28 svibnja 2018

ajajaj

Italijani to napišu ahi ahi, kao što je Ćelentano i otpevao uostalom.
Čemu ajajaj?
Pa ne znam koju temu da napadnem.
Da pišem o tome kako se trči maraton po vrućini, pa to sam pisao milion puta.
Da pišem o tome kako treba stalno trenirati nizbrdice da se ne bismo pokidali kasnije u toku trke, i o tome sam očigledno već pisao jer mi je, dok nas je autobus vozio na start, jedan od kolega pričao kako je pre puno godina na mom blogu pročitao tu tajnu spusta od km2 do km5 na beogradskom maratonu, i zašto zbog neopreznog jurišanja mnogi stradaju kasnije iako su imali dobre, ravne dužine.

Zanimljiva bi bila ta tema predviđanja života, koji je po defaultu nepredvidiv.
Iz prostog razloga što ne znaš šta sve može da iskrsne.
Zbog toga sam jednom "zaratio" sa Murinjom. On je tvrdio da je bolja taktika trčati maraton kao biciklističku cestovnu trku, u grupi sa konkurencijom, i nadati se da će oni prvi popustiti. S druge strane smo kolega maratonac i uspešan ironman, i ja, tvrdili da ako si recimo spreman za 2h47 na plitvicama, što na staroj stazi odgovara prolascima od 1h25 + 1h22 recimo, nema nikakve potrebe trčati prvi deo za 1h23 i drugi za 1h27 jer se svako jurcanje po brdima duplo plati u drugom lakšem delu u kojem se i dobija dobar rezultat.

Tako su se sukobile teorije da je 1) bolje držati adrenalin na maksimumu, tako što se uvek trči sa konkurencijom, jer se tako može dati 110% kao što to fudbaleri uvek navodno postignu, odnosno da je 2) naprotiv bolje isključiti startni adrenalin na tako dugačkom takmičenju kao što je maraton, iz prostog razloga što svaki pokušaj da ideš sa 110% dovede do pada u drugom delu i do rezultata koji je slabiji od tvojih trenutnih mogućnosti.

Pišem upravo o ovome, jer sam o tome razmišljao tokom trke, tojest celim putem između 4~5-og i 20-og kilometra.
Da li da samo malo potegnem i u sledećim kilometrima stignem trojku koja trči iza semafor-automobila na 1'30'' ispred mene i Četvrtog koji je na 30'' iza njih, ili da nastavim da trčkaram neku dužinu srednjeg tempa, redovno se polivam, i čekam.
Nestrpljenje je bilo toliko da više ni ne znam kako sam uspeo da se kontrolišem. Ajd da sačekaš par desetina minuta, ali ovo već počinje da se meri u satima. Morao sam opet samom sebi da ponavaljam ono što sam odredio kao taktiku još danima unapred.

1) Treba mirno pretrčati preko prvih uvodnih teških brdskih 17-ak kilometara jer se osim početnog spusta više nigde realno ni ne spustimo nego samo gore-doliramo po brdašcima.
2) Nakon toga posebno treba paziti na deo između 21-28km jer je to spust koji se doslovno ne primećuje jer se kroz silne pravce i krivine narednih mikro gore-doliranja čas popneš metar pa se spustiš dva pa... shvatili ste. A dva začina tek čekaju:
3) deo od 28-35km gde skreneš na sporedni put na kojem je okret pa se preko jednog manjeg i jednog većeg uspončića opet vratiš istim putem na polaznu tačku, i 28-mi km ti sad postane postane 35-ti. Nakon pola sata trčanja po vrućini opet si tamo gde si bio, kako depresivno :-)


Dovde već imamo tri faze u kojima se treba prištedeti (DOKLE???) da bi se tek tu izašlo na vruću magistralu po kojoj je otvoren saobraćaj s tim da smo čunjevima odvojeni i imamo metar puta na raspolaganju, po divnom užarenom asfaltu i nepreglednim pravcima ka cilju.
4) E tu tek počinje trka, to sam ukucao sebi u glavu kao ekser i morao da ga se setim nekoliko puta.

Da potegnem da stignem grupu? NE!
Da samo malo pružim korak nizbrdo, pa puls mi je samo 154? NE!
Da ipak ne čekam večno, da im priđem, da vidim kako dišu, da probam Murinjov scenario? NE! ČEKAJ! Nema potrebe da ti juriš njih, ti samo drži svoj tempo a bar neko od njih će se "vratiti" unazad i premestiti se iza tebe u plasmanu. Tako mi je govorio glas razuma.
Gle čuda, nakon nekog vremena jedan je hodao uz ivicu puta i ostala su samo trojica ispred. SAMO? Hmmm.

Još nekoliko kilometara kasnije primećujem da je trka "eksplodirala". Četvrti je dakle prišao vodećoj trojci (po krivinama ipak nisam imao uvid kao na dlanu, mogao sam ih videti jednom na svakih par kilometara) koja ga je primetila i pojačala. Ta promena je odmah izbacila jednog (zvaćemo ga Crni) dok je drugi zapalio krvnički tempo (Beli) i napravio još veću razliku Četvrtom koji je svu tu kašu zamutio, a osim Crnog biće da je nastradao i Crveni jer je na sledećoj okrepi zastao desetak sekundi što je jedan od sigurnih znakova da mu se više baš i ne žuri.

Crvenog sam rešio u sledećem kilometru i ušao u tzv. plasman. Tako smo u trci ostali Beli, Četvrti, i Ja, svih trojica u belim dresovima. Taj deo od 24-28km je sav u krivinama, a oni su mi već onih starih dobrih 300m/200m (do prvih odnosno Četvrtog) pretvorili u 400/300m i to je bilo poslednje što sam video.

Tu dolazimo do priče o Šredingerovoj mački. Oni su možda pojačali, možda je Četvrti trčao kao i ja, igrao se mačke i miša i sad krenuo na sve ili ništa. A beli je možda trčkarao i koristio to što je najjači od trojice vodećih, pa je sada i on krenuo na sve ili ništa. Možda će mi na onom delu sa okretom napraviti kilometar razlike. Okej, nema frke, meni je i treće mesto Bingo! Ne možeš pobediti jače od sebe, naravno. Hej, ali mačka je možda i crkla? Šta ako se oni budu malo ganjali pa malo shvatali da tih 110% ipak nije dobra taktika, pa uspore, pa prohodaju, pa blabla? Nikad ne znaš...

Sad mogu dalje da pišem a možete i da pogledate rezultate i sve će vam biti jasno. U realnosti sam odmah po dolasku na raskrsnicu čuo volontera koji mi je doviknuo da izgledam PUNO bolje od prve dvojice. A jbg, ja uvek izgledam bolje, čak sam i odustajao izgledajući najbolje, znam za tu kvaku. No nakon okrepe i par krivina, ugledao sam Četvrtog i ispred njega na uspončiću, ček ček, nemoj me zezati da je to Beli? Da, ispred njega ide auto-semafor. Mačka je nažalost ipak crkla...

Neko vreme sam pravio taktike kojeg ću gde stići, i koji mi je najbolji trenutak za kontranapad bla-bla, no to se sve rešilo nekako samo od sebe jer koliko god sam se ja čuvao i štedeo na ona dva brdašceta-pa-natrag oni su mi bili sve bliže i bliže i na kraju sam prosto ušao tu među njih ne znajući šta drugo da uradim. Nisam očekivao da Četvrti prođe Belog no sigurno bi svako od njih imao da ispriča neku svoju priču.

Sad sam verovatno trebao da napravim malu promenu i da im kažem Zbogom no čak ni tada mi se nije nigde žurilo. Znao sam da će i to što pokušavaju da me prate dodatno da ih iscrpi. Nastavio sam da se polu-odmaram još kilometar uživajući u osećaju trčanja iza semafora i truptanju patika par metara iza leđa, i u nekom trenutku se to neprimetno dogodilo, jedan je bio 100m a drugi 50m iza.

Kad sam izašao na užarenu magistralu jedino mi je bilo važno da se što pre dokopam cilja jer tamo zaista nije nikakvo uživanje trčati i stvarno mi je žao svih koji nisu mogli brže nego im se taj deo dodatno otegao. Otprilike sam siguran da sam ušao sekund gore-