nekako kad ima sunca, temperature postanu manje važne.
nikako da stignem biciklom do novog autoputa i da tamo otrčim tih 5.5km i nazad, dok je deonica još uvek zatvorena za saobraćaj tojest dok se radovi ne dokrajče.
pa ni jutros.
šta ćeš.
u nedostatku vremena za svo to mlatasanje mi je bilo logično da odem na trčanjce tu u blizini i za divno čudo to mi nije bilo ni deprimirajuće ni dosadno.
jeste da sam dodao "samo" 6km no sada sam na 40km od cilja da nadmašim prošli januar a imam čitavih 11 dana fore.
koleno - "onako".
no svi ti problemi imaju svoju osnovu, svoj temelj.
naime na sva "remote" trčanja odem biciklom, a to je po hladnoći podosta komplicirano jer je povratak maltene nemoguć kada si oznojen i treba u vlažnoj odeći da voziš nazad po vetru i zimi.
sve bi bilo lakše da mi je auto nadohvat ruke.
a ovako, dok zatvorim pse, otvorim garažu i dve kapije, isteram auto na ulicu, sve pozatvaram nazad, i sve to ispočetka kad se vratim, to je prosto prevelika gnjavaža.
nekako deluje da nije vredno truda.
da nam auto stoji na ulici, mislim da bih gotovo svakog dana otišao negde na "remote" trčanje kolima, i uživao u toplom povratku, jer mi ulazak u auto ne bi bio ništa teži ni duži od sedanja na biciklu.
neki ljudi baš ne uspevaju da iskoriste sve potencijale i okolnosti, i tako su stalno nezadovoljni, odnosno ako i uspeju da budu zadovoljni onda ih to nekako skupo košta.
Nema komentara:
Objavi komentar