19 prosinca 2013

2013, 3713

i tako je prošla i ta bolest, ne ponovila se...
još uvek sam kilkast, ali ako već (already) mogu da trčim, dobro je
ponedeljak nakon (ne-)trke sam takođe prekunjao,
a ova tri dana su brojala 14-18-18km
ono prvo je bilo saplitanje,
drugo je bilo prevrtanje,
a tek danas je počelo da liči na normalno trčkaranje.

jutros sam se probudio mrtav.
čitaj, nisam se ni probudio.
nekad za to stanje kažemo mrtav-mrtav.
to se valjda misli "najmrtviji mogući".
moderni klinci bi rekli PREMRTAV,
ovi što su učili srpski iz fejsbuk čitanke.

razmišljao ja šta da radim, i filozofski zaključio - ništa.
pecaroška taktika čekanja se isplatila.
dan je prolazio, ja sam se budio. ali polako.
i negde predveče, što u zimskom danu znači oko 14h,
rekoh da odem malo da pokušam.
očas posla je bilo 14:30 i lola reče - uvatiće te mrak.
rekoh - ma kakav mrak, šta to trabunjaš...
i naravno, uvatio me.

nije da sam negde žurio.
lepo sam se obukao, poneo slušalice.
mnogo mi se sviđa ono dugmence ispod guše.
pa kad mi umesto muzike zazvoni melodija poziva,
ja ga stisnem, i kad mi lola vikne GDE SI BREEEEEE!!!!,
to bude odjednom toliko decibela
da u trenu preLETim iznad Kukavičjeg Gnezda.
hoću da kažem, slušalice mi u dva uveta dođu kao
oni elektrošokovi iz pomenutog filma...




i tako, malo sam trčkao, malo zastajao, fotkao maglu.
pola izlet pola trening.
više izlet nego trening.
dakle više pola nego pola. pa jel da?
stigao sam do 3713 km u godini, dakle na samo 17km sam od rekorda.
jedino što sam tih godina (2006-2007) bio malo brži.
i PUNO nepovređeniji. jbg.
izgledi su da će mi ovo biti lajftajm best trčanja u godini.
ali sve to nije baš TOLIKO važno.
važno je ostati zdrav, ne navući neku povredu,
zalečiti postojeću, spremiti se za onu ludačku trku 18-og.
još dva dana, pa odatle još 4 nedelje. hmmm...

Nema komentara:

Objavi komentar