31 prosinca 2015

smoki brufen i opanci

evo pita tašta jel može sutra za ručak pečeni losos i restovani krompir, ja filozofski odgovorih - što se mora, nije teško. kaže kupila sam i osam parčića sve od raznih torti, rekoh e to ćemo sve tebi da ostavimo, koliko god da si nam slatka torte ti nikad nije previše.
eto rešismo i taj problem.
da ne bih odmah Prvog u mesecu/godini morao osam puta na trčanje.

decembar se zaustavio na 632km, a godina na 4389.
ovaj broj (4)389 me je odmah naravno podsetilo na 1,389 godinu.
eto baš tako sam se i proveo na trci, ko Kosovka Devojka.
tražio sam po bojnom polju svoje noge, svoje junake,
i taman kad sam im našao, umrle su mi na rukama.
ja ih zalih suzama, spakovah u puščanu mast, i aj doviđenja do sledeće godine.

start trke je bio kao najgora noćna mora. u prvoj krivini ispred mene 100 ljudi, u drugoj krivini 200, rekoh jebote ja ću ovde biti zadnji! to trči to leti to se raspomamilo to popilo red bul, to dobilo krila, još onaj vetar opičio u leđa samo čekam da se vinu u nebesa. srećom na kilometar i po deo njih okrenu nazad i shvatih da je to bio okret one kratke trke, a do našeg okreta ostade ispred mene, nemam pojma, tuce ljudi. gde se dede ono jato sa starta, poooojma nemam. možda su zaista i poleteli, pa ih sad vatrogasci skidaju s grana tamo negde duž Dunava.

(novogodišnji vic: idu dve babe dunavskim kejom, i jedna pita drugu - je li draga, čime su ovo okitili drveće za novu godinu? a druga odgovara - trkačima dušo, trkačima, vidiš kako im landaraju gaće na severcu)

na trci sam upoznao i klinca od 17 godina koji nije hteo da se prijavi kao junior i da trči 3km, nego je sa nama točio 8km. ima malo čudnu tehniku, to sam video iz prve, a i sâm je rekao da samo trči dugačko na treninzima jer planira da bude polumaratonac. šteta, jer sa onakvim kardiovaskularnim aparatom, da ga u nekom klubu stešu za 5-6 kila i da ga bace na deonice da popravi tehniku, mali bi ladno ovu brzinu držao na 21km a to mu već na Beogradskom dođe 1h21'!

ja sam pak očekivao da ću prvu polovinu trke da trčim u društvu a da će posle sve da se raspadne, no ispalo je skroz obrnuto. prvi deo je trčao skoro svako za sebe, a odmah posle okreta sam se zalepio za leđa nekog tipa koji je trčao bez broja, pa me je taj "dovukao" do ovog klinca iz priče. onda smo od 5-og do 7-og kilometra trčali zajedno, da bi me u poslednjem kilometru noge podsetile SVAKOG od pretrčanih 600+ kilometara u decembru, i zamalo prohodah pred kraj. sva sreća da je konkurencija u kategoriji pretrčala još i više, tipujem negde oko hiljadu mesečno, pa je i njih stigao umor pre nego što su oni stigli mene. pošteno!

kad smo kod konkurencije moram da napomenem da je atmosfera pre i posle trke bila poprilično napeta. na kraju je ispalo kako na proglašenju samo ja grlim njih, u fazonu "jao što vas volim, da niste došli ne bih imao koga da oderem". nit čestitaju nit šta govore, jebote ko na sahrani da stojimo. šta ću vam ja, povećajte kilometražu. pucajte na 2000 mesečno. mora da postoji neka tajna cifra s kojom je i mene moguće dobiti. to ja vama ovako od srca. da nam svima bude zanimljivije.

u stvari ovo da sam se umorio, to sam izmislio da drugima ne bi bilo neprijatno. jer iovako sam prebrz. a prava istina je da mi je na kilometar pre cilja sletela bubamara na desno rame, i raširila krila, i počela da me usporava. i sad ja gledam ovu dvojicu kako mi polako odmiču, razmišljam da li da klepim onu bubamaru pa da ih pojurim, pa se setih da sam letos pročitao kako je kazna nekih valjda beše par stotina evra ako ubiješ bubamaru, i jebiga šta ću, usporim još više. bar da je htela malo da skupi krila, ali jok, njoj fino, uživa. a ja dobio bruh. čoveče kao s otvorenim padobranom da sam trčao, taj osećaj.

ovih dvojica ispred mi ništa nisu verovali. ja kažem skupila mi se na vetru ona stvar kao Smoki, oni ćute. valjda se njima nije skupila, šta li. kažem nemam u kolima pivo da vas častim, imam samo dva brufena, oni mi ni to ne veruju. a otkud sam mogao da sanjam da će Ninoslav da donese dva piva? video sam ga tek posle trke. TELEPATIJA BATO. a ionako im ne bih dao pivo, to je bila samo žvaka.

a nisam stigao ni da promenim pertle na asics Hyper Tri patikama. eno Lola je promenila pertle, stavila one rezervne što se dobiju u kutiji, one rastegljive kao što sam ušnirao na Noosa, i odmah se popravila par minuta u odnosu na zadnju trku. u Rovinju je išla 45 minuta na 7.6km, a ovde 44 minuta na 8km! duže, a brže. a ja u Rovinju 29 minuta, a na Ušću 31 minut. ispalo je da sam istom brzinom trčao blago gore-dole po kamenčićima, i danas po ravnom asfaltu. svašta.

nego najvažnije vam nisam rekao. UOPŠTE me nije bolela desna noga, ona skroz donja pokosnica tj mišić uz kost. ali, zato me je posle trke bolela LEVA! e sad ako ima neko pametan neka mi objasni zašto me evo ni osam sati posle trke ne boli ono što me je bolelo tri dana, nego osećam nogu "preko puta". zašto i kako se taj bol premestio kao ona šibicarska loptica, ostaće misterija. samo da do sutra budala ne odluta u neki zub ili uvo, biću zadovoljan.

eto to vam je bila moja priča za Doček.
srećna vam Nova Godina,
i da vam ovako lepo pišem svaki drugi dan!
gde ćete lepše želje?

Nema komentara:

Objavi komentar