29 studenoga 2012

repeat, repeat, repeat, dokle više???

Čovjek na putu znanja postupa tako,
kao da se nikada nije ništa dogodilo. 

Danas sam sebe prepustio vatrenoj stihiji eksperimenta i Života kao takvog, gospodara i stranog plaćenika... Neki Duh mi je ušpricao pod kožu taj narkotik izazova, tu dozu ludila, pa mi je na um pala dotična haotična i suluda ideja.
NIJE to nova ideja! Već se događalo tokom prethodnih decenija, da napravim isti trening par dana zaredom. Poput slušanja iste ploče, nakon što si je tek preslušao. Mislim da mi je rekord 19 puta, a radilo se o albumu od Tygers Of Pan Tang, kad sam imao patetičnih 17 godina i primao se na hevi metal.

Jer ni u šta ne vjeruje, 
pa ipak prima sve zdravo za gotovo. 

Dakle kao što se već događalo da u 3 uzastopna dana vozim hronometar na 25 kilometara, pokušavajući da odgonetnem razlike između dana prvog, drugog, i trećeg, tako mi je i danas sinula ta perverzna ideja: A DA ODEM NA ISTI TRENING KAO JUČE, PA DA IH UPOREDIM???
Ideja je ideja, a trčanje je stvarnost, i bio sam toga VRLO svestan!
Očekivao sam, pa... svašta! ZNAO sam da ću nakon dana (juče) u kojem sam trčao 21km, biti umorniji ZA TRČANJE, nego kada sam tog dana trčao nakon bici vožnje dan ranije. Nije isto, jer uvek te trčanje više umori za sledeće trčanje, nego što te umori bicikla. To je oduvek tako bilo, i tačka.

On se nikad ne osjeća tako kao da zna, 
niti tako kao da se nije ništa dogodilo. 

I tako, smislio ja koncepciju, po sistemu (kopirajt atomsko sklonište) "bolje koncepcija nego kontracepcija". Sad mi ovde fali NINO da mi stisne LAJK, no on se ugasio do daljnjeg i ukinio mi onaj default lajk na koji sam uvek računao. Izmakao mi tepih pod nogama. Jbg... Rekoh sebi (Otkud večeras stiskam velika slova na početku rečenice? Jel nešto divlje u zraku?) kreni prema meni (sebi) i upoznaj taj bol, tu glupost koju si samom sebi natakario kao kajlu oko vrata. Juče sam trčao 21km za 1h32, dakle šta mi sleduje danas? Oćemo u opklade protiv sebe samog, jok? Neka bude 1h35, aj ken get (nou?) satisfekšn... Samo da se vratim doma, sa nekim podacima, i da mogu od tog haosa da smandrljam nekakvu naučnu raspravu. I Biće za danas dosta. Inaf.

On djeluje kao da potpuno vlada sa sobom, 
pa makar mu se u tom trenutku tresla koljena. 

Vidim nakon prvog kilometra da sam poludeo. Jasna stvar, trebalo mi je 7 dana da potpadnem pod uticaj Strelca, iliti Strelkinja. Ili mi je trebala kombinacija streljaštva i punog meseca, kako bilo, nešto me je roknulo "u sridu". Nisam potrčao, nego sam poleteo na trening. I povlačio sam ručnu posle 1km, 3km, 5km, 7km, 10.5km, dokle više? A ona ne reaguje, stalno sam za nijansu brži od onog "Mene Juče" (auuu sačuvaj me bože te rečničke konstrukcije, tj destrukcije), i iako me neki vetar mrzi, mada mu nisam ništa skrivio, ja pomirljivo trupćem na svom naučnoistraživačkom putu. Idem bre da vidim koliko ću biti sporiji nego juče, i tačka, mater vetru!

Postupajući na taj način on se rješava opsesije.

Okret je bio za minut bolji nego juče, povratak takođe. Bože! Čime sam ovo zaslužio? Sve teče lagodno, ne mučim se, jasno vidim da mi se ocrtava 1h30 naspram jučerašnjih 1h32, za istih 21km. Kako to, zašto to? Zašto me ništa ne boli, zašto mi nije teže, napornije? Gde su bolovi, povrede, šta se danas događa? Ostala je misterija... Tek, neke kockice su se složile, neke karte se otvorile, i desio se "jedan od onih dana" (to je valjda trejdmark pink flojd, no rekoh, nema Nina, i džaba mi reference) kada jednostavno sve "štima"... Fora je, što nemaš nigde nekog Džokera, pa da ga izvučeš i kažeš "Danas, moliću lepo!", nego ON odlučuje kada će te pomilovati i blagosiljati. Da, to je problem. Što gosn Život odluči kada će nam podariti neki dan sreće, neku streljačku Muzu, a mi (ni u ludilu) ne sanjamo kada će se to dogoditi. Paaaa, valjda je tako i bolje? Valjda se zato život i zove Život, a ne Plan, Računica, Prognoza... Šta napisah, zna li iko?

Nema komentara:

Objavi komentar