28 lipnja 2015

čiča

nakon one jučerašnje jurnjavice na bicikli, danas nisam baš bio siguran u raspoloženje nogu, jer mi se oduvek događalo da misteriozno (ili ipak očekivano, ako je uobičajeno?) kljoknem na trčanju dan kasnije, naročito ako je trčanje malo duže.

pa sam tako odlučio da se ne palim na tu foru da je kao nedelja i da kao treba da se otrči nešto duže. jok, neće me niko preći.
plus je odjednom otoplilo oko podne pa sam trčao na sparnih (posle kišice) i sunčanih +22, milina :-P

krenuo lagano, držao brzinu od 12 km/h ako se to baš može nazvati brzinom, i tako blago uzvodno došao do tačke 10.5km udaljene gde sam planirao okret. trajalo je to 52 minuta, i rekoh ako se vratim za 48 minuta eto zbira 1h40, dakle to mu je ritam za maraton 3h20. kao.

međutim nakon 2km povratka prestigne me neki čiča na bicikli i ja kao aj da vidim da li će da nastavi da mi odmiče iako počinje neki uspončić pa malo dodam gas.

fakat stignem ja čiču do vrha brda i taman kad sam mu bio na 2 metra ono zaravni i krene nizbrdica i fijuuu ode čiča još duplo dalje nego prošli put.

ali ne dam se ja, u duhu naučnog eksperimenta nastavim da ubrzavam znajući da iza te duge blage nizbrdice ide pogme podugačak uspon, i rekoh moj si čiča opet ću te stići koliko god izgledalo da si mi beznadežno odmakao.

tu beše povuci-potegni jer je bio JAK vetar u leđa a to naravno puno više pomaže biciklisti nego trkaču. da mi se posrećio jak vetar u grudi on bi doslovno duplo usporio na onom kontrašu a ja bih usporio za samo 5%.

no bez obzira na sve stižem ga u poslednjem trenutku ali opet za trunku prekasno, dolazim mu na 5 metara i put zaravnjuje, čiča polako počinje da ubrzava i ja prestajem da ga stižem, i tu iznerviran time što me čak nije ni primetio onako napadno glasno zaparam đonom od patike po asfaltu, čiča se trgne, shvati da sam mu za petama i malo zavrti pedale do početka nizbrdice i dalje nestane 30 na sat. 

tada sam malčice usporio i vratio se u lagano tempo trčanje koje sam odavno krstio "Tempić" pa bi Sonjita to nazvala Sašizam no meni to previše zvuči kao fašizam tako da neka hvala, nek moji izrazi ostanu na mom blogu i van ostalih svetskih fancyklopedija. 

ostatak kilometara, njih šest, protekao je poprilično anemično i zaduvano, mada sam izbegao neke tzv krize jer mi tih par kilometara ludila nije uništilo noge, mada, nije ni da ih nisam osetio. posle nešto kontam, možda sam više umoran od onog trčanja prekjuče, nego od jučerašnje bicikle, obzirom da sam osećao zatezanja u tetivama iza kolena koje nemaju blage veze sa pedaliranjem.

ovaj put ću vas poštedeti grafikona i sličica, dosta sam nadrobio da bi imali "sliku" kako mi je bilo. dođem kući a Lola kupila onu bojler-flašu od dva litra zaječarskog, de ćeš veće sreće. napravim paradajz salatu i najedem se kao svinja, grok.

rekoh li da sam ta dva kilometra za čičom pretrčao neplanirano brzo za 8'11'' i da sam se kući vratio nakon 1h39, iako sam zadnja 2km kroz grad kočio da bih se malo odmorio pred kraj trčanja? jok? 



Nema komentara:

Objavi komentar