31 prosinca 2015

smoki brufen i opanci

evo pita tašta jel može sutra za ručak pečeni losos i restovani krompir, ja filozofski odgovorih - što se mora, nije teško. kaže kupila sam i osam parčića sve od raznih torti, rekoh e to ćemo sve tebi da ostavimo, koliko god da si nam slatka torte ti nikad nije previše.
eto rešismo i taj problem.
da ne bih odmah Prvog u mesecu/godini morao osam puta na trčanje.

decembar se zaustavio na 632km, a godina na 4389.
ovaj broj (4)389 me je odmah naravno podsetilo na 1,389 godinu.
eto baš tako sam se i proveo na trci, ko Kosovka Devojka.
tražio sam po bojnom polju svoje noge, svoje junake,
i taman kad sam im našao, umrle su mi na rukama.
ja ih zalih suzama, spakovah u puščanu mast, i aj doviđenja do sledeće godine.

start trke je bio kao najgora noćna mora. u prvoj krivini ispred mene 100 ljudi, u drugoj krivini 200, rekoh jebote ja ću ovde biti zadnji! to trči to leti to se raspomamilo to popilo red bul, to dobilo krila, još onaj vetar opičio u leđa samo čekam da se vinu u nebesa. srećom na kilometar i po deo njih okrenu nazad i shvatih da je to bio okret one kratke trke, a do našeg okreta ostade ispred mene, nemam pojma, tuce ljudi. gde se dede ono jato sa starta, poooojma nemam. možda su zaista i poleteli, pa ih sad vatrogasci skidaju s grana tamo negde duž Dunava.

(novogodišnji vic: idu dve babe dunavskim kejom, i jedna pita drugu - je li draga, čime su ovo okitili drveće za novu godinu? a druga odgovara - trkačima dušo, trkačima, vidiš kako im landaraju gaće na severcu)

na trci sam upoznao i klinca od 17 godina koji nije hteo da se prijavi kao junior i da trči 3km, nego je sa nama točio 8km. ima malo čudnu tehniku, to sam video iz prve, a i sâm je rekao da samo trči dugačko na treninzima jer planira da bude polumaratonac. šteta, jer sa onakvim kardiovaskularnim aparatom, da ga u nekom klubu stešu za 5-6 kila i da ga bace na deonice da popravi tehniku, mali bi ladno ovu brzinu držao na 21km a to mu već na Beogradskom dođe 1h21'!

ja sam pak očekivao da ću prvu polovinu trke da trčim u društvu a da će posle sve da se raspadne, no ispalo je skroz obrnuto. prvi deo je trčao skoro svako za sebe, a odmah posle okreta sam se zalepio za leđa nekog tipa koji je trčao bez broja, pa me je taj "dovukao" do ovog klinca iz priče. onda smo od 5-og do 7-og kilometra trčali zajedno, da bi me u poslednjem kilometru noge podsetile SVAKOG od pretrčanih 600+ kilometara u decembru, i zamalo prohodah pred kraj. sva sreća da je konkurencija u kategoriji pretrčala još i više, tipujem negde oko hiljadu mesečno, pa je i njih stigao umor pre nego što su oni stigli mene. pošteno!

kad smo kod konkurencije moram da napomenem da je atmosfera pre i posle trke bila poprilično napeta. na kraju je ispalo kako na proglašenju samo ja grlim njih, u fazonu "jao što vas volim, da niste došli ne bih imao koga da oderem". nit čestitaju nit šta govore, jebote ko na sahrani da stojimo. šta ću vam ja, povećajte kilometražu. pucajte na 2000 mesečno. mora da postoji neka tajna cifra s kojom je i mene moguće dobiti. to ja vama ovako od srca. da nam svima bude zanimljivije.

u stvari ovo da sam se umorio, to sam izmislio da drugima ne bi bilo neprijatno. jer iovako sam prebrz. a prava istina je da mi je na kilometar pre cilja sletela bubamara na desno rame, i raširila krila, i počela da me usporava. i sad ja gledam ovu dvojicu kako mi polako odmiču, razmišljam da li da klepim onu bubamaru pa da ih pojurim, pa se setih da sam letos pročitao kako je kazna nekih valjda beše par stotina evra ako ubiješ bubamaru, i jebiga šta ću, usporim još više. bar da je htela malo da skupi krila, ali jok, njoj fino, uživa. a ja dobio bruh. čoveče kao s otvorenim padobranom da sam trčao, taj osećaj.

ovih dvojica ispred mi ništa nisu verovali. ja kažem skupila mi se na vetru ona stvar kao Smoki, oni ćute. valjda se njima nije skupila, šta li. kažem nemam u kolima pivo da vas častim, imam samo dva brufena, oni mi ni to ne veruju. a otkud sam mogao da sanjam da će Ninoslav da donese dva piva? video sam ga tek posle trke. TELEPATIJA BATO. a ionako im ne bih dao pivo, to je bila samo žvaka.

a nisam stigao ni da promenim pertle na asics Hyper Tri patikama. eno Lola je promenila pertle, stavila one rezervne što se dobiju u kutiji, one rastegljive kao što sam ušnirao na Noosa, i odmah se popravila par minuta u odnosu na zadnju trku. u Rovinju je išla 45 minuta na 7.6km, a ovde 44 minuta na 8km! duže, a brže. a ja u Rovinju 29 minuta, a na Ušću 31 minut. ispalo je da sam istom brzinom trčao blago gore-dole po kamenčićima, i danas po ravnom asfaltu. svašta.

nego najvažnije vam nisam rekao. UOPŠTE me nije bolela desna noga, ona skroz donja pokosnica tj mišić uz kost. ali, zato me je posle trke bolela LEVA! e sad ako ima neko pametan neka mi objasni zašto me evo ni osam sati posle trke ne boli ono što me je bolelo tri dana, nego osećam nogu "preko puta". zašto i kako se taj bol premestio kao ona šibicarska loptica, ostaće misterija. samo da do sutra budala ne odluta u neki zub ili uvo, biću zadovoljan.

eto to vam je bila moja priča za Doček.
srećna vam Nova Godina,
i da vam ovako lepo pišem svaki drugi dan!
gde ćete lepše želje?

30 prosinca 2015

kremenadle u sirupu od velikih zelenih smokvi

pa ne znam, nit me boli nit me ne boli. danas sam otrčao uzbrdo da vidim ima li na brdima snega, međutim čim sam se popeo iznad grada pogled mi je zaustavila magla pa nisam video ništa. do 300m nadmorske nije bilo ni susnežice, a za iznad ne znam. kasnije uveče je provejavalo i dole u gradu (na 180m nadmorske).

ovo mini brdo na trčanju se dogodilo jer sam shvatio da me noga ne boli kada trčim na prednjem delu stopala, već samo kad gazim petom, onako baš kad se oslonim. naravno da sam nizbrdo morao da pocupkavam sitnim koracima jer hajde čik strči nizbrdo a da petom ne dohvatiš asfalt, hmm. ali snašao sam se.

u nekoliko navrata sam kockicom leda ohladio sporno mesto, malo ga odmorio, osvetlio bioptron lampom (kad već nemam onu veliku disko kuglu), namazao čas voltarenom čas nekim konjskim balzamom, i tako. juče nisam mogao da zgrčim stopalo u vis (prstima ka kolenu) bez bola, a sada ne osećam ništa. no ne sviđa mi se što se bol još uvek javljao na trčanju...

bez obzira na to, nekako sam preživeo još 9 laganih kilometara pa sam sad zaokružio decembar na 620 što je prosek od okruglo 20km dnevno. ta brojka mi se sviđa. mislim da sutra nećemo ići u beograd na trku od 8km. em je najavljeno hladno vreme, em mi se ne trči trka sa ovakvom nogom u koju nisam siguran. fali mi još par dana odmora. ALI, nikad se ne zna. ako zaista svane neko sunce, može da se desi da se lolin crv u dupetu prenese i na mene :-)

bez obzira išli ili ne išli, hronično mi se ne putuje autom 31-og decembra. uvek su bile prevelike gužve u saobraćaju, kao da ceo svet zaista negde i IDE na doček. mislim kao da nova godina neće doći ako joj ne krenete u susret, da li ste vi normalni, o, zemljaci moji? kad god smo posle te trke na ušću svratili u neki tržni centar da bi nešto kupili, proveli bi sat vremena tražeći parking i još sat vremena u redu na kasi. da te bog sačuva.

... A ZBOG ČEGA smo uglavnom i odustali od dubrovnika. naime plan je bio da ipak odemo na tu trku 01. 01. u 14h, u sopstvenom aranžmanu. pratili smo cene apartmana na booking.com, prijavili se onlajn na trku, samo je još trebalo tamo doći 31-og do 15h. međutim prognoza koja je pre 10 dana najavljivala 10 sunašaca, pre 5 dana se promenila u sve i svašta, da bi evo sada uživo vejalo a ja bih sutra ujutru po mraku trebao već da se probijam preko debelog brda pa kasnije preko tare. pa smo zaključili da su pozamašni izgledi da se tih 400-ak kilometara otegne na puno više od 7 sati koliko smo im ostavili fore.

ni ti dani pre i posle trke neće biti baš onako lepi kao što je pre dve nedelje bilo u opatiji, pa propada i plan da ponesemo bicikle i pretresemo taj dubrovnik uzduž i popreko. nekako je plan koji je podrazumevao uživanje, postao plan koji zahteva tonu petljancije i rizika, uz vrlo malo opuštanja i provoda. nekako ne volim ta triler putovanja. nevermind. jedino što sam umesto pet dana po dva sata guglanja i pretraživanja soba hotela apartmana stanja na putevima i vremenskih prognoza, mogao da pročitam ime ruže od korica do korica. mada, zašto žaliti, možda je bilo i lepše biti u dubrovniku, pa makar i virtuelno.

eto još sutra da preživimo taj nametnuti haos, pa će uslediti nekoliko mrtvih dana. obožavam te post-praznike, kada se niko ne probudi do 14h pa je skoro celog dana ceo grad samo moj iliti naš. naravno da me trenutno najviše zanima kako će mi biti noga i kada će bol skroz proći, no pronaći ću u međuvremenu nekog smisla u životu čak ako i ne budem mogao nešto mnogo da trčim :-)

kao ilustraciju priče, a i kao dopunu naslovu bloga,
prilažem sliku ovog specijaliteta/aranžmana koji sam nazvao "tri govneta"


"slučajno dohvatio"



sva sreća da mali nije "slučajno dohvatio" dedine patike za maraton, mogao je otrčati do palića i kvalifikovati se za svetsko prvenstvo na 50km.

no bez šale, zašto su deca prepuštena sama sebi? do četvrte godine je već morao da stekne neku osnovnu toleranciju na rakiju. čemu služe porodica, vrtić, komšije, ako ne tome da ga osposobe za život? gde su bili kada su mu bili najpotrebniji, dok se formirao kao ličnost? ko će ga primiti u predškolsko, ako ne ume da veže pertle čak i kad je mrtav pijan? kuda ide ovaj svet?

