21 srpnja 2019

kardio centar

Kad sam u subotu popodne odmah po dolasku u Tuzlu krenuo na trčkaranje po gradu, nisam se stigao setiti da ono što na gugl mapama deluje ravno može biti manje ravno poput mog kruga oko bolnice groblja i bazenâ. 


A i čim sam krenuo na trčanje, u oko me ubo ovaj prst sudbine u vidu nekakve srčane klinike, presekoh se od pomisli da mi noćas Hana Terzić može doći glave. Pu, pu! 


Na stazi je nisam ni prepoznao, ne zove se džabe Noćni polumaraton. Kad je 250m pred ciljem objasnila miliciji da između njih i volontera nema nikakve razlike (svi smo ljudi, i imamo prst da pokažemo pravac, jel tako) ja sam presekao po trotoaru i brže-bolje pobegao, dok me ne uhapse. Nisam ni znao da mi je ostalo toliko snage. Još sto metara kasnije pred zadnju krivinu, trake levo trake desno, ispred mene publika vrišti, rekoh pa ja ovde cilj neću ni pronaći, završiću trku kao navijač među trubicama i zastavicama. Ajd bar će ona neka u narandžastom uleteti za mnom, tako sam se tešio tih pola sekunde, nek i komšiji crkne krava. 

RAKETA

Ne znam ni kud sam ušao ni prošao i prvo čega se sećam je kako zaljubljeno gledam u onaj bon za pivo koji su mi dali uz medalju, i kako ponavljam "ima boga!". Još da sam iz drugog pokušaja prepoznao Hanu bio bi to savršen dan, tojest noć, ali ima još trka, srešćemo se mi uprkos krivinama pendrecima i ostalim preprekama. 

Dan, tojest noć, sam završio u sanjivo jutro posle trke, još jednim promašenim pogotkom u sridu, kad sam rekao "ma nema ovo brdo ni 60-70 metara! Nakon kilometra sam već imao 120m uspona koji nije nameravao da se završi. Posle zaravnjenja nisam hteo da idem kraćim putem do magistrale pa sam skrenuo na sporedni makadam za Orašje, jer su oba *delovala* iste važnosti, na istim onim kartama. Što ti je iskustvo! Na slomljena leđa od uzbrdice dodadoh ugnječena kolena nizbrdo, i kad sam napokon izašao na glavni put odmah sam udario na znak 10%. Daj malo ravnog asfalta, da se odmorim, bila mi je prva misao. 


Odatle je trebalo da bude lako, ali sam pomislio zašto da završim trčanje onom širokom ulicom kuda je išla trka, idem odmah tu paralelno malim uličicama. Jedna je bila +20%, druga -15% i šoder, ko bi rekao da na samo 100m od onolikog bulevara postoje ovakvi ambisi. A šta ću, podvio rep i vratio se baš tuda kuda nisam hteo. 

Nema komentara:

Objavi komentar