kilometra oko 5'30'' i da mi to deluje više nego lako, shvatio sam da je konačno došao i taj dan kada ću moći "normalno" da trčim
4.5km uz reku tojest malo manje, što sam nadoknadio krivudanjem oko reke po brani pa sam uz malo duži povratak namakao na 9km što naravno ničemu ne služi jer mi je svaki drugi trening 7.3 ili 9.6km
no nekad mi dođe tako da zaokružim, a zašto i kako do toga dođe, što bi reklo sklonište tko to može znati (samo neki šofer ljut što me prstom prati)

na kraju je ispao prosek iz naslova mada nisam nigde finiširao niti se bacao "u crveno", prosto sam otrčao ono što sam pre dosta godina nazvao Tempić i što su mnogi sa bloga usvojili u svoje trkačke rečnike
obzirom da se vreme nakratko pogoršava, pokušaću popodne da otrčim još jedan malo ambiciozniji trening, s tim da je tu ključna reč MALO pošto ne zamišljam ništa jače od uobičajenog julskog trčanja, eventualno malo duže ali opet MALO, ovo jutros je već bio dovoljan pomak da bih ceo dan zapamtio po dobrom

u međuvremenu sam na google kartama uneo lokaciju Plavi Most i dodao par sličica što mi je kao lokalnom vodiču google odmah prihvatio, ne znam sad da li ćemo moći tamo da se tagujemo ili šta? hohoho.

07 srpnja 2019

mali krug

Zanimljivi su ti krugovi koje napravim na trčanju, kada ih kasnije pogledam na karti.
Oko manjeg od 7-8km nacrtam veći od 12-15km pa vidim kako su mi se ambicije skupile od jutra do popodneva kao kad ubaciš vuneni džemper u veš mašinu na 90 stepeni.

Da, manje kašljem, da, još uvek osetim blagu drhtavicu u celom telu nakon svakog intenzivnijeg napora, da, deluje da mi je iz dana u dan sve lakše da trčim (to jest ne *deluje* nego su pauze sve kraće ili ih nema i više ne postoje nesavladive uzbrdice zbog slabosti u butinama), i opet da, nisam još ni na 90% a kamoli na 100% normalnog zdravog osećaja i svaki napredak može da bude samo korak napred nakon čega usledi pola koraka unazad i cvrc.

No juče sam na kraju dana ipak bio zadovoljan.
Nešto što je ranije bilo samo par minuta igre pre par dana je postao Trening iz snova, onaj famozni kilometar koji sam kroz ubrzanja otrčao kao u najboljim danima, pa samo malo sporije.
Shodno tome svestan sam da čak i ono čime sam nezadovoljan i smatram ga mizernim i sramotnim, uopšte nije mačiji kašalj za nekog ko još uvek vuče tragove bolesti, pa i tih 9+7=16km znače da bih tako "jadnim" kilometražama za mesec dana nakupio 16x31=496km što je na ovim temperaturama više nego dovoljno i za ambicioznog elitnog atletičara, jer usput dosta pređem i na bicikli.

Apetit mi se smanjio sâm od sebe, traži mi se tečnija hrana, manje voće a više povrće tj razne salate, a sve slatko me već mesec dana stravično odbija.
Juče sam sebe naterao da pojedem proteinsku pločicu koju sam dobio na nekoj trci i koliko god sve to bilo sa nekim specijalnim vrstama šećera u minimalnim količinama, opet sam je izdrobio i pomešao sa jogurtom i nekim anti-slatkim dronjcima ne bih li je maksimalno razblažio.

Već mi je postalo uobičajeno da za užinu skuvam kafu i uz to pojedem nešto sira ili kuvano jaje ili nešto ribe/mesa, a ništa od ugljenih hidrata od kojih mi samo šećer kljokne ispod nule kada je za to najgori trenutak.
Juče sam u šorcu od 200g i sa telefonom od 150g (tako sam stao na vagu) imao 66.6kg što je eto napokon bliže 66 nego 68 pa mi se kad ozdravim možda i koraci produže, ipak će nogama biti lakše da odbace manji teret.

06 srpnja 2019

napokon

juče je bio jedan poseban dan, iz dva razloga, ako se dve iste pojave mogu zvati dva razloga, ili jedan razlog može imati dva poluvremena možda
eto malo misaone gimnastike za subotnje podne
nakon onog kratkog ali neobičnog jutarnjeg trčanja koje sam već opisao, popodne sam otišao biciklom pony (što je Milijana gony) na drugi kraj grada i prvi put od početka kašljucanja otrčao sve uzbrdice bez metra hodanja, sekunde zastajanja, i trunke kolebanja
TO JE TO
gore na vrhu uspona je neko na vrhu manastirskih stepenica ostavio flašu naopačke, ne znam šta taj gest treba da znači ali ja sam slikao za svaki slučaj, ako neko bude pravio hajku na sektaše da mu pošaljem još dokaznog materijala




