kad sam skontao da je 19.02. nije mi bilo ništa lakše jer sam istovremeno shvatio da do kraja meseca imam samo devet dana.
razmišljam kako se mozak prvo razvija pa od neke tačke krene da propada i sad ako preračunam da sam naučio da sabiram do desetak ili dvadesetak negde kada sam imao pet godina (majka je bila nastavnik i kod kuće držala časove a ja sam se ispod stola igrao i usput prisluškivao) onda to obzirom na moje mentalne sposobnosti (jutros) znači da imam još pet godina života, pre nego što se vratim na nulu glede rođenja smrti i matematike.
ček da otvorim mesinđer jer sam samom sebi poslao poruku sa nekim brojkama, nakon jutrošnjih 10km koje sam istrčao i delimično neplanirano.
rekoh idem da vidim šta će biti, ćuti koleno ćutim ja.
i mic po mic zaokružih.
kao u starim danima kada odeš tako pa trčiš pa te pitaju a što si trčo a ti kažeš eto jer sam mogo.
divno je osetiti taj osećaj, da se tako izrazim.
nije isto kad imaš osećaj i kad ga osećaš, if ju nou vot aj min.
uglavnom ako bih do kraja meseca trčao 9 dana po 9km imao bih za kilometar bolji februar nego prošle godine.
pa ti vidi.
Nema komentara:
Objavi komentar