ubacim mačiji brk ispod uloška od patike da mi donese sreću i nanjuši pravi prolaz kroz lavirinte bolničkog sistema
za početak, pronašao sam mačke
dve ispred obližnje zgrade i dve u krugu bolnice
jedna je nepoverljiva, ista takva malo manja takođe ali je na kraju ipak prišla, treća crna je došla da se mazi ali me onako u pauzama ujela tri puta, a poslednja unutar bolničkog parka odnosno ex parka a sada ledine, e ona je bila najdruželjubivija i obećao sam joj da ću joj sutra doneti pašteticu
u tom času nisam znao da "sutra" i "bolnica" neće imati dodirnih tačaka
što bi rekao Balašević - obeć'o sam al' jebeš ga...
ulazak je bio bezbolan, prolazak do medicinskih sestara (kerbera) takođe, zatim su malo buljile u onaj uput nečim zbunjene: naime lekar mi je rekao da namerno neće upisati Termin u uput jer bih morao da čekam dve nedelje, nego je onako "na blef" to polje ostavio prazno
nakon nekog vremena su mi rekli "dođite popodne od 14-16h"
već dotle, a to je bilo oko 9h, ispod nekih landravih 3/4 pantalona, gaće su mi bile mokre od vrućine i baš sam se pitao kako ću isto to izvesti popodne?
verovatno da pokušam da u kupaćim gaćama dođem do bolnice pa tek na ulazu da dodam pantalone?
obzirom da su mi kao ortodoksnom biciklisti noge obrijane, mogao bih i u najtanjoj letnjoj haljini, niko ne bi primetio nešto čudno
rezigniran sam otišao do reke, malo prošetao a malo odsedeo na nekim stepenicama dok sastavim blog, vratio se na vreme da nešto pregrizem i stignem u predviđeno vreme (OPET) u bolnicu
take two, što bi rekli džezeri
Saša, morate čekati.
tako je zvučala presuda.
unutra 15-ak ljudi
izašao sam napolje na povetarac i nešto skrolao da ubijem vreme i par moždanih vijuga
valjda bi bolnica trebala da bude hram zdravlja a ti zbog/ispred bolnice prebrojavaš frustracije i molekule hormona stresa
izgleda da sam bio predzadnji jer je još jedna nesrećnica stigla posle mene, tek da preuzme fenjer
i tu je počela žurka
kreće opisivanje svega, pregled svih papira, čak sam ubacio i par ćaskajućih rečenica da doktorki razbijem tremu, pa smo stigli do demonstracije koliko mogu da podignem ruku, onako u stranu
"možda mogu i malo više ali će mnogo da zaboli" i odmah zatim izbacujem foru sa bloga od pre nekoliko dana "moje malo ramenu bi bilo mnogo", doktorka se nasmešila čudno, kao da i hoće i neće
ako bi originalna mona liza bila dete sa sela, onda bi ovo bio smešak mona lize iz velegrada
nekako aristokratski, sa dozom uzvišenog ali kontrolisanog autoriteta koji bi u protivnom mogao da pređe u neželjenu nadmenost
objasnila mi je koje vežbe da radim dok ne stignem na red u rehab centru, a kada je videla kolika su mi očekivanja nekako se postavila kao tampon između ambicioznog pacijenta i latentnog sistema u kojem je zaposlena i rekla "staviću vam ovde napomenu HITNO"
ode još jedna kutija bajadera i pola mog džeparca, pomislih, jer ću naravno morati da se odužim za to - par nedelja ozdravljenja_umesto_čekanja nemaju cenu
elem, terapije kreću 9.9.
magnet, laser, interferentne struje, i POP vežbe za levo rame, deset dana pa kontrola
termini su u 15:10 odnosno u 15:45 što znači da ću opet dolaziti mokrih gaća od znoja iako mi je do tamo samo kilometar peške
ako uspem da se nasadim na city bike, možda uspem brže da iscedim gaće na ulazu, to ćemo tek da vidimo, dugih je pet dana kada si na godišnjem a povređen
u protivnom bi to bilo tek pet minuta, kao kada profesor Brian Cox putuje kroz galaksije brzinom svetlosti pa mu se hiljade godina sabiju u treptaj oka
lako je njemu da sabija godine, on nije povređen na Godišnjem odmoru
Nema komentara:
Objavi komentar