29 prosinca 2015

živo blato

to je ono kad se zaglibiš pa što se više koprcaš to više propadaš.
tako mu nekako dođe kad kreneš da proveravaš koliko može da se trči.
odeš ujutru odeš uveče, pa sutra opet.
čas smanjiš čas povećaš, prema inspiraciji.
ono što sam zaključio od prvog dana je da planovi ne važe.
to što si se večeras vratio s trčanja odmoran i živahan ne podrazumeva da ćeš se sutra takav probuditi.
kafa te jednom raspomami a već sledeći put i pored duple kafe zaspiš na pola trčanja.
jednom te zaboli koleno u novim patikama, pa te onda sedam dana ništa ne zaboli iako trčiš u nekim patikama koje su se stabale kao patofne i pitaš se kolika to treba da si budala kad ih još uvek nisi bacio.
jednom pojedeš ujutru nešto slatko a jednom tost sa kikiriki puterom i kačkavaljem, i u obe varijante se dogodi i da se kotrljaš kao mrtvac ili da skakućeš kao loptica skočica.
dakle nije do rasporeda, nije do ishrane, nije do obuće, nije do lepog ili ružnog vremena, nije do motivacije, jebote, ni do čega nije!!!!
i onda počneš da se navikavaš.
pa odeš tri puta, čisto iz štosa.
što bi trčao samo ujutru ili uveče, ako ti se ukaže pola sata slobodno u podne ti spičiš pola sata lagano ili preraste u tempo trčanje, kad je već kratko.
onda ti sutra bude smešno lagano i širok ti je raspored, boktemazo pa treba SAMO dva puta da trčim, ura!
onda ih produžiš, kad već trčiš samo dva puta, pa oba budu po 19km.
sledeći put se pitaš zašto bi se uopšte oblačio za manje od 14km.
a do pre mesec dana si se oblačio za 12km čak i kad je to bilo sve za jedan dan.
rekoh, živo blato.
onda dan posle maratona umesto da se odmaraš svejedno otrčiš dva puta, "ali malo kraće".
a to kraće bude ono što je nekad bilo srednje dugačko.
poput onih što su se godinama uspešno gojili pa im 40 ćevapa dođe predjelo, tako gledaš na kilometre.
e sad naravno, niko nije lud da bi mislio da kroz živo blato može da se roni a da se ne udaviš.
kad tad ćeš da se udaviš, samo je pitanje kada, i kako, i da li ćeš da primetiš taj početak gutanja blata, ili ćeš prvo da se udaviš pa tek onda da primetiš da su ti puna usta.
mene je povremeno leva peta podsećala kako ume da bude hirovita, no nije mi se pojavljivao onaj čvorić koji me zaboli pa moram da odmaram nekoliko dana.
tako me malo zabolucne uveče, prođe do jutra, pa se ne javi nekoliko dana.
a juče me prvi put malo jače zabolela pokosnica.
to računam da je od previše laganog trčanja.
možda je treći ili četvrti put da me to zaboli.
previše laganog trčanja je ionako dijagnoza za glavu, više nego za noge.
mislim, čega god da je previše, to znači da ti nešto fali, da si izgubio kompas.
jeste zanimljivo proveriti "na koliko pucaš" jer svako se raspadne na nekoj kilometraži, neko na 200 neko na 1000km, ali niko ne može da trči svaki dan od jutra do mraka i da mu od toga bude sve bolje.
danas sam za promenu pretrčao 10km malo brže, no čisto sumnjam da će to biti dovoljno za izlečenje.
hoću da kažem, ako poremećen um nakon dana sa 3 trčanja i 36km sledeći dan od "samo 10km, ali bržih" smatra Odmorom, nogama to definitivno ne može da bude odmor :-)
još uvek nije ništa strašno, pa verujem da će ovo moći brzo da se zakrpi.
naravno samo pod uslovom da promenim ideju toga šta se zove "odmor".
na koncu krajeva, 611 km u decembru nikako nije malo,
a 4368 km u ovoj godini je takođe rekord
(mada sam relativno malo bio na bicikli, samo 6 hiljada km).
u novembru mi je delovalo da ću brzo da smršam na ovaj način,
no u decembru sam pola toga vratio nazad, jer sam počeo da jedem više,
da bih imao više snage da puno trčim, da bih smršao :-)
možda u tome ima nešto dobro,
možda me živo blato brže izbaci nazad na površinu?

27 prosinca 2015

brana

kod mene sve kontra. normalan svet nedeljom trči Dužinu, a ja kad u 6 dana namlatim 6 dužina + 6 kraćih trčanja moram nedeljom da odmaram... pa se tako ovaj praznik (što bi rekli Atomci "prekrasan Majčin dan") sveo na laganih 20km jutros, zalutao u neke njive pa opet ispalo skoro dva sata, i na laganu vožnju do Brane popodne. izgleda da je Brana postala omiljeno "izletište" obzirom da kolone auta dolaze i odlaze kao na pokretnoj traci, a gomilice ljudi se šetkaju i gledaju dokle se napunilo jezero. šta da kažem, i ovo mu se valjda računa kao neka priroda, pa je bolje nego "izlazak" u Tržni Centar.



vraćam se na default tematiku:
trenutna rang lista meseci sa najviše trčanja izgleda ovako

1) januar 2014 - 569km
2) decembar 2015 - 565km
3) januar 2009 - 562km

nešto mi tu smrdi da će pasti mali Rekordić...
ali kao što se vidi nisam nikada bio manijak koji je stremio hiljadarci, čemu je doduše po pravilu pridonosio i sneg. kad sabereš sneg led bljuzgu i NAROČITO planine, onda ti zimi prosek trčanja jedva bude 7'/km pa nije ni tako lako napraviti puno kilometara. a ovaj decembar pak, nakon toplog novembra izgleda kao treći Oktobar u godini, obožavam ga!

PS
na FB stranici zimske lige su prekopirali moj blog o trci u Rovinju i evo za sat vremena sam već dobio 45 lajkova. učite se malo redu od komšija, ugledajte se, nezahvalna stoko srpska :-)

26 prosinca 2015

80-ak

zovem juče ćaleta da mu čestitam rođendan. on mene u aprilu nije zvao, ali nema veze. meni je taj dan bio lep i bez toga. nego ovo sam hteo da vam pišem. kaže, svaki dan šeta po pet kilometara. pfffff... nemam komentara. on je uvek pušio, bolje rečeno pućkao. znate one neke pederske kent dugačke sa belim filterom iz fri šopa, taj fazon. kao mi smo govna a on je čerčil. normalan svet je nosio plavi džins lee cooper i vozio normalna kola, on je nosio bele pantalone i belu teksas jaknu, i vozio škodu kupe. i zamisli sad takav čovek počeo da pešači po pet kilometara dnevno? taman bi se uklopio uz stado ovih fićfirića što idu na belgrade light run i slične vašare trčanja. još samo preko fejsa da nađe sebi neku "devojku" od 45 godina pa da se drže za ručice. ja mu kažem, vi što ste tu oko 80 godina pa dalje, vi ste najgori. ovi od 60 i 65, to krka pečenje to loče rakiju to samo ponavlja da se jednom živi. a vi što ste se balsamovali, vama se najmanje umire. vi pešačite, kupujete pomade za oko očiju, nosite viski lekarima ne znate ni sami šta pregledate i zašto, odjednom vam postao važan pritisak i holesterol, bacate cigare i alkohol, svaki mesec merite dioptriju da se nije malo promenila. oni od 65 dronjavi i u starim košuljama, novo odelo čuvaju za sahranu, vi od 80 kupujete sve novo, bacate starudiju, krećete ispočetka ko da vam je 35. jedino zajedničko vam je što ne pišete testamente ni jedni ni drugi. ovi od 65 goli ko pištolji, penziju odmah pretvore u čvarke i pivo, a vi od 80 štedite da bi imali za lep život kad jednom ostarite. da sam znao, kupio bih mu jedne skechers goWalk cipele. a možda je i do genetike, možda je nešto od mog silnog trčanja prešlo na njega, ko će ga znati. sećam se i da mi je jednom majka rekla kako nikada nije mogla da ustrči uz stepenice. imala je tada dobrih 70-ak godina, od čega zadnjih 20 neku tešku astmu i na svakom stepeniku morala da se odmara po minut. i penjemo se zajedno, ja joj nosim neke torbe. otkud joj je uopšte palo na pamet da tuda može da se ustrči??? pa možda je i to neka genetika? prešla joj od mene ta boleština u glavi da je brdo izmišljeno da bi se uz njega trčalo. sad čekam da vidim da li sam još nekog u familiji inficirao, mada se krug opasno suzio. fala bogu da nemam braće i sestara, kad bi se to sve rastrčalo i počelo da piše blogove, život bi vam se smučio.

saška i 14 pituljica

Danas je došao na red neki uspavan dan. Da li što sam se probudio sat ranije, ili nešto drugo, tek došao je poprilično neočekivano. Nisam se svađao s njim, otrčao sam jutros jako laganih i lenjih 17km, čekajući popodne pa da vidim da li ću da živnem ili ću da nastavim da spavam stojećki. Evo za deset minuta ću i na betonu a ne samo ovako na papiru da proverim koliko u ovoj kafi ima čarobnih sastojaka. Tipujem da ću da odem negde gde je najravnije i najlakše, da bih uz što manje napora pretrčao što više kilometara, jer su mi se zadnje lože odmorile od one dve trke pa više nema razloga da se krndačim po brdima da bi ih štedeo. (napomena - ovaj pasus kucam poslednji, iako je na vrhu bloga, otud pominjem tih 10 minuta)

Juče sam ujutru bio polu-trom, no kako je trening tekao ja sam se osećao malo po malo bolje, i do kraja sam skroz živnuo. E kad sam mislio da sam skroz živnuo i premišljao se da li da dodam još koji kilometar, shvatio sam da ipak nisam TOLIKO živnuo pa sam pobegao kući. Čak sam se u zadnjem kilometru jednom sapleo, kad sam ustrčavao na nasip od pruge da bih kući došao prečicom. A to kad se sapleteš je definitivno znak zamora.

Predveče sam otišao da protrčkaram još malo i odmah od početka sam primetio da su mi noge puno bolje nego ujutru. E sad, pola od toga je bilo najobičnije priviđenje. Naime osećao sam se živahno, bilo mi je lako, ali su brzine bile samo za nijansu veće od onih ujutru. Džaba ti osećaj da ideš 14 km/h, ako ideš 12.5 km/h. A opet s druge strane, lepo je kad ti deluje brzo, koga briga šta pokazuje štoperica. Kao u onom filmu gde se tip zaljubi u neku krmaču, a u njegovim očima je vitka kao lasica.

Kad smo kod te teme, videh jutros u nekim novinama pompezan naslov "Kako da ostanete vitki tokom praznika". Haha, pa u srbiji ima samo 1% vitkih ljudi, i oni očigledno znaju kako da ostanu vitki. Ovo resto raznoraznih govečadi muflona nosoroga i slonova može da čita takve tekstove do besvesti ali će teško ostati vitki ako su poslednji put normalno izgledali u petom osnovne. Vitkost ionako više nije na ceni, dakle ne nasedajte na te forice.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Rekoh da ću da pišem o tih 14km trčanja koje nekako volim od Nastanka Sveta. Mada ovih dana retko pretrčim baš 14km, samo ako se slučajno pogodi. Kad sam one druge godine trčanja zamišljao kako će biti logično da kad-tad otrčim maraton za tri sata, normalno da se podrazumevalo da je to 3x14km trčanja, dakle 14 km/h, i dobro, plus skoro minut za onih 195m viška preko 42km. Sećam se da sam nekoliko puta, tog proleća, "baždario" noge i svoj osećaj, trčeći tih 14km za sat vremena. Odem biciklom pony (što je Milijana gony) izvan grada, pa od KPD-oma nastavim po blago valovitom terenu. Računao sam da će po ravnom to biti za nijansicu lakše, i kad sam skroz odmoran još malo lakše, i u grupi tj na trci još malo lakše.

No nakon toga, povremeno sam bacao oko na prolazak na 14-om km na raznoraznim terenima i trkama. Recimo nakon nekoliko planinskih maratona koje sam otrčao kojekud, uvek se isplati proveriti kako stoje stvari na domaćem terenu. Pređem 14km tu po lokalnim kamenjarima, pa na kraju razmislim - da li bih danas mogao da istom ovom brzinom pređem ovaj teren/trening još dva puta, ili bih morao da popustim, i koliko.

14km trčanja po teškom terenu ume da bude puno bliže prolasku od 1h30 nego 1h00, kao na ravnom asfaltu. Onda pomislim, blagi bože, tri puta po sat i po, pa to znači da je ova današnja staza ihahaj teža od Sljemenskog Maratona (recimo). A i 14km po najlakšem terenu, u nekom jako umornom danu, takođe ume da osvesti. Pomislim, auf bre, pa ako mi je trebalo 1h20 za 14km laganog trčanja, ispade da danas ne bih mogao da pretrčim maraton ispod 4h??? A šta ćeš, ima i takvih dana. I neka ih ima! Jer onda oni malo odmorniji dani izgledaju puno bolje. I tako zatvorih krug na večerašnje trčanje, mada čisto sumnjam da ću da preživim celih 14km.