e sad, pazi sad
jutros sam otrčao mrtvačkih 9km uz/niz reku i nisam znao da li se onaj pomak od juče predomislio ili sam samo malo umoran
ne gajim neke velike nade u popodne, ali kako god mi bude moram biti zadovoljan
naravno da mi je premalo sat vremena u prirodi pa ću opet iskombinovati neko udaljenije trčanje na koje ću otići biciklom

sledi priča o žutim biciklama

nekad napišem pony a nekad siti bajk (što je druga krajnost od gladni bajk) jer se radi o kontrašu oblika pony ali sa točkovima 26'', na kojem sam navario cev da izgleda kao muška a ne bapska bicikla
u originalu je bila valjda plavozelena, ali sam je kasnije prefarbao u žuto
"ona tvoja bicikla, četkom farbana" zezao me pre neki dan stručnjak koji ima radionicu i kad ofarba auto izađe lep i gladak kao iz fabrike
zbog toga sam pre mesec dana još jednu od silnih ponyka koje tu ukrašavaju dvorište prefarbao takođe u žuto, s tim da sam nakon četke neke delove udario sprejom u Drukčije Žutu pa se dobila bikolor majstorija
i sad mi je ostalo spreja i mislim da ću i onaj lošiji od dva MTB-a da malo našarenim i da neke delove prekomandujem iz tamno plave u tu neku Drugu Žutu
nekad smo govorili osvežavanje a sada kažu orošavanje, e pa eto OROSIĆU biciklu žutom

05 srpnja 2019

svaki dan rođendan

dan je počeo hajd da kažem neuobičajeno jer sam pretumbao neke obaveze i odlučio da umesto pored reke odem na jutarnje trčanje do... groblja!
naime danas bi nekom bio rođendan pa je običaj da se ostavi cveće i tako.
naravno da nisam trčao po groblju, nego samo do nekog sporednog ulaza gde sam privremeno zaustavio snimanje treninga.
rekoh treninga zato što mi je ničim izazvana na um tresnula ideja da možda mogu da pokušam neka kratka ubrzanjca.
pred kraj.
i kad mi je na telefonu pisalo 4.9km nisam ni pokušavao da ubodem tačno 5.0 jer mi je svejedno, i odmah sam započeo ubrzanja od po 15 dvokoraka.
nakon toga lagani deo od 10-12-15 dvokoraka, već prema inspiraciji ili prema rasporedu raskrsnica odnosno pešačkih prelaza.
praktično mi je ceo taj kilometar blago uzvodno ali bez obzira na to lepo sam trčao i bez previše zapinjanja, onako tečno.
ili je bolje reći glatko.
nisam poneo traku za merenje pulsa pa sam par puta bacio oko na telefon, negde na trećini mi je prosek tog šestog kilometra bio 4'14''/km, na dve trećine je zbog ulice koja je izraženije uzbrdo spao na 4'19'' ali sam do kraja malo pružio korak i popravio prosek na sasvim prihvatljivih 4'12''/km.
kada bih mogao tako deset kilometara, bio bih zadovoljan, haha, no bez obzira na nemoguće ambicije nešto će se morati popraviti jednom kad ozdravim.
srećom se nisam nijednom zakašljao za vreme tog poslednjeg kilometra.
na 200m od kuće, kad sam primetio da mi se merač okrenuo na 6.0km sam nakratko zastao u hladu nekog četinara da se istegnem i malo izduvam, da ne ulazim u kuću znojav i vreo.
nakon nekoliko minuta trijumfalnog samozadovoljstva mogao sam mirno da otrčkaram još taj minut i da pozovem pse da me terapeutski oližu od glave do pete.
pre nego što sam potrčao, negde pred kraj istezanja, primetio sam da mi noge dršću kao prutići, s tim da to sigurno nije od napora (jer sam mogao i jače) nego od nekog nervnog nadražaja ili manjka istog, pa je nemoguće kontrolisati mišiće kojima je prehlada oduzela dotok energije i koordinacije.
na kraju će još ispasti da je sve ovo bio neki virus.
kako god, sve je izašlo na mizernih 6.2km što ostavlja nadu da će mi popodne/predveče biti još bolje, i da ću za 15 dana ipak biti sposoban za taj famozni noćni polumaraton, makar ga i dva sata trčao ali samo neka ga otrčkaram, kad sam već uplatio startninu.
blog je opet ispao nemaštovito tehnički ali ni blizu suvoparan kao murakamijev.

