29 svibnja 2012

idemo u planine, jer tamo nema rime (deo prvi, uspon)

dakle ovako je to bilo... krećem na vožnju, gasim laptop, sipam vodu u bidon, proveravam gume, Lola me zamoli da njoj doduvam gume na city-bike-u, no problem, počinje kišica, vraćam se da uzmem šuškavac jer je prognoza bila prepodne sunčano pa nisam ni pomišljao na kišu, čak štaviše zbog prognoze sam se upravo i odlučio za ovu Turu...
krećem u kišu, a na satu (ciklomaster) mi piše 06:28 (??) nije mi jasno gde sam "pojeo" to vreme a plan je bio 06:20 jer znam da ne mogu umoran da odvezem ovaj krug ispod 3.5h
idem prečicom kroz grad, umesto Magistralom pa Obilaznicom, i tako štedim 3km ali ujedno krećem uzbrdo nezagrejan pa vrtuckam neke smešne prenose i imam osećaj da stojim u mestu. polako, zagrejaću se već - kao nadam se :-)
izlazim iznad grada, vrh Užičke ulice i spajanje sa Obilaznicom je oko 100m iznad moje kuće i čini mi se da će se oblaci razrediti, kao da nije sve u onoj niskoj oblačnosti nego vidim nešto iznad, to je obično dobar znak...
nakon još par km neurednog uspona stajem pored puta iz 2 razloga - da skinem šuškavac, i - jer mi je nekim čudom spao lanac ka unutra, kada sam pokušao da prešaltam na manju šajbnu. čak štaviše, dok sam pokušao da ga određenim manevrima vratim nazad, zaglavio se izmešu najmanje šajbnice i "sredine" (bottom bracket) tako da nije dovoljno da sa sedišta pakujem šuškavac nego moram da siđem sa bicikle i nađem neku grančicu kojom bih isterao lanac iz ćorsokaka. loš znak. nekako sprintericom izguravam beštiju od štrokavog lanca na svoje mesto, pokušavam (naravno bezuspešno) da sa par pokreta otarem to silno ulje sa sprinterice o asfalt, nastavljam sa nabijanjem šuškavca u NJEGOV zadnji džep pa kad ga izvrneš dobiješ torbicu koju nosiš oko struka, sve je to fino zamišljeno ali ako imaš pola sata vremena a ja ga nabijam Tarzanskom energijom i tačka, nemam vremena da pola dana pakujem fakin' šuškavac!
nakon toga nastavljam uspon kroz šumu milozvučnog imena KAMENITOVAC, noge su mi se oduzele jer sam predugo stajao a ujedno sam tako sebi skratio foru do povratka, još par puta da obučem i spakujem šuškavac i ode mi brate pola sata, a krenuo sam "na knap" :-(
do prevoja ispod Bačevaca idem nekako umrtvljeno i ozbiljno se premišljam da li je ovo dobra ideja, ali sa ovog puta nema drugih varijanti nego da napraviš krug, ili da podviješ rep i vratiš se sa pola puta nazad. naravno, ovo drugo mi ne pada na pamet, šaću kad sam ovan u horoskopu, kod mene nema rikverc, ladno su zaboravili da ga ugrade dok sam se mesec dana vrpoljio u inkubatoru Riječkog Rodilišta...
(inače mi se na repeat već drugi put vrti album od Eric Bibb-a na koji sam stavio link na fejsbuku, za one koji prate statuse i čekaju da završim blog, LOL)
spust u Podbukove je katastrofalan kao i uvek, neki zabetonirani šoder koji se isprao godinama (Tito vrati se, popravi nam puteveeeeee) a rupčage su se proširile kao virusna infekcija (to je slika stanja u društvu, kako reče Antiša Zjec, balkanski mislilac 21-og stoljeća) dok su se radnici povukli sa započetih radova proširenja puta i sad samo jedan tamo dežura u nekom kontejneru iz kojeg se vije dim (naložio Baja bubnjaru) i usput čuva dva napuštena bagera iz pedesetih...
usput sam uživao u pogledu na reku Gradac koja se baš i ne vidi ali u njenoj klisuri sa puno malih brdašaca i grebena su se "napecali" neki niski oblaci, magla, i kao belim šalovima zaogrnuti zeleni kaputi, tako je izgledao taj predeo, i bilo mi je žao što nisamimao čime to da slikam...
ja kao ortodoksni "ili idem na trening, ili na izlet" tip, nisam nikada uspeo da spojim ta dva i da povežem osećaj da sam na TRENINGU, sa učinkovitošću (jesam ovo OK otkucao?) te fejsbukovske natrpanosti gadgetima, i osećajem da živim u službi drugih, tj da je moj život samo izazov na temu "koliko svojih podataka mogu proslediti nezasitoj rulji".
završavam valoviti deo uz reku, kao se nazire neko sunce, neka fleka, a ja krećem na GLAVNI uspon koji se sastoji od 8km vijuganja uz Bukove + 6km lomatanja ka Divčibarama. kažem lomatanje jer taj deo ide kao par stotina metara OŠTROG uspona, pa malo zaravni, pa ponegde ima čak i nizbrdo, pa onda opet ZAKUCA, i tako histerično bipolarno se penje sve do vidikovca sa romantičnim imenom PALJBA.
e sad to opisati, trebalo mi je minut, a popeti se... na 15kg teškom čeličnom bajku koji je čukun-čukun-deda modernim bajkovima, e za to je trebalo nešto više vremena. čak sam i skidao kačket pa se malo brisao rukavima od dugog dresa da mi se znoj sa čela ne sliva preko naočara, i tako, stigao sam i do vrha. video sam da neki niski oblaci klize uz samo tlo, kao da ih severni vetar "proteruje" preko planine od Valjeva ka Kosjeriću i Požegi, no kada sam došao na sâm vrh neprijatno me iznenadila KOLIČINA oblaka. kao da su zaseli gore na planini i da im se odatle dalje ne ide...

Nema komentara:

Objavi komentar