da se vratim na juče:
P3 je bio sve drugo osim P.
Jeste možda bila pauza od rehab-a, ali je zato bio najaktivniji dan od luksacije — ili, stručnim rečnikom, iščašenja — odnosno od istovremenog (u roku od sat vremena) učašenja u urgentnom centru.
Medicinskim rečnikom pak, iščašeni mozak moj (IMM) prošetao je učašeno rame moje (URM) prvo pet kilometara, što asfaltom, što planinarskom stazom, do mesta gde sam se našao sa Lolom, koja je došla city bike-om.
To je bio prvi čin.
Drugi čin bio je 6 km hajk pored reke, ili kroz reku, koju smo pregazili desetak puta. Naravno, sa planinarskim štapovima koje smo poneli od kuće i bez kojih mi ne bi palo na pamet da uopšte krenem po stazi koja je kombinacija peska, prašnjave zemlje nakon sušnog leta, kamenja i korenja, sa prelascima kroz reku koja je, doduše, bila niska i retko kada preko visine listova.
Treći čin bio je izlazak na asfalt nakon što smo se razdvojili. Lola je otišla kući biciklom, jer joj je povratak bio blago nizvodno i znatno brži od mojih mogućnosti, dok sam se ja popeo na magistralu pa se odozgo spustio u grad, radi promene i razbijanja monotonije.
Računajući predčin u vidu jutarnje šetnje sa psima (tu sam oko podneva stao sa jučerašnjim blogom), ukupno se moj „IMM“ malo preračunao, pa je moje „IRM“ do kraja dana prošetalo nekih 5 + 5 + 6 + 5 kilometara, što bi, dakle, predstavljao prvi polumaraton nakon iščašenja, to jest učašenja.
Jutros sam, nakon default-nih 5 km sa psima, prepodesio e-bike tako što sam podigao i približio guvernalu, malo ga očistio posle mesec i po stajanja u letnjikovcu i uspeo, bez nekih prevelikih bolova, da se bezbedno provozam do Lidla i nazad.
Možeš iščašiti čoveka iz Lidla, ali Lidla iz čoveka izgleda ne mo'š izbaciti, pa da si Sveti Petar lično.
Medicinskim rečnikom pak, iščašeni mozak moj (IMM) prošetao je učašeno rame moje (URM) prvo pet kilometara, što asfaltom, što planinarskom stazom, do mesta gde sam se našao sa Lolom, koja je došla city bike-om.
To je bio prvi čin.
Drugi čin bio je 6 km hajk pored reke, ili kroz reku, koju smo pregazili desetak puta. Naravno, sa planinarskim štapovima koje smo poneli od kuće i bez kojih mi ne bi palo na pamet da uopšte krenem po stazi koja je kombinacija peska, prašnjave zemlje nakon sušnog leta, kamenja i korenja, sa prelascima kroz reku koja je, doduše, bila niska i retko kada preko visine listova.
Treći čin bio je izlazak na asfalt nakon što smo se razdvojili. Lola je otišla kući biciklom, jer joj je povratak bio blago nizvodno i znatno brži od mojih mogućnosti, dok sam se ja popeo na magistralu pa se odozgo spustio u grad, radi promene i razbijanja monotonije.
Računajući predčin u vidu jutarnje šetnje sa psima (tu sam oko podneva stao sa jučerašnjim blogom), ukupno se moj „IMM“ malo preračunao, pa je moje „IRM“ do kraja dana prošetalo nekih 5 + 5 + 6 + 5 kilometara, što bi, dakle, predstavljao prvi polumaraton nakon iščašenja, to jest učašenja.
Jutros sam, nakon default-nih 5 km sa psima, prepodesio e-bike tako što sam podigao i približio guvernalu, malo ga očistio posle mesec i po stajanja u letnjikovcu i uspeo, bez nekih prevelikih bolova, da se bezbedno provozam do Lidla i nazad.
Možeš iščašiti čoveka iz Lidla, ali Lidla iz čoveka izgleda ne mo'š izbaciti, pa da si Sveti Petar lično.
DISCLAIMER
poslao sam blog chatGPT-ju na recenziju i stilsku dopravku pa ako odjednom deluje suvoparno kao Murakami, tek da znate da nije moja namera ni krivica!
Nema komentara:
Objavi komentar