04 srpnja 2019

danas nam je divan dan

nikada mi nije "upalilo" trčanje nakon što u onaj privatni azil odnesemo pomoć, nekako me okruni taj nazovi stres i odande otrčim kao govno na dve noge
zato jutros nisam ni hteo na trčanje, da dadnem sebi pola dana odmora od onog turbo izletovanja juče, i da se malo pripremim za novu rundu borbe s tim negativnim emocijama

odvrteo sam sat i malko biciklom u cik zore koliko da se noge promasiraju same od sebe, pa pomoz bože da to pomogne
popodne ću videti šta i kako, odakle dokle i preko kojeg brda, a tradicionalno ću završiti trčanje na nekom strateškom mestu na par km od grada, gde ću ostaviti biciklu i gde u blizini postoji dobra klupa u hladovini za recovery pivce

03 srpnja 2019

još dva dana

ništa novo, kašalj traje, zelene kuglice su od masline preko graška stigle do veličine pirinča a malo se i ono natrulo hripanje smanjilo
no zato su noge u haosu
u utorak sam otrčao 6km uz reku, prva 3km mrtvački pa malo istezanja pa druga 3km povratka u nekoj progresiji gde stigoh na 5'/km
popodne sam možda malo preterao obzirom da nisam 100% zdrav, pa sam zapucao (opet popodne) biciklom 15km uzvodno da bih otrčao na nekom drugom neuobičajenijem mestu
nakon 2km asfaltom sam skrenuo u šumu ALI

pazi, ništa nije nemoguće, ali nekad nije baš ni moguće
tim puteljkom, kuda sam 2x ustrčao, tekla je bujica i iskopala kanale pola metra duboke
uspon je na mestima 20% što nije baš fina podloga za bronhitis
PLUS

na svakih 5m je bila raširena velika paukova mreža od kraja do kraja
upao sam u paučije carstvo, doslovno
odbrao sam neku granu i nosio je 2m pred sobom i tako skidao te paučine, da bih nekako došao do vrha uspona i povratka na asfalt
čak i tako su me noge bolele (kvadricepsi), pri laganom pešačenju uzbrdo
a zaradio sam i dosta ujeda nekih čudnih boja i oblika, što mi alergiji baš i nije po volji
no dobro...

gore sam nekako izbio na asfalt, otrčkao još 2km uzbrdo lagano po 7.5 minuta, i kroz neke druge paučine se spustio zadnja 3km do bicikle
bio sam svestan da je to izlet a ne trening, i da mi je nakon dana od 9+11km trčanja trebala ovakva pauzica
pa je ispalo 6+5km trčanja što na mesečnom nivou recimo izađe 330km mesečno, pa vidi, čak ni to nije uopšte "malo" a ja osim u grudi bolestan i u glavu pa sam nezadovoljan

zato sam danas opet prelomio da ne trčim 2x nego samo jednom, pa je i to ispalo preambiciozno jer sam deseti dan zaredom zaboravio da mi nešto fali
ujutru 20km biciklom i popodne 24+24km biciklom do jednog podplaninskog sela, sa pokušajem trčanja od sat - sat i po, što je na kraju opet izašlo na 10km trčanja i 5km pešačenja uz neke jako strme puteljke
otkrio sam jednu novu prečicu, zatvorio krug koji sam želeo, usput proveo 6 sati na vazduhu i deluje mi da malo manje kašljem

01 srpnja 2019

krematorijum

biciklom 10km nizvodno ka istoku pa vezao biciklu pa na trčanje
svideli su mi se ti kružići, nisam baš tuda trčao (naravno) jer je daleko od kuće, a jedini put kada sam tuda prošao je bio pre nekoliko zima kada je za mnom krenuo neki pas i pratio me čitav krug od 30-ak kilometara

obzirom na bronhitis svako trčanje mi je duplo teže a ovih +32 dođu samo kao dodatna prepreka
nadam se da ću uskoro iskašljati sve što imam, jes neprijatno kad usred trčanja krene ono golicanje i nekad mi treba pola minuta krkljanja da poteram kuglicu vanka
nekad izleti kao kliker a nekad kao nekoliko malih zelenih zrna pirinča

nisam stiskao stop/start pa je to sve ušlo u prosek, dva kašljanja po kilometru, a po zelenim markacijama koje sam ostavio lako bi me našao svaki pas, ne samo tragač
negoooo, zanimljiv je taj osećaj koji se tako lako i brzo promeni

prvo trčanje u ovom reonu mi je bilo oko 4km i nazad jer nisam našao željenu prečicu, drugi put sam našao prelaz na onaj okolniji put pa je valjda bilo 9km s tim da sam par uzbrdica prehodao zbog kašlja i straha da ću proširiti bolest na pluća, a ovaj treći put sam napravio jedan malkice veći krug koji bi izašao 11km ali sam biciklu vezao na drugom mestu pa je izašlo 10km

u sredini, baš taj krak koji spaja desnu i levu varijantu, imao sam kilometar oštrog uspona ali sam ovaj put sve pretrčao, zadivljen kolika je razlika između dana kada si 30% bolestan i drugog kada si za "samo" 20% onesposobljen
kako je sve bliže kada si zdrav! uskliknuo sam u sebi
no već posle 5-og kilometra sam shvatio da ipak nisam *skroz* zdrav
nekako sam se ipak dovukao nazad do bicikle a kotrljanje onih 10km nazad uzvodno mi je delovalo duplo duže
videćemo šta će sutra biti
ni za kakvo "treniranje" nisam ni polusposoban, pa ću nastaviti sa ovakvim izletima dok ne ozdravim
nema nikakvih trka na vidiku do 20.07., to je valjda dovoljno za ozdravljenje