24 prosinca 2015

Zimska Liga u Rovinju

Da ne davim previše, sažeću utiske u jednoj rečenici. Ovo je bila ubedljivo najgora trka na kojoj sam učestvovao u poslednje vreme. Doslovno je sve bilo naopako i nenormalno, a u nastavku bloga evo malo više detalja i objašnjenja...

Prvo, trka se održavala u Rovinju, koji je od Valjeva udaljen nekih 700 kilometara. Ne razumem zašto bi iko pravio trke tako daleko. Trebalo nam je pola mesečne plate da bi do tamo došli, i usput ostali 4 dana na moru. Trebalo je to organizovati negde u Lajkovcu ili Šapcu, eventualno Obrenovcu. Istarska Zimska Liga u Šapcu, to baš zvuči privlačno. Onda bi sigurno došao i Alf zvani Medo, a ovako mu je bilo predaleko da se mamuran dokotrlja u nedeljno jutro (sneno i mutno, u kaputu očevom, malčice prevelikom).

Dalje. Trka se održavala u nedelju, sa startom samo 24 sata nakon cilja trke na Kastavu. Zamislite koja je količina prepotencije i nadmenosti potrebna, od strane organizatora, da bi se jedna tako mala i nevažna ligica u Rovinju, postavila nepun dan nakon jedne kultne i širom sveta čuvene Kastavske Trke. Nije čudo što se odziv trkača u Rovinju zaustavio na jadnih 400-njak učesnika, ali obzirom da ne prate kalendar okolnih takmičenja bolje nisu ni zaslužili.

Idemo sad na prijave. Došli smo, i prijavili se, i to je sve. TO JE SVE? Postoji li još neka trka u regionu gde ne stojiš pola sata u redu? Pa to je glavna draž, to druženje, cupkanje u hladno jutro, razgovori o tome ko je zbog čega zakasnio, da li zbog plaćanja kazne za brzinu ili za traženje parkinga. Ovo je prvi put u životu, da u redu za prijave nisam upoznao nikog novog, jer nikog nije ni bilo. Smešno, i jadno u isti mah. Uzeo sam svoj broj i otišao na zagrevanje vidno razočaran. Btw moj broj je bio tamno zelen, a ja sam imao narandžasti šorc i svetlo plavu majicu. Katastrofa. Pokušao sam to da ispravim crvenom trakom za čelo, ali bezuspešno.

Stazu i dužinu je bolje da ne komentarišem. Trčanje po sitnim kamenčićima nije nikakva prilika da se istrči lični na 5km ili 10km, a da stvar bude još smešnija trka nije bila ni na 5 ni na 10km već na neku bizarnu udaljenost od 7600m. Mislim ko još vodi statistike o ličnim rekordima na 7600m? Pa ta disciplina ne postoji na stazi, ni u normama za Olimpijske Igre. Tako mi je nepovratno propala još jedna dragocena prilika da se u zadnji čas probijem na spisak putnika na OI Mexico 2016. Da stvar poprimi odlike triler-drame, pojavile su se sumnje u dužinu trke, a jedan od učesnika je laserskom metodom izmerio stazu kao 200m dužu, i o tome postavio dokaze u komentarima na rezultate na stranici triCkeri tačka org. Bruka neviđena.

Najlakše je oceniti neku trku kada je uporediš sa drugim trkama. Potreba za volonterima na stazi je bila debelo precenjena. Maltene na svakom skretanju je neko stajao, u drečavom narandžastom prsluku, da bi ga i ćorav primetio. Tako se niko nije mogao vaditi na to da je odlutao sto metara pa se vraćao na stazu, što je neprikosnoveno pravo svakog učesnika, da opravda par minuta lošiji rezultat. Na Kastavu recimo nije stajao volonter čak ni na jedinom okretu. Uputa je bila "zaobići gomilu peska na raskršću gde je levo neka štala a desno konji". Naravno da nisam zaobišao gomilu peska nego sam je samo preskočio, uštedevši četiri desetinke u krajnjem rezultatu. Ali hajde ti u Rovinju preskači preko volontera u krivinama, PA NE IDE! I tako mi se sekunda po sekunda nakupio zaostatak od 150m iza Staneta. Da nije bilo volontera možda bih ga i stigao nekim prečicama kroz šumu. Ostao mi je zbog toga jako gorak ukus u ustima.

Kad smo kod ukusa, moram se setiti i onog sata pred start, od 10-11, kada smo se smrzavali u onom najbližem kafiću čekajući espresso i toplu čokoladu. Janko je rekao da su se organizatori mogli setiti, da dan ranije kažu tim ljudima da će sutra tu biti trka sa preko 600 trkača gostiju navijača itd, i da bi mogli to jutro pozvati obe smene konobarica. Ovako je na posao došla samo neka rospija u kožnim hlačicama, a nije imala ni neko dupe. Trčala je ovamo-onamo sa poslužavnikom dok sam ja virio iz ćebeta, umotan kao u nakurnjak. Dakle ako je jedan neprikosnoveni autoritet kao što je Janković zapazio tako krupan i neoprostiv propust u organizaciji, šta ja tu imam dodati? Jednom amateri, uvek amateri. I nikada im liga neće imati više učesnika od ljubljanskog maratona, jer su nesposobni da toliko ljudi smeste u onaj kafić kod starta.

Nakon trke, još gore. Nisam dobio nikakvu medalju ni pehar, a ja sam navikao da mi daju medalje ili pehare. Sranje. Pa onda posluženje. Stavili su jedno pedeset švedskih stolova sa kolačima voćem i napicima, pa smo svi kao budale hodali u krug i jeli sat vremena bez prestanka. Na normalnim trkama prođeš pored stola, popiješ čašu cedevite i uzmeš jedan keksić, i dobiješ nogu u guzicu. Ovde su mi se ukočile noge od šetanja između krofni, raznih pitâ, voćnih kolača, pa jednom po vruć čaj, pa drugi put, pa treći put, i uopšte se nisam odmorio od trke. Da sam lepo otišao da još malo rastrčim, bio bih kao nov. Štaviše, kad smo se nakon presvlačenja vratili, neka žena je rekla kako ima još kolača i da slobodno nastavimo jesti. Kao da smo neke svinje, pa da trpamo u sebe da se ne baci, mislim kakav je to odnos prema gostima? I ja šta ću, iz pristojnosti udarim još jedan krug, kolači, čaj, krofna, čaj, sendvič sa bakalarima na bijelo, i još na kraju uzmem dve banane da ponesem u auto, za usput. Kao da nisam video hranu sedam dana. A ČAJ SE U MEĐUVREMENU ZA TIH SAT I PO SKORO SKROZ OHLADIO! Dakle ocena za posluženje, čista nula.

I čipovi, dobili smo po dva čipa, za svaki slučaj. A u cilju se jedna cura bunila kako je nema u rezultatima. Čak je i njen tata, ili dečko, to vam sad sve isto izgleda, dolazio da interveniše. Kakvi su to čipovi koji ne rade, sramota. Upućeni su mi još rekli kako je to jako skupo. Otkud njima pare za po dva čipa za toliko trkača? Na kraju će me žuta štampa dovesti u vezu sa nekakvom mafijom, Sanaderima i sličnim muljatorima, i izgubiću reputaciju poštenog građanina. Reći će mi u policiji "znao si ti da ne može za 7 kuna po jednom kolu toliko stvari da se dobije, nisi ti malo dete. zašto si prihvatio? ovako si postao saučesnik u sumnjivim radnjama".

Rezultati su se možda pojavili i ranije, ali sam ih ja video tek kad sam se vratio kući, dakle u utorak ujutru. Prekasno! I nije bilo mažoretkinja. Nije bilo ni muzike posle trke, BIG minus. Što se mene tiče mogao je uz krofne bit i koncert Emine Arapović, ali zadovoljio bih se i razglasom. Jer za vreme proglašenja je normalno da se dereš kao magarac dok s nekim pričaš, i da svejedno ne čuješ ni ti njega ni on tebe, a ovde smo se sat vremena družili i skroz normalno razgovarali. Nije bilo ni plesačica uz šipku. Ni službenih fotografa, onih sa ogromnim objektivima od pola metra i sa velikim crnim torbama na kojima piše Nikon i sa trakama oko vrata na kojima piše PRESS. I piva je ostalo čak i kad su poslednje pijanice posustale, a ja sam jesenas prestao da pijem pivo, dakle organizator je ulagao u pogrešnom smeru. Umesto cisterne piva su recimo mogli meni onaj jedan pehar koji sam ranije pominjao. Pisao bih još, ali razumećete da je i ovo bilo mnogo, jer ova trka zaista ne zaslužuje više...

23 prosinca 2015

3

Stigao je i drugi par. 
Trenutno sam u dilemi da li da se ispovraćam na leve ili na desne pertle.



Nakon jutarnjeg trčanja koje je ispalo za nijansu duže od zamišljenog, u podne sam otišao da isprobam patike pa je i to iznenadno trčanje ispalo duže od planiranog, i to skoro duplo. Sad ležim nakon užine, skvrčen u fotelji, gledam u ovaj mrak s druge strane prozora, čekam da se pojavi neki viljuškar da me podigne i pitam se koliko li ću to Planirano Kao Drugo, a evo ispade Treće trčanje, da skratim. Jer predosećam da bi "tri produžena" bio nerazuman ishod. Nemam snage ni da pustim neku muziku. Kao motivaciju za trening slušam Ringa kako krcka granule tu odmah ispod mog lakta. Večeras ne uzimam nove patike, da ne bih u mraku ugazio u nešto...

Inače, spremam blog o tome zašto mi je 14km omiljena dužina treninga.
Možete i da pogađate, ako nemate pametnija posla.

Nemam više ništa važno da vam saopštim.
Evo podrignuo sam na čokoladni puding.
Možda je to ono najvažnije, što sam krio između redova.

22 prosinca 2015

Onaj K

evo još jednog uživog prenosa padanja mraka. nije što volim sa padne mrak, naprotiv, nego sam ceo dan bio zauzet i tek sad sam seo da se malo odmorim. pa ću umesto da izjurim u zadnji vidljivi čas, dočekati još jedno nevidljivo trčanje, to jest mračno. noćno. buuuuu... smog se ionako već navukao tako da će mi biti lakše ako ga ne vidim. nemam pojma ni koje ulice su osvetljene, da ne odem u neki mrak pa da se sapletem ovako umoran. ali o tom potom.

imam u glavi jedan blog, ali još uvek NE onaj koji sam obećao triCkerima o trci u Rovinju, nego o laganom trčanju u ponedeljak ujutru, nakon dve vikend trke a pred putovanje nazad.

to je onaj neki maratonski trip da uvek hoćeš da ubaciš još nešto, još negde. tipa šta su dve trke, biti na moru i u petak i u subotu i u nedelju i u ponedeljak, a u ta 4 dana samo dva puta trčati po desetak kilometara? sranje! nosio sam se mišlju da u nedelju uveče odem u mali trčeći obilazak Opatije ali sam odustao u korist zajedničke bračne šetnje od sat i po. tako se sav zadatak prebacio na ponedeljak.

probudio sam se prvi put sa osećajem "uff ništa se nisam naspavao, ako je već negde 5-6 ujutru ovo će biti jaaaako mrtvačko trčanje!" ali sam odahnuo kad sam video da je tek 1 ujutru. sledeći put sam se probudio u 4, i više nisam zaspao. em sam znao da je prerano jer sviće tek negde pred 7, em nisam hteo da budim Lolu tako rano, em sam mislio da će me dodatnih sat ležanja još malo odmoriti, makar i ne spavao nego samo tako gledao u crni plafon.

ustao/li smo u 5:15, doručak, bla bla, i pustio sam atomsko sklonište sa telefona iz čistog poštovanja prema kraju bivše juge u kojem boravimo (kvarner/istra). krenuo sam negde oko 6:10 i navodno sam rekao Loli da ću se vratiti do pola 9, mada sam svo vreme trčanja razmišljao koliko kilometara fore imam, da bih se vratio do 9.

prvih 7km ide ulicama Opatije/Ičića/Ike/Lovrana, i iako je prolazilo puno automobila uglavnom prema meni (ka Rijeci) nisu mi smetali jer svo vreme postoji trotoar. a i ulice su super osvetljene. tu me je neprijatno iznenadio prestanak trotoara, no posle par minuta početnog šoka sam se nasmejao samom sebi jer sam izgleda podrazumevao da je hrvatska baš toliko bogata država da bi napravila trotoar duž cele istarske obale. malo kasnije sam stigao u neko selo koje se zove Kraj i bogme nije mi bilo prijatno. nisam religiozan ni sujevjeran ali kad u mraku susrećeš aute po krivinama poslednje o čemu ti se razmišlja je "kraj" pa čega god bio.

e dotle je već počelo lagaaaano da sviće, i kad sam prilazio Mošćeničkoj Dragi videh u daljini na jednom brdašcetu neku osvetljenu crkvu/utvrđenje/toranj/nemam-pojma-šta, i kroz glavu mi prolete "mogao bih da se popnem na Onaj Kurac?". i tako je ta stvar dobila neko svoje ime, pukim nesrećnim slučajem. da sam tog trenutka pisao blog, sigurno bih ga drukčije nazvao, ali šta ćeš, balkanskoj seljačini je to prvo palo na pamet.

trčim kroz M. Dragu u gledam kuda se skreće "za gore", a usput virkam na štopericu koja već pokazuje 12.5km i procenjujem da li do Onog Kurca ima više od dva i po kilometra. trčim dalje, puuu, nisam odlučan, već vidim da će mi trebati nekih 1h20 za tih prvih 15km laganog trčanja po mraku, puta dva to je 2h40, dakle stižem knap pred 9. sve to nemajući pojma da me Lola čeka već u pola 9. ovo sve pišem PRETPOSTAVLJAJUĆI da je ona u pravu, jer jednim delom ovog lišaja od mozga još uvek mislim da je moja prvobitna ideja bila da pretrčim 30km što bi trebalo da bude "nešto manje od tri sata trčkaranja" obzirom da je put sav gore-dole, pa mi je nemoguće da sam polazeći u 6:10 imao ikakvo drugo vreme povratka osim tog u 9:00, ali hajde. možda je bio i neki lapsus s moje ili njene strane, sad je gotovo.

na kružnom toku je bilo tuce putokaza ka raznoraznim selima, nigde nisam video neki poseban znak sa slikom neke razvaline pa sam produžio prateći putokaz za Pulu. računam tu je najmanje moguća greška, ako naiđem na neko skretanje u trenu ću odlučiti, ako nema daljih račvanja idem do tačke 15km i nazad istim putem. uostalom ionako bi mi bitno pao prosek ako bih se peo na Onaj Kurac i poremetila bi mi se računica. ispalo bi 16km ali sporih zbog tog uspona, i ne bih imao pojma koliko tačno mogu da nadoknadim na spustu, a ako je jako strm - najverovatnije ništa.

negde pred sâm okret videh planinarske oznake i neke stepenice koje vode uzbrdo u šumu, rekoh ovo je garant planinarska staza koja vodi od mora direktno na Onaj Kurac. šta ću. da je neka druga situacija stisnuo bih "lap", zabeležio koliko sam imao trčanja po asfaltu, onda bih se popeo stepenicama i dalje verovatno zemljanom stazom na Onaj Kurac, pa bih strčao u M. Dragu asfaltom na onaj kružni tok, gde bih taman saznao kuda se ide za to selo i kako se zove.

dži-pi-es je pokazivao nekih 14.5 km i pomislih odlično, taman ću da malo promaknem, da ne bude da sam okrenuo direktno "ispod kurca", nego "iza kurca" zvuči još egzotičnije. čak sam zamislio i neki (polu-)maraton koji tuda prolazi i gde u propozicijama piše "okret i okrepa u krivini lokalno poznatoj kao Pod Kurcem". zatim sam zamislio i veliki parking i istoimenu kafanu, no nisam siguran da bi bila jako posećena. neće ti vozač autobusa jesti specijalitet šefa kuhinje "pečenje pod kurcem" pa da je upola cene. ili pivo, "točeno Ispod Kurca, domaća proizvodnja!", hmm baš ne zvuči kao genijalna marketinška ideja.

trčim dalje okrenut leđima Onom Kurcu i mal-malo pa se okrenem ne bih li ga ugledao i otpozadi no uvek je bilo zaklonjen šumom. šteta. dođoh tako do 15km na štoperici, stadoh pola minuta da malo provrtim dupetom u krug i istegnem se. Cres je bio u magli i video mu se samo vrh na kojem nikad nije bilo ničeg osim golog kamenjara, pa sam očaran tim prizorom pobegao nazad.

drugi prolazak ispod Onog Kurca sam iskoristio da dobro zapamtim kuda ide planinarska staza, barem vidljivi deo, a nisam shvatio gde ide nizbrdo jer mi je delovalo da na obali nema ničeg. možda staza nije ni obeležena da bi se išlo NA Onaj Kurac, već je obeležena gostima tog gornjeg zaselka da bi mogli da se spuste na neku plažicu. biće da je tako. zamišljam kupače kako se posle par piva namrgođeni penju nazad u apartmane, u borovoj šumi plus 35 u hladu, a oni proklinju svaki kamen. a šta da vam radim, lako je s kurca se sjuriti u more, biće da je puno teže na kurac se popeti.

u takvim i sličnim živahnim mislima slećem u Mošćeničku Dragu, primećujući da je na tom delu puta puno manji saobraćaj. dakle sva ona nenormalna gužva u Opatiji potiče iz tih par susednih sela, a ne iz Plomina i onih još daljih mesta. dolazim na kružni tok, primećujem par automobila, jedan ode polu-levo, drugi, nailaze još dva, i oba takođe odoše gore. gledam u čudu i ne verujem. gde će, bre? svi odoše na Onaj Kurac??? auuu, trčim poluotvorenih usta u neverici, iz očiju mi svetluca šok. šta li ima gore, da mi je samo znati.

tu primećujem da se lakše trči po danu. neka izmagličica se razbila, malo je i otoplilo, recimo sa 8 na 10 stepeni. dole imam najtanje moguće 3/4 helanke ispod kojih mi se nastavljaju kompres čarape. moglo je da se trči i u kratkim gaćama ali mi je (osim na trci) pederski kad vidim muškarce u dokolenicama tako da na treningu nisam nikada tako trčao. ili ih uopšte ne nosim, ili ih ovako zamaskiram. gore sam u majici kratkih rukava pa obrni okreni opet izgledam kao neka žena jer kad treba da se raskomotiš muškarci prvo skinu duge helanke i trče u šorcu, eventualno gore sa dugim rukavima ako je prohladno, dok žene uvek prvo pređu sa dugih na kratke rukave a zadrže duže pantalone da im se ne vidi podrhtavanje onog puding celulita ispod dupeta.

vetar kao i u odlasku duva čas odavde čas odande pa mi nigde nije posebno ni smetao ni "pomagao", ali ipak shvatam da trčim brže uz isti osećaj napora. odlično, stići ću čitavih desetak minuta pre 9, Lola će biti prijatno iznenađena jer je navikla da obično produžim za malko, a to malko često bude između pola sata i sat. štaviše, pred kraj razmišljam da li da dodam jedan mali kružić po Opatiji, eto čisto što bi 33 ili 34 kilometra zvučalo puno bolje nego samo 30. no što je sigurno sigurno, čeka nas 7 sati putovanja od čega ću pola i ja morati da vozim, pa povlačim ručnu na sulude ideje i dotrčavam pravo pred kuću. čim sam video kako me strelja pogledom znao sam da ostatak dana neću imati ni tračak prilike da budem srećan zbog lepog jutra/treninga nego će tričavih 220 puta da mi napomene kako sam zakasnio 20 minuta.

da, plan koji sam izneo pred polazak je navodno bio da ću doći do pola 9, istuširati se do 9, onda ćemo nešto pojesti, pozdraviti se sa domaćinima, i krenuti do 10. ja sam bio istuširan već u 9:05, gladan naravno nisam bio uopšte i sve do podne sam samo pijuckao izotonik, pa je tako ispalo da možemo da krenemo već u 9:15. tada smo počeli da obigravamo oko kuće tražeći bilo koga i posle dodatnih 15 minuta smo im zadenuli poruku u vrata apartmana, i otišli. ključ smo ostavili kod rotvajlera sa glavudžom veličine fudbalske lopte, kojeg smo tri dana gnjavili i mazili, i tajno ga hranili krekerima sa ljutom papričicom iako je na nekoj terapiji. nadam se da zbog toga nije u međuvremenu crkao. zamišljam eventualnog lopova koji dolazi pred zaključan apartman i uzbuđeno razmotava cedulju na kojoj piše "ključ smo okačili Faraonu oko vrata" buahahahaha!

NARAVNO da to što smo krenuli pola sata pre Plana nije ništa promenilo. do kraja dana sam gutao knedle ispod sečiva giljotine, preznojavao se pred streljačkim vodom, drhtao na električnoj stolici, i goreo na lomači kao veštica, jer sam SA TRČANJA DOŠAO 20 MINUTA KASNIJE NEGO ŠTO SAM REKAO. preseo mi je svaki od onih 30 hiljada i nešto metara, preseo mi je i Onaj Kurac na koji se ionako nisam popeo, e jedino mi Vindija izotonik nije preseo, mi smo stari drugovi. dakle ili se ženite ili trenirajte za maraton, ta dva ne idu zajedno. konačno mi je jasno zašto je moj prijatelj Ivan Stanić uvek pola minuta brži od mene.

sad je strategija vrlo precizna. stisni na dugme "objavi blog", i brzo beži od kuće u mrak, da se Ona malo ohladi dok se ne vratiš kući. trči bar pola sata duže nego što ti se trči, za svaki slučaj. jerbo Nedostajanje pojačava ljubav, usput ubijajući loša raspoloženja. kad se napokon vratiš kući, odmah s vrata nabaci blentavu facu i reci "ih breeee šta si se smrkla samo sam se šalikao, hehe". ako ipak ne promeni onaj kameni izraz lica koji je trenirala sat i po, brzo dograbi kacigu.

19 prosinca 2015

tri slike koje nema

Pravo da vam kažem mrzi me da vadim laptop iz ranca. Pisaću romane kad zaveje sneg. Ne, onda ću da čistim sneg, baš sam našao na koju temu ću da fantaziram. Da objasnim ove 3 slike koje sam doneo na predavanje.

(TRI SLIKE KOJE NEMA,
možete ih pogledati na fejsu,
link "Blogoje" imate tu desno na vrhu)

1) Panorama Kvarnera je sa tog brda gde je bila trka, 2) razvalina je mesto starta/cilja, a ovo 3) na satu je total sa sve mini zagrevanjem i mikro rastrčavanjem. Sutra idemo preko brda na drugu obalu tj na drugu trku. Fakat se duplo manje umoriš od ovih goluždravih trčanja u majici i gaćama, u poređenju sa zimom smogom i ledenim baruštinama.

Od zanimljivosti izdvajam da smo u lokalnoj prodavničici naleteli na par hiper turbo akcija pa sam ja uzeo 12 litara Vindija dugotrajnog mleka 1% a Lola je na sebe natovarila Karlovačkog Radlera u sopstvenoj težini. Bože moja žena je u prethodnom životu bila šerpas. A mene će da pitaju na granici jel to u nekoj šupi krijem i odgajam napuštenu bebu slona. Moraću da smislim još originalniju foru od onog odgovora na pitanje šta će mi 4 džaka psećih granula iz Lidla, i zar to nema da se kupi u srbiji.

Ja rekoh mrzi me da vadim laptop, a za ovo vreme dok sam bockao po telefonu mogao sam deset puta da ga izvadim i da ga upakujem nazad, da izvinu dame. Nadam se da će negde na fejsu da se pojave slike sa trke, pa da napokon i mene vidite sa onom čuvenom grimasom "bem ti sunac žarki još kolko ima ovog brda???"

17 prosinca 2015

tajni recept za super kolač

danas mi je trčanje bilo strogo zabranjeno pa sam prekotrljao 60km bici klicom (to je ona klica iz koje jednom izraste bicikla) kroz maglu i oblake. cvrc milojka! neko sunce je granulo pred podne, i dok si reko popokatepetl navukoše se neke niske oblačnosti i pomračiše moj mali svet.
dakle umesto najavljenog sunca, prema očekivanju se evo drugi dan zaredom smrzoh ko kenijac u kanadi. (to nema na jutjubu ali ga imam u glavi pa možda jednom i osvane)

evo priznajem da je sada vedro, što jes jes, ali ova trećina meseca me baš nešto i ne greje. evo prolazimo pored DIS-a u lazarevcu pa ako nekom treba tunjevina po 60 dinara nek mi brzo javi dok nismo već prošli. e jbg već je kasno. kad lola vozi nema zajebancije. brža je i od interneta.

eto ništa, večeras moram dva sata da zabavljam Dubravku što može da se računa kao polumaraton, kad ga prebaciš u poene koje donosi svaki psihofizički napor. ma kakav polumaraton, bliže je dvonedeljnoj radnoj akciji. brčko banovići.

evo nas već u crljenima. ako je nekom nestalo uglja neka brzo javi, da mu poteram par tona sušene kolubare. evo pao mrak skroz. burazeru kako je ovo bio uzbudljiv blog sa mesta suvozača, prenos padanja mraka, uživo.

16 prosinca 2015

zimsko leto

ceo dan sam se nećkao koliko da trčim,
zbog vikenda...
A NE PITAJTE ME ŠTA TO IMA ZA VIKEND :-D
pa sam nešto kontao, ako su trke u subotu i nedelju,
da li da ipak lupim nešto trčanja i u četvrtak?
pa sam odustao.
a možda i nisam!
naime sutra uveče smo u Beogradu i po svoj prilici ćemo da zaginemo i prekasno se vratimo, i nemam pojma kad da se spakujem ako nas u petak čeka 700km puta.

u stvari plan je da sutra odem biciklom uzbrdo ka suncu.
ako i to stignem, rano ujutru.
a do tog plana sam došao spontano, večeras.

(nastaviće se...)

nakon jutrošnjih 16km, koji su prošli u nekom smušenom "da li sam se odmorio od nedelje, da li da idem dalje uzbrdo, dokle misli ova magla, da li da idem jutros duže pa da popodne ne trčim" i stotinak sličnih nedoumica, tokom dana sam se misteriozno preOdmorio!
(hitno javite sonjiti da ovo ukrade
za svoju kolekciju novih izrazoida)

kad sam predveče krenuo, malo ravno malo uzbrdo, malo makadam malo blato šlajf šlajf, izašao opet na asfalt, krenuo nazad, noge su počele same od sebe da se razvezuju kao mašna na pogrešnom poklonu. skrenem negde kontra kao da ću da bežim od kuće, i trči trči i uopšte mi se nije vraćalo. čak sam i ogladneo, ali bilo mi je toliko lepše da trčim nego da žurim na večeru da sam samome sebi došao čudan. ispalo 18km, živahnih.

E TOKOM TIH poslednjih sat vremena trčanja, skovao sam taj plan da ću danas da se natrčim, i da tako "odradim" i sutrašnju porciju. pa mi je eto ostao dan za biciklu :-)

da mi je neko rekao da ću za 6 i 7 dana posle Novog Sadantarktika da trčim dve trke u šorcu & na bretele, po pržećem suncu i kroz dvocifrene celzijuse, pitao bih ga čime se drogira.

15 prosinca 2015

magla

jutros sam otrčao 11 km uzbrdo, i bukvalno na samom vrhu jednog brdašceta izašao iznad magle. tu je jedna velika livada, dve kuće pored puta, i između dve kuće neka crpna stanica Vodovoda. to je znate ona ozidana kućica sa svih strana zatrpana zemljom osim baš odozgo, i to čini jedno mini brdašce od 3-4m visine i 10m prečnika. tu sam poskidao rukavice kačket prsluk duks i majicu, rasprostro sve na travu da se suši, radio neke vežbice na suncu nekih 10-ak minuta, obukao se, i sjurio se nazad u rupu tj Grad. ispalo je da sam trčao kroz maglu okruglo dva sata, zarad 4 minuta trčanja po suncu i desetak minuta gimnastike. ali jbg, ili si bio na suncu ili nisi, pa makar i samo tih 14 minuta.

predveče odoh još jednom da trčkaram, ne znam ni sâm zašto. malo sam pravio neke osmice po gradu ovamo onamo što bi rekli ko usran bez papira, pa se vratio kući. nakon jučerašnjih 10+12 km, eto danas 22 + 8 km, dakle ako krenemo od nedelje imam 31+22+30, nije loše.

slika nikakvih nemam jer mi je po ovom vremenu malo nezgodno da nosim telefon na trčanje. jeste da sam pre mesec dana u Samoboru kupio onu profi neoprensku torbicu za oko struka ali nikako da počnem da je nosim iako je jako udobna lagana i naravno nepromočiva. ne znam dokle će da traju ove magle, prognoza za sledeće dane je KAO sunčana, ali to moram prvo da vidim pa ću tek onda da poverujem.

14 prosinca 2015

30.2 km

ukratko, juče sam se smrzao na maratonu. opširno, danima smo proveravali prognoze i samo zbog najavljenog lepog vremena otišli na trku. trebalo je da bude +7 i sunčano, otprilike neki minimum na koji bih pristao. da mi je neko rekao da će da bude magla i +1, uz nešto vetra, ostao bih na Fruškoj Gori i trčao tri sata, ne bih se ni spuštao u Novi Sad. na planini je naime bilo pravo lepo proleće, drečeće sunce i milina od ugođaja.


podelio sam prvih 30km na segmente od po 2km, da bi se lepo video taj pad intenziteta, pulsa, brzine, svega, negde nakon sat i po trčanja. trpeo sam još nekih 40-ak minuta i kad sam se već sav ukočio u nekom bezveznom "idem do kraja a ne znam zašto" raspoloženju, osetih CVRC prvi nagoveštaj proliva, i rekoh sebi beži Antiša sa staze dok se nisi ovde usro u trku naočigled 100 ljudi.

nakon dugo vremena sam trčao preko dva sata brzinama od 14 km/h koje su ona zlatna sredina za maraton od 3h, što je znak da sam iz velike daljine i rezultata od 3h15 preko 3h08 napokon primirisao zelenkastu travu bivšeg doma svog. drugo po važnosti vama, tj za blog, a meni možda i važnije od ovog prvog je da sam, takođe nakon nekoliko godina, opet pretrčao više od 70% maratona a da se nisam setio patika čarapa stopala uložaka utrnuća oduzeća i problema vezanih za obuću.

izgleda da sam igrom slučaja pronašao patike u kojima bih mogao da trčim maratone narednih nekoliko godina, pa sam jutros odmah odleteo u Tref Sport i naručio još jedan par, obzirom da u radnji nemaju moju veličinu. sniženje traje već poodavno i prava je sreća da u ovoj fazi čišćenja zaliha uopšte imaju normalnih veličina, jer obično ostanu samo oni čuveni "nit muški nit ženski" brojevi 42 i 42.5 ali NARAVNO da su od svih mogućih papagajskih dezena ostale samo dve najgore varijante... pa sam tako nakon najgore uzeo "onu do najgore" i tako iscrpeo sve mogućnosti u veličini 45. pozitivna stvar je da su kombinacije nebo plave i jarko narandžaste toliko privlačne ljudskom oku da ću posle trke slobodno moći da ostavljam auto otključan, ovo brate ne bi ukrao i nosio ni najveći ludak ni punokrvni daltonista.

dakle kada bih trebao ove zime svake druge nedelje da trčim maraton, šta bih promenio, odnosno šta sam sve juče zaboravio:
1) prvo, poneo bih u termosu litar čaja koji bi Lola mogla povremeno da mi dodaje u flašicama, jer je temperatura vode na onim stolovima bila takođe +1°, što je malo pohladno imajući u vidu da je u frižideru temperatura od +4 do +6, barem u našem Gorenje. u cilju su se svi razbežali od mene zbog pomodrelih usta jer su pomislili da imam ebolu variolu ili šta već.
2) poneo bih rezervnu bateriju 2025 za senzor pulsa u kojem baterija od pola evra iz metroa nekim čudom radi već tri meseca, a prva "original" se ispraznila nakon 2 meseca. to što mi deset minuta pred start nije na ekranu napisao "crkoh, promeni bateriju" je samo puka sreća.
3) isprobao bih one rastegljive rezervne pertle koje sam dobio uz patike i verovatno trčao s njima, jer sam ih evo ušnirao tek danas. pre maratona je bilo Sutra ću Sutra ću i na kraju sam tog poslednjeg od tri Sutra otišao da se provozam biciklom.
4) nisam isprobao ni kombinaciju starih najboljih uložaka iz (takođe asics) Speedstar u kojima sam istrčao skoro sve one maratone između 2h49 i 2h53, no eto i sa ovim novim ulošcima mi se posrećilo iako su malo tvrđi. ne mislim da se u zadnjih 10 godina išta promenilo nabolje, naprotiv, sve više se koriste jeftiniji materijali, nauštrb kvalitetnijih a jednako laganih.
5) dok sam na gomilu skupljao sva tri para patika u kojima bih mogao da trčim, zaboravio sam da se na dnu stepeništa osvrnem oko sebe i setim se da ponesem traku za čelo. tako sam ostao samo sa kačketom koji je slučajno ostao u torbi nakon Crikvenice, a uopšte mi nije odgovarao jer mi se sa oboda kačketa po naočarama slivalo otopljeno inje i kapljalo na sve strane.
6) krenuo bih JOŠ sporije, uz jedan tanušan sloj odeće više. tako bih se manje oznojio, što na vetru znači manje ohladio. u prvom satu bih ostavio želucu više krvi za varenje umesto što sam je potisnuo ka površini kože za grejanje tela, pa bi mi umesto manjka energije za treći sat ostao višak.

naravoučenije:
temperaturno je sve obrnuto od trčanja po vrućini, ali je taktika u stvari ista. na stranu što mi je forma "za 10 minuta lošija", vreme je bilo daleko od onih sunčanih +6 na startu kao u Zagrebu pre nekoliko godina kada sam eto iz štosa mogao da otrčim prvi deo za 1h26 samo da bih se dodatno zagrejao, da bih kad je otoplilo na +10 samo malo usporio i ravnomerno do cilja držao brzinu za 1h28, i total od 2h54. juče sam bio u formi za 3h03 u takvim uslovima, a po ovoj zimi mi se puno radije trčao trening od 30km nego trka od 42km.

ovde sam već dovoljno puta naglas razmišljao o opsesivnom skupljanju medalja po svaku cenu pa da ponovim/objasnim još jednom: vrlo rado bih overio još jednu Dužinu od 42km jer verujem da je to jako dobar trening za ubuduće, no ako to izađe iz zone zdravog razuma i zapreti da me košta sedam dana kunjanja i aspirina, doviđenja. imam ja šta pametnije da radim cele nedelje, od lečenja prehlade.

usput čestitam svima koji su istrčali do kraja,
kao što i oni meni čestitaju kad bez problema istrčim maraton na +30°.
neka svako pobedi na domaćem terenu, pošteno :-)

tako sam bio u paradoksalnoj situaciji da sam "odustao na maratonu" a išao ka autu presrećan što su se okolnosti tako namestile. da nisam ugazio u pseće govno negde na travi, poljubio bih one nove patike. sa ovog bloga je tokom celog novembra bilo jasno da uopšte ne "treniram" da bih nešto ko zna šta "utrenirao", nego da sam samo tukao lagane kilometraže da bih se na zdrav način otarasio par kilograma viška. poslednjih nekoliko dana se već vrtim na "66 koma nešto", što je tačno 2kg manje nego letos, i bogme se oseća na brzini/lakoći trčanja, iako nisam planski "trenirao". fata je fata ali dva kila su dva kila. evo danas sam već otrčao laganih 10+12 km, jutros sam još uvek bio malo pokočen (opet je bilo maglovitih +1) a popodne sam otruptao na primetno opuštenijim nogama, na mlakih +8°.

12 prosinca 2015

decembar

svakakve sportske priče možeš da nađeš na ovoj Vikipediji u sekcijama koji naizgled nemaju prevelike veze sa sportom. ekspedicija istraživača antarktika koja je krenula iz baze (ivica okeana dokle ih je dovezao brod) trebala je da dođe do kampa 800 km udaljenog. sastojala se od tri čoveka na sankama i gomilom haskija koji su to vukli. jedan od njih je bio specijalista za planinarenje i skije, u okviru svojih istraživanja. nakon relativno brzog napretka, nekih 500 km i par enormnih glečera kasnije, jedna zaprega propada kroz sneg i nestaje u dubini ledene pukotine. ostalih dvojica odluče da se vrate nazad jer su im zalihe hrane blizu minimuma. (u članku to piše tek kasnije, u detaljnijim opisima, da su upravo na toj saonici bile namirnice). usput ubijaju jednog po jednog psa da bi imali hrane tek koliko da prežive. kada su ostala tri psa, prvo je stradao Haldane, 21. decembra. za njim Pavlova, i dva dana pred novu godinu poslednji, Ginger. malo mi je čudno da su u 8 dana ubili tri psa, koliko god da su bili gladni, a čekalo ih je još mesec dana puta. objašnjenje je možda da su zbog nedostatka hrane i psi bili iznemogli pa ni za šta drugo nisu ni mogli da posluže, no opet, poslednja dva su sigurno mogla da pojedu neke ostatke od svog druga, tako da mi tu nešto ipak ostaje nejasno. oba istraživača se razboljevaju a jedan umire tokom tog povratka. današnje teorije ukazuju na trovanje ogromnim količinama vitamina a koji se nalazi u džigerici haskija. poslednji preživeli se polako vuče prema polaznoj tački ali ne zaboravimo da je i povratak dugačak 500 kilometara. otpadala mu je koža sa tabana, pa ih je umotavao u krpe ispod nekoliko slojeva čarapa. pravio je krampone od eksera i pokušavao da ih zabije u drvene daščice koje je vezivao za stopala, da se ne bi klizao po strmim delovima leda. zbog surove klime i samog terena je dnevno uspevao da pređe po jedva 3-5-8 kilometara. par puta je upao u iste one pukotine koje su pojele prvog čoveka ekspedicije, ali je bio vezan oko struka, konopcem za sanke, pa je uspevao da se izvuče nazad na površinu. toliko o svima nama koji već 43 km po asfaltu između dva špalira navijača i sa čestim okrepama nazivamo "ultra". HA... HA... ha. ultra pelene za ultra endurance sranje su nam potrebne. elem, teško bolestan i iznemogao poslednji istraživač dolazi na samo 9 km od polazne tačke, gde ga hvata snežna oluja u kojoj ostaje zarobljen još nedelju dana. napokon uspeva da po ledu krene nizbrdo prema bazi, i dolazi tamo samo par sati nakon što je brod, koji ih je čekao tri nedelje, isplovio. u bazi je ostavio šest dežurnih ljudi. to je bio početak februara što je otprilike simetrično početku avgusta na našoj polulopti, no previše prema južnom polu da bi iko tamo osetio "leto". datumi koji nam dolaze sutra-prekosutra uokviruju ovu priču, jer je onaj prvi mučenik upao sa svojim psima u ledenu pukotinu 14-og decembra, a preživeli od trojice je dočekao brod u isto vreme sledeće (1913) godine. kakvi god nemogući uslovi da su mu bili u ta dva decembra, možeš misliti kako se provodio u letnjim mesecima kada je tamo bila zima. evo vam i prognoze za narednih deset dana, da vidite kako tamo izgleda usred leta. plus, slika putanje ekspedicije, i poslednja fotografija kada su kretali na put. pardon, na ultru.








11 prosinca 2015

ništa


danas su Divčibare bile u magli, a ja sam (gledajući nadmorsku) okrenuo na pola puta između ravnice i planine. ne zato što sam se uplašio oblaka, nego nisam ni zamišljao da ću 40-ak sati pred maraton da odvozam težak planinski trening. napravio sam 28.0 km/h prosek na Haralampiju (stari čelični GT bajk od 15 kila) što bi trebalo da znači da su mi mišići čvsti i lepi kao brušeni dijamanti. šta to obećava na maratonu, ha? evo, odmah ću da vam kažem: ništa! :-)

09 prosinca 2015

nexus

kao uvod, par brojki.
1) patike Mizuno Nexus koje sam kupio 2010-te, do danas su prešle 1394 kilometra.
2) u ovoj godini mi fali još samo 29km pa pretrčim 4000km. dođe mi da to spičim odmah sutra ujutru, tek koliko da otarasim "zadatak" :-)
3) nakon onog slou moušna jutros kada sam na trčkaranju napravio prosek od 6'/km (doduše beše i nekih uzbrdica i nekog blata, ali ipak...) večeras sam neočekivano i bez nekog ginjenja otrčao 10km tempa po kišici, u pomenutim Nexus patikama, prosekom od 4'16''/km. to bi trebalo da bude sve što se tiče iole ozbiljnijih treninga, do nedelje. za slučaj da odemo na Reciklažni.

inače evo šta kažu za te Nexus na zvaničnom sajtu:
"What Mizuno shoe replaced the Wave Nexus?"
Published 08/18/2014 03:37 PM
We did not release a direct replacement of the Wave Nexus. The Wave Nexus was always built as a beginners shoe that lacked some of the bells and whistles offered in our Wave Inspire series.


dakle "model za početnike". a evo otkud mi. te 2010-te smo otišli u Poreč na neki polumaraton, tj Lola je trčala polumaraton a ja sam bio nešto rovit od povrede lože i otrčao sam trku od 5km. no nismo otišli zbog trke, ona je bila usput, nego smo poneli bicikle i planirali da ostanemo tamo (kod tetke) 7 dana i da se vozikamo. MEĐUTIM, usput smo malo i trčkarali, i mic po mic sam shvatio da me loža više ne muči. btw na toj trci od 5km sam bio drugi. i tu negde u četvrtak ili petak smo se u zadnji čas prijavili za Zagrebački maraton.

nemam pojma koje ludilo je nateralo Lolu da se i ona prijavi za maraton, verovatno sam je ja nagovorio :-) odustala je u najdaljoj tački na 27-om kilometru i pešačila nazad do cilja pa joj je u stvari ostalo samo pola sata trčkaranja do medalje, sve ostalo od maratona je već bila pretabala :-)

ja sam pak bio nepripremljen, kao i uvek, i u subotu pred maraton sam otišao u Intersport u Samoboru, nadajući se da ću pronaći neke patike, dres dugih rukava, i helanke, jer je naglo zahladnelo, a mi smo za Istru spremili samo kratku opremu. PLUS sam bio poneo samo najravnije i najlakše moguće patike, zbog te trke 5km, i nije imalo šanse da trčim maraton na tanušnim đonovima za ulične trke. i tako sam uzeo te Wave Nexus, nemajući pojma ni koji je to model ni ništa, bile su u toj radnji JEDINI par (moj broj) patika za trčanje.

iako sam prilikom ulaska u poslednjih 5km maratona, ili već koliko, uz/niz Ilicu, doviknuo Loli da mislim da ću da zaradim solidne žuljeve odozdo na metatarzalnom delu, jer su patike dosta široke napred, ipak sam se provukao bez ikakvih posledica a ni maraton nije prošao loše, naprotiv, premašio je očekivanja bar za 10 minuta (2h54). u patikama za početnike.

od tada stalno te patike računam da su mi "kao nove" jer sam ih vrlo retko uzimao za treninge, evo tek ove godine sam malo više u njima trčao. kad pogledah danas, auuuu, 1400km uopšte ne može da se smatra "novim patikama". što je najsmešnije, uopšte nisu "propale", drže se stoički poput svojih sestara Wave Rider 12 koje sam nosio dok im pola đonova nije pootpadalo, čak i na nekim trkama koje su zbog podloge bile rizične za nove patike (tipa Sljemenski i Pešterski maraton).

... i tako se povremeno dogodi da blog posvetim patikama (a nekom poznaniku, puno ređe) jer se ove veze često pretvore u nešto više od prijateljstva.

gliser

juče sam se hvalisao kako sam puno pretrčao a da nisam ni zapamtio da sam trčao. zato sam danas više-nego-primetio da sam umoran, pa ću da se pokrijem ušima i ćutim. obzirom da sam rano jutros video da ću se kretati brzinom ćopave kornjače, poneo sam telefon na trčanje ne bih li ovekovečio bar jedan od ovih sumornih decembarskih dana. no iz nekog razloga sam odlučio da na jezeru u Petnici isprobam onu funkciju HDR na kameri, pa pejzaž uopšte ne deluje sumorno. eto, ni to me nije htelo! sliku je spasla neka patka koja je posred jezera zapičila ko gliser.


sad sam popio kafu i čekam da osetim neku želju za trčanjem, no iz minuta u minut se sve više osećam kao da sam popio kamilicu ili valerijanu. na poslu je bilo toliko posla da smo zaradili taman za hleb i jogurt. ovaj dan sam komotno mogao i da prespavam.

08 prosinca 2015

10+7+10

heh pa vi ste zaboravili da ja mogu više da napišem nego što vi možete da pročitate :-)
šalu na stranu, nakon jučerašnjeg "odmora" u vidu 100 minuta na bicikli, tokom kojih sam se na zubatom suncu smrzao do kostiju, plan za danas je bio da jutros protrčkaram lagano + da predveče napravim neka ubrzanjca, i sve to bez preterivanja.

tako sam jutros protrčkarao lagano, pa ipak svratio u obližnju Školu i na betonskoj stazi otrčao 4 desna pa 4 leva kruga (od ~265m) sa ubrzanjima na pravcu i laganim trčanjem kroz krivinu. još malo sam rastrčao, i izašlo je na 10km.

u podne sam izjurio s posla da u prodavnici preuzmem patike, presvukao se i napravio par krugova po gradu da ih isprobam i odjurio nazad na posao (kojeg nije bilo pa sam pisao blog). to je pak izašlo na 7km od čega dva puta po 1km "malo jače".

uveče sam se setio da me "glavni" trening tek čeka ali dan je tako brzo proleteo da je već bio mrak. malo sam se zagrejao, pa opet otišao u Školu i odvrteo 4 leva, 4 desna, 4 leva, 4 desna kruga istih onih ubrzanja (otprilike 80m brzo 50m lagano, pa dalje u krug, a 4 kruga budu ~1060m) i malo rastrčao, pa je i to izašlo na 10km.

na kraju je ispalo da sam danas malo po malo pretrčao 27km, a da se uopšte ne sećam da sam trčao jer je sve bilo nešto naseckano i kratko.

burek sa šlagom

nakon što je celo selo (mislim na Beograd naravno) pokupovalo one šarene najšarenije Asics patike za triatlon, rešio je i Mali Mujo da ih isproba! to je kao po onoj narodnoj, kud svi *urci...

obzirom da sam lični u maratonu (2h49) istrčao u Asics Speedstar, a da sam u modelu DS Racer istrčao nekoliko najboljih polumaratona na treningu, kao i ovogodišnji Sljemenski (2. mesto), nekako se smatram dostojnim da nakon čete rekreativaca uskočim i u razvikane Noosa Tri 10.

opšte je poznato (što znači da to niko ne zna jer nikog ne boli dupe) da večito kuburim sa patikama za maraton, i da sam osim Nike Skylon 2 i 3 koje sam nosio pre 10 godina, još jedino u pomenutim Speedstar uspevao da trčim bezbrižno. no osim što su mi od prvog dana pola broja veće, sada već imaju 1190km pa zadnjih par godina sanjam da im ubodem nekog Asics naslednika.

letos sam u nekom outletu kod Zagreba uzeo dva para (po ceni jednog, pa na sniženju!) Asics Zaraca, i evo čak uspeo da u njima preživim 42km u Crikvenici. međutim, na prvom paru se ona pena na đonu pogužvala već nakon 280km tako da ne verujem da su mi tog dana nešto naročito "pomogle". jbg zato su me i izašle po 30 Ojra, a prvo pravilo glasi "duže će ti trajati jedne patike od 100-120€ nego 3-4 para od po 30, plus ćeš naredna 3 meseca trčati i brže i udobnije".

Noosa su u Tref Sportu "na sniženju" a verovatno više ni ne vrede obzirom da im je cena $80 što je dosta manje od 85€ koliko sam ih platio. ali opet, valjda mora nešto da košta i to što odeš do grada biciklom i odmah ih doneseš kući.

od 9 dezena koji vrište u onlajn katalogu, moj broj su u prodavnici naravno imali samo u najseljačkijoj varijanti. ako u nedelju dođem na Reciklažni Maraton, moći ćete odmah nakon trke da me vodite na neki maskenbal. ne treba ni da se prerušavam, odmah me predstavite kao Sok Od Šargarepe.

već sam se bio pomirio sa situacijom da ću prvi sledeći maraton trčati u "teškim a udobnim kao jastuk" Brooks patikama, eto, čisto eksperimentalno. da vidim da li ta fantastična udobnost išta doprinosi kvalitetu trčanja, osećaju, motivaciji, koncentraciji. sad se pak taj plan spotakao o podatak da su ove Asics teške 291g a Brooks G13 355g što mu dođe razlika od 4.5 minuta u rezultatu, ako je verovati onoj teoriji da "jedna unca lakša patika vredi dva minuta na maratonu". šteta što sve te teorije važe samo 10%, dok onaj zanemarljivi ostatak od 90% zavisi od samog maratonca.



07 prosinca 2015

gibanica sa čvarcima

nakon pretrčanih 209km u zadnjih osam dana (od nedelje do nedelje) zahvaljujem se ovom suncu koje će me danas ogrejati na bicikli.

obzirom da ne planiram nikakav Trening nego dan poluOdmora, nakon dugo vremena ću za promenu umesto Polara poneti Garmina. čisto da se večeras malo smejem kako za 50% skuplji sat uživa u pikanju pulseva kao piljaka, i kako mi udara prečice preko bandera i krovova.

ta tema može da se razvije u pravcu raspoloženja i motivacije, jer se drukčije osećaš na treningu sa pouzdanom opremom, naspram beta varijanti. na primer, ako kreneš na trčanje u opancima, nećeš imati prevelika očekivanja od treninga 8x1000m.


06 prosinca 2015

mačje oči i kozji sir

danas je mogao, a nije morao, da bude preloman dan štos' tiče treninga.
probudio sam se sa nekim nagoveštajem umora, malo jačim od uobičajenog.
rekoh, šta ima veze, nisam prijavljen ni za trku od 5km ni za maraton.
odoh lepo da vidim šta će noge da kažu, pa ćemo se dogovoriti usput.
ako mi ne bude nešto kritično problematično, idem malo duže, lagano.
da se ne davim opet popodne, oblači se znoj se kupaj se, dosadno bre.
ako mi pak sve bude teško i bezvoljno, onda ću da skratim.
pa popodne jovo nanovo, skuvaću kafu naješću se napolitanki i super.

trčim kroz maglu i počinje da me kopka, da li "negde gore" ima sunca.
jer obično kad je magla ovako nisko, to znači da nije i visoko.
if ju nou vot aj miiin.
kod kuće na 180m je bila onako polugusta,
na 300m nadmorske je bila "prs pred okom", na 400m takođe.
ja kao ovi najveći seljaci iz komšiluka, a kakav drukčiji i da budem,
krenem iz čistog očaja da razmenjujem utiske, želje i čestitke.
čeka čovek autobus, a ja "imal sunca gore na brdu?".
a on će "jutros progrejalo načas, sad magla, ko će ga znati..."
hmm, začačka to meni malo maštu, vidiš ti vraga, jutros se probilo.

sretnem sledećeg, gura na kolicima neki plast sena, isto pitanje isti odgovor.
s tim da je ovo stotinak metara bliže suncu, kojeg nema.
pitaš se, ako ga nećeš ni ugledati, da li si mu uopšte bliže, i šta to znači?
tu negde u sred tih misli nailazi odozgo neko na bicikli.
s tim da smo na zaravnjenju pa je usporio, ima nešto raskopčano, pustio krila.
"ima li sunca gore na brdu?", pitam onako ubrzano, 
ali razgovetno, umesto pozdrava.
ovaj čak stiže i da mi odrečno pokaže prstom "nema!", i ode zaduvan dalje.
puuuuu, proklinjem sudbinu. sad sam već na 8km od kuće.
da okrenem, to mi je 16km, nit sam se natrčao za ceo dan,
niti će nakon ovoga da mi se ide još jednom popodne.

stiže sms od lole, pita kako mi je!!!
pišem "u odnosu na očekivanja, ko ninoslavu u njemačkoj".
kad ga već pominjem, red je da mu čestitam i rođendan,
uz najnoviju kompilaciju "Sve Naše Balade" od AC/DC.
trčim dalje jer sa glavnog puta planiram na sporedni za selo Bačevci,
kojim ću se popeti još 100-ak metara nadmorske, 
pa ko velim, možda i dohvatim to sunce.

tek negde, blizu tog skretanja, zažute se blago asfalt, pogledah u nebo, eto ga!
mala bela loptica u beloj magli, nazire se vragolan. uraaaaaa!
sav srećan trčim dalje, polako polako izlazim iz magle.
dobrih kilometar i po kasnije već vidim iznad sebe plavo nebo,
u daljini nazirem povlen koji je iznad magle, ali oko mene je još uvek malo ima.
tek skroz na kraju asfalta, na 13.5 km od kuće, 
izlazim u besprekornu BEZMAGLICU.
nakratko zastajem, okrećem se u krug, gledam odozgo na sve strane.
analiziram odakle se sve navlači magla, gde je ima a gde ne, 
procenjujem nadmorske visine.

(upravo iščupah neku dlaku iz nosa i sad mi idu suze,
pa se izvinjavam zbog pauze koju ionako nećete primetiti)

tu odlučujem da otrčim mali "dodatak" gore kroz selo, dok sam na suncu.
svo vreme sam već unapred popišan, što ću morati da se vratim u maglu.
ali šta ćeš, računaš da se valjda isplatilo. 
na kraju će da ispadne dva i po sata u magli zbog 20 minuta na suncu, pih.
kad sam završio taj dodatak, seo sam na jednu klupu 
da malo dotegnem pertle za spust.
usput gledam u planine, uživam, i upijam toplotu s neba.
nakon par minuta krećem nazad, i par krivina kasnije shvatam:
magla se razilazi!

"hoćeš li dobru ili lošu vest?" pitam sebe.
dobra je da se magla razilazi, a loša je da si džabe trčao onaj dodatak.
ništa, rukavice ostaju u džepu dresa, trčim nizbrdo i kako se polako spuštam,
tako mi se u polukrugu sve više ukazuje grad koji je ispod.
u jednom trenutku shvatim da je dole u kotlini ostala samo neka sumaglica,
da se sunce probilo skroz "do dna", iako je dole naravno "zubato".
vidim kosmaj i avalu, tj vidim im vrhove, kosmaju naravno malo više.

dotrčavam kući razmišljajući o patikama, đonovima, ulošcima,
i trista sličnih trica koje se fala bogu neće probiti do bloga.
31km, od čega 5km off-road, 500m uspona 500m spusta.
najlakše moguće, prosek 5'24''/km. the end.

disclaimer:
lepše mi izgleda napisano "mačije" i "koziji" 
ali izgleda da se kraće varijante češće koriste

05 prosinca 2015

zjecov gambit

ovo od ponedeljka uveliko izgleda kao šahovski meč. optimizam ima bele figure, a Marfi crne. otrčim ujutru, pratim potez protivnika, unapred smišljam odgovor. dočekam popodne, proanaliziram da li me nešto boli, zatim povučem sledeći potez. tu nastupaju taktičke varijante kojima onemogućavam sledeće manevre protivnika, utrljam gavez ovde, kamfor ili mentol onde, sažvaćem pola brufena ili ukradem tabletu gvožđa iz loline kutije. stavim nove uloške u iskusne patike, pa isprobam nove patike sa razrađenim i proverenim ulošcima. između crikvenice i reciklažnog ima 13 dana, ako treniram 2x dnevno to je 26 poteza meni i 26 poteza Crnom Marfiju. jedino što znam je da će u 26-27-om potezu doći ili do sklapanja remija, ili do iznenadnog tajnog poteza koji će protivnika primorati na predaju. kao, kažem, kao nešto mislim da imam blagu prednost. ali moji potezi su predvidljivi, dok On ume da izvuče, zavuče, već je to dokazao nebrojeno puta. dovoljno je da u nedeljno jutro pošalje neki divlji leden vetar i paf, neće biti šanse ni da ponovim onih 3h08 iz crikvenice, a kamoli da smaknem minut ili dva. za sada smo završili otvaranje, do sutra uveče će, nakon što obavimo rokade, već početi da se raspliće situacija, u ponedeljak ili utorak će doći do iznenadne žrtve figure sa jedne strane, i zatim će u cajtnotu ostati samo par poteza da se iznenadi protivnik, ili da se brzopleto od gotovog napravi veresija. jedino što je zagarantovano, to je da će biti krajnje uzbudljivo sve do iduće subote i poslednje vremenske prognoze nakon koje ću odlučiti da li da ponudim remi i izbegnem rizik poraza, ili ću pronaći neku do tada neodigranu kombinaciju i pokušati da u samo jednom potezu preokrenem meč. s jedne strane ne volim rizike ove vrste, više sam za sigurne varijante. s druge strane, da sam unapred odustao od svakog rizika, ne bih ni igrao ovu partiju sa ovoliko strasti.

04 prosinca 2015

Dosa

u Dohi (il treba da se kaže U DOSI?) se privodi kraju Svetsko na 50 km, evo treba da završi još samo par poslednjih cura. ne pratim ni svetske, a kamoli domaće ultra trke, pa nemam pojma ko su ove dve naše. nadam se da im je tamo bilo lepo. vidim da ova jedna sa mađarskim imenom čak nema ni neki blam od rezultata, svaka čast. pola žena koje trče u srbiji bi odmah potpisale da na +27° (doduše trči se po mraku) i po jakom vetru istrče i Maraton za 4h17, a kamoli 50 km.


što se tiče ove druge, predzadnje, kod muškaraca je za pristojan odmak od začelja bio dovoljan i rezultat od 4h, koji bi doneo "peto mesto otpozadi". dakle mogao je da ode i bilo ko od naših (ultra-)maratonaca koji je trenutno u formi za Maraton 3h15-3h20, i završio bi posao.



jedino što ne znam, a što je možda najvažniji detalj, je ko je platio ovo putovanje. ako neko zna kako funkcioniše domaći Ultra Savez, odnosno da li isti uopšte postoji, neka slobodno prokomentariše, na blogu ili porukom.

PS
ja sam nakon maratona već pretrčao 105 km, plus na bicikli - nećete verovati ali tako se pogodilo - isto 105 km :-D



ne znam šta ima u onim crvenim enervit kesicama koje mi je dečko sa brooks štanda ubacio uz nove patike, ali kako rastopim jednu ne pada mi na pamet da se vratim kući narednih sat i po. šta li bi tek bilo da pokušam da ušmrknem? hmmm...

SABLASNO! Izašao je u maglu, A ONDA MU SE DOGODILO NEŠTO NEVEROVATNO!!!!!!!

krenem na jedno onako obično trčanje, kao pravi rekreativac, bez ideje i cilja. spustila se gusta magla, ali se probija jutarnje sunce, pa odmah shvatim da je na brdima oko grada vedro i plavo, a ne mutno i belo. krenem uzbrdo i nakon par kilometara izbijem iznad magle. tada, naravno, shvatim da sam se za te nove uslove previše obukao, jer mi je u magli bilo taman na +3° a na suncu ću prokuvati u debelom dresu i debelim helankama. srećom tu odmah iznad grada postoji jedan sporedan asfalt koji skreće prema nekoliko selâ, i pretežno vodi kroz šumarke, a u početku pored nekog potočića. skontam da će tu biti dosta hladovine, i da ću tako odložiti tačku ključanja za dobrih 20-ak minuta. nakon izlaska na sunce mi je već bilo svejedno, rekoh neka se malo i oznojim dok izađem na vrh koji nije bogzna visoko, oko 400m nadmorske, pa ću odatle da se sjurim nizbrdo u grad. negde na tom poslednjem osunčanom usponu, trčim sa raskopčanim rajsferšlusom na dugačkom (biciklističkom) dresu koji vijori kao da sam (ras)pustio nekakva krila. stignem nekog čiču koji gura kontraša uzbrdo, deluju mi da su bicikla i on isto godište. pogledah ga sa suprotne strane puta u nameri da se javim no primetih da čiča odsutno gleda negde u stranu a pride ima i cigaru koju ne vadi iz usta, takozvani Ćumur. ništa, odoh dalje, razmišljajući koliko sme na onoj kršini da ide nizbrdo, jer uskoro izlazimo na glavni put i spust od nekih 500m, oštriji od 10%, a na tom mestu je magistrala u senci pa ume da bude i vlažno. strčao ja dole i zaboravio na čiču, tek, kad sam izašao na zaravnjenje kod kafane Fortuna, začuh iza leđa šljiff šljiff kako me stiže. valjda mu prednji bandaš "riba" o paknove, takav neki zvuk. priđe mi na pet metara i vidim mu izduženu senku pored sebe, ali neće da me prođe. ili ne može brže, sad kad je izgubio zalet od spusta, ili me nešto analizira otpozadi. odatle negde sam u narednih par desetina sekundi neprimetno iz realnosti prešao u SF (sportsku fantastiku). nastavljam da trčim i u mislima sam na Reciklažnom maratonu, a Uglješa me prati u stopu. na jednoj patici mu je vrisnuo vazdušni đon, pa je unutra ušla vlaga, i sad mi žvaćka iza leđa šljifff šljifff. gledam u daljinu, i počinjem da ubrzavam. imam još kilometar i malko do kafane Dukat koja je na vrhu Užičke ulice, i to mi je "cilj". smenjuju se delovi blagog spusta i skroz ravnog asfalta. biram kuda gazim jer su kolotrazi jače izraženi pa se premeštam sa bele linije koja označava bankinu, preko kolotraga na zamišljenu stazu koja je 50cm od ivice puta, a kad začujem kamion iza sebe onda se vratim ka bankini. napravio sam malu razliku, no Uglješa se ne dâ, kako put krene da se spušta makar 1% eto ti ga šljiffff šljiffff čujem kako mi se približava. negde pred poslednjih 200m dodatno pojačavam, pretrčavam na levu stranu puta jer na vrhu tog brda iznad grada Obilaznica produžava pravo ka Beogradu a ja skrećem ka centru. čujem kako kola sviraju, verovatno opominju Uglješu da ne krivuda na bicikli i ne pokušava da skrene, i shvatam da u tom trenutku stičem odlučujuću prednost. skrećem levo u punom trku, uzlećem uz kratak nežan uspončić od nekih 30-ak metara, dolazim do najviše tačke Užičke ulice, pobednički dižem ruke, mašem svima u cilju, saginjem se da mi Boškić okači medalju, i nastavljam par laganih koraka dalje da se izljubim sa Samantom. kako mi se emocije lagano smiruju počinjem da se pitam zašto sam uopšte finiširao ako se radi o drugom i trećem mestu, jer mi je to oduvek bilo "svejedno". (kada i zašto sam došao do toga da smo baš drugo- i treće-plasirani, poooooojma nemam). u tom trenutku se budim, shvatam da sam na 3 kilometra od kuće i da mi valja trčati dalje. oko mene - nikog! pu, jebem ti život, uvek neki preokret. nastavljam bezvoljno dalje nizbrdo, trčkaram bez cilja baš kao što sam i krenuo od kuće. tek, na polovini 1.5 km dugačkog spusta začuh ono isto šljifff šljifff. pogledam na ulicu, čiča me gleda i kaže, svaka čast, imaš dobru kondiciju. to reče, otpusti kočnice i odmagli mi nizbrdo. čuj dobra kondicija, jel ti to mene zajebavaš, pomislih sav popišan. kladim se da mi je do Pijace nasvirao barem nekoliko minuta prednosti. pošteno. kao da je život hteo da mi kaže, ej mali, prošla su ta vremena kad si ti čuo Uglješu iza leđa, za deset dana će to moći da se desi samo ako te bude stizao za krug. dakle nastavi da treniraš i moli se bogu da ne dođe baš do takvog scenarija.

03 prosinca 2015

tri

evo napokon sam uspeo da pomerim taj "dolazak oporavka" sa subote na nedelju :-)


za ovaj blic blogić imam tri temice:

1) danas nisam mogao dva puta na trčanje zbog nekih obaveza popodne/predveče, pa sam natrpao biciklu dosta blizu nakon trčanja. a jutrošnje trčanje sam malo razvukao, pa sam rastrčavanje produžio preko sat vremena prema brdima, a onda sam pred sâm kraj svratio u školsko dvorište tu na dve ulice od kuće i zbrzio neka ubrzanjca, pa je sve skupa ispalo 17km opšte papazjanije. pinđur trening! :-)

2) kao PS onom blogu o anegdotama koje su se nagomilale na maratonskom vikendu, setih se dva "nesporazuma". jedan je bio kada nam je u povratku na granici hrvatski policajac uzeo pasoše umesto da ih odmah pečatira, pa smo pomislili da će da ode na pauzu i da nas ostavi da čekamo sat vremena kao i jedan od autobusa pre našeg. naprotiv, pokazao nam je da se vratimo u autobus da se ne smrzavamo ispred one njegove kućice, ispečatirao pasoše, vratio ih u bus i izvinio se što smo čekali. a mi ogrešismo dušu! dok sam pisao prvi, zaboravio sam drugi nesporazum, valjda se setim uskoro! :-P

3) na svakih par godina se setim da sam zaboravio na evidenciju pretrčanih maratona jer meni od početka zaista taj broj nije važan, nekako sam više okrenut rezultatima. bolje je jedan maraton za 2h59 nego deset maratona po 3h09. a ionako kod kuće na treninzima često pretrčim 42km (ove godine 4 puta), pa mi nije nikakvo "dostignuće" kada isto uradim na trci. tako sam krenuo da dopisujem u taj Word fajl maratone, pa sam neki preskočio, pa ga se setio, pa pronašao u svesci još jedan "zaboravljen", i tako nekoliko puta. onda sam većao da li da dodam i trku od 58km na Tari, i treking ligu Carska bara koja je imala 41km ali kroz travuljagu i korov pa je ispala dosta teža od prosečnog maratona. pa na kraju nisam dodao ništa. imam i neka čudna odustajanja tipa jedne Plitvice i jedan Beogradski gde sam zbog žuljeva skinuo patike i bos došao do cilja, ali sam odustao u najdaljoj tački pa sam svejedno napravio 42km tog dana. no nisam prošao kroz cilj nego sam otišao pravo u garažu da se presvučem, pa eto nemam medalju. ima tu svačega. uglavnom stao sam na broju 41 Komada Medalja sa istrčanih maratona. još jedan od onih brojeva koji ništa ne znače.

02 prosinca 2015

oporavak u mesecu Limburgu

zaludni popovi... gledaju u pasulj koliko dana im je
"potrebno" za oporavak od trke/treninga.
iako jutrošnje trčanje nosi 5 zvezdica i etiketu "extreme load"...



... program još uvek tvrdi da ću se odmoriti negde
sredinom vikenda, baš kao što je mislio i neposredno posle maratona.



naravoučenije:
DAKLE JA DŽABE TRENIRAM SVE VIŠE,
TO NIŠTA NE UBRZAVA OPORAVAK???

01 prosinca 2015

letu milje letu kilometri

biće da sam optrčao oko Zemlje. nisam razmišljao o tome nikad, no vidim danas u ovom Excel dokumentu koji vodim, da u koloni Kilometraža piše jedno ispod drugog
"noge 38441 km
patike 38441km"
naime kad god ukucam recimo kao za jutros 15km u dan nedelja prvi decembar, ja pored patika u kojima sam trčao povećam broj kilometraže za 15. i uvek imam te dve cifre "sravnjene", kao proveru. zbog toga mi na dnu spiska tavori tuce bačenih patika jer se i njihova km-aža računa u totalu za zadnjih 10 godina.

e sad, pre nego što smo zvanično "počeli da trčimo pred kraj 2003-će, nekoliko godina ranije smo zimi trčali u okviru zimskih priprema, a najviše negde '95-'96-te kada smo na bici pripremama na Kopaoniku trčali kao mazge. svakodnevnih 6km u cik zore smo računali samo kao futing, a pičilo se do Pančićevog vrha milion puta, dok smo nas dvoje izvan programa reprezentacije par puta išli u sopstvenoj režiji skroz do podnožja planine pa nazad uzbrdo. tada sam prvi put sjebao ahilovu, haha!

uglavnom u tih par godina smo sigurno pretrčali dovoljno da bih dopunio do 40,000 km, odnosno 40 miliona metara :-P
u teoriji, sve to imam u sveskama, i mogao bih da prepišem, ili bar da pokušam da prebacim takođe u excel, pa da imam najTotalniji zbir svog trčanja. ali onda bi trebalo i svo ono igranje fudbala kad sam bio klinac, plus trčanje na fizičkom. u srednjoj nas je čak profesor jednom vodio na brdo pa smo pravili krugove oko poznatog spomenika Stevanu Filipoviću...

eh da, i u vojsci sam trčao u čizmama onih 1500m pred zakletvu, sećam se da sam od par stotina guštera bio 4-ti ukupno iza neka 3 atletičara, mada do tada nisam ništa trenirao - bio sam najobičniji rokerčić u ižvrljanom prsluku od teksasa, koji doduše ne silazi sa bicikle čak ni noću kad ide do/od diska.

elem da skratim, jutros ponovih nove Brooks patike, uopšte ne deluju onoliko teške koliko vaga pokazuje, možda se ipak nisam zeznuo što sam ih kupio. naime polovina razloga za put u Crikvenicu je bila da na štandu kupim novi Launch sa 40% popusta, no model je toliko uzan da mi fali bar 5mm širine u prednjem delu stopala, a dužina 44.5 mi je bila skroz ok. pa uzeh Glycerin 13, malo za utehu a malo da se častim što sam preživeo maraton.

kad javim ovima iz ARK Fruška Gora da sam u novembru pretrčao 514 km, ima ostatak trkača da napravi grupu na fejsu "Svi Mi Koji Tražimo Da Se Sale Doživotno Diskvalifikuje". jer kad bi neko drugi toliko prijavio, ja bih prvi rekao da se malo zabrojao. no evo, već sam rekao, još mesec dana pa odoh u penziju, pre nego što dočekam slične kritike, kao neki pre mene.

evo slike novih patika kad su imale pređenih jedva 30 metara, od štanda bruksa do šetališta ispred bine.