17 lipnja 2016

susreti

Evo za par sati krećemo ka planinama i baš mi je žao što ćemo propustiti ovu vrelinu koju najavljuju za vikenAd. A vi slobodno kvalitetno trenirajte na +35, nemojte da ste p...ice, nađite neku česmu pa oko nje pravite krugove tri sata i adaptirajte se na tropsku klimu.

(sad sledi ona ista rečenica koja mora da zakači svaki blog kao neki virus)
NEGO EVO O ČEMU SAM HTEO DA PIŠEM.

Kad rekoh virus ne znam da li ste jutros videli ovu vest.


Kaže da su oni za nju prosili, a ona im zauzvrat darovala sidu, pa morala je nešto da im dâ za uspomenu, nije ona cura bez duše. Doduše ne znam ni šta je trebalo dečacima od 12-14 godina da se okušavaju u prcanju, mene su komšinice Goca i Jasna sa 14 godina tek odvukle između dve garaže da učimo da se ljubimo, a kad je Jasna onako pritisla "dole" Gocu i mene da se priljubimo jedno uz drugo, ja nisam imao pojma u čemu je poenta. Ali zato nisam fasovao sidu, šta ćeš, ne može čovek u životu sve da dobije, a naročito čim se rodi.

(sad sledi ona ista rečenica koja mora da zakači svaki blog, A NEKE I DVAPUT)
NEGO EVO O ČEMU SAM HTEO DA PIŠEM:

Krenem u sredu da trčim one brCke deonice i već u prvih par stotina metara razmišljam o tome kako smo jednom na stadionu radili deonice u četvrtak pa ja posle tri dana u NS odustao na polumaratonu od udrvenjenih nogu. I pitam se šta mi treba da radim deonice ako imam sad polumaraton u subotu, no kao tešim se da je to više neko iscepkano tempo trčanje a ne deonice.


Evo šta je radio pametan čovek pred polumaraton, do stadiona s Anom pa gore s Tamarom 6 x (6 x 100m, 200m), čoveče to koliko god "lagano" da smo išli to je 36 puta 100m i 36 puta 200m to je preko 10 kilometara deonica. Zato sad i Ana (maraton) i Tamara (400m) odoše u Rio a ja ostadoh da se pitam, kad već onu sidu nisam dobio zašto samo ja od te ekipe ne putujem na OI.

I tako trčim ja zagrevanje prekjuče, kad pored mene staje auto sa onim rašljama na krovu, za trkačke bicikle. Trener iz Milicionara kod kojeg smo godinama vozili, otvara prozor "jel treba negde da te povezem, dečko?". Malo se ispričamo, on krenuo u Bajinu Baštu na start etape TdS, ja onako sa osmehom nastavim dalje i praktično sam ceo trening trčao puno raspoloženiji nego što sam krenuo. Baš me taj susret onako "podigao".

Kad sam završio deonice gore na vrhu brda me neka baba na raskrsnici pita znam li kada se vraća autobus iz Leskovica, rekoh nemam pojma baba, baš mi žao ali šta ću, ne mogu ti pomoći. Još kažem dal će pre autobus u Valjevo ili ja, i nasmejasmo se oboje. 

Tek nisam otrčao ni 200m dalje, prođe me autobus. E kako sam se iznervirao nemate pojma. Jer bi mi bilo baš fora da trčim nizbrdo i u svakoj krivini likujem kako idem ispred autobusa, i kad baba bude gledala putem i kad me bude videla pomisliće auuu dokle je ovaj stigao. A ovako paf, kao ovi što su dobili sidu sa 12 godina, mene prešišao bus odmah tu gore na startnom pravcu. E sad. Zašto bi mene usrećilo da baba čuči pola sata na vrhu brda, to niko ne može znati, ali da imam neki teži duševni poremećaj, tu sumnje nema. 

I odmah tu sam sreo i jednog vojnika koji čuva strelište, s tim da oni već godinama čuvaju pogrešan put koji ide u njive, a ovaj put koji silazi na strelište se odvaja stotinak metara iznad no to nikada nijedan starešina ni oficir nije saznao pa uvek postave vojnika na pogrešno mesto. Fora je da je taj vojnik spavao kao top. Još se snizao niz drvo u skoro ležeći stav, pored njega šlem puška i radio-stanica neka mala koja šušti kao đavo, još tu ja trupćem i zviždućem mu smejući se, jok, on spava kao top. 500m kasnije prolazim pored drugog vojnika koji je pak na donjem putu za strelište, dovikujem mu - ako imaš radio zovi i probudi onog gore, spava kao top! Tek ovaj mene ni ne sluša šta mu pričam nego dovikuje za mnom - imaš li upaljač???

Pogledaj ti to majke ti rođene, nekad je vojska bila ponos, znao si zašto plaćaš porez i koga izdržavaš. Danas sve retard do retarda, sad ja plaćam ovog jednog što spava i ovog drugog koji ima paprikaš umesto mozga pa je našao maratonca na treningu da pita za upaljač, nisam ti ja Žana Rajić.

Tako mi se trening od pola sata razmišljanja o biciklizmu i starim danima, preko minut trkanja sa autobusom, pretvorio u razmišljanje o tome koliko se svet zaglupeo u zadnjih par decenija. Nekad je bilo normalno da pričaš sa pametnim ljudima a glupi su bili u manjini, a danas treba da imaš neke ludačke sreće, kao ovi klinci sa početka bloga, da bi naleteo na pametnog čoveka u moru budala. Eto.

Nema komentara:

Objavi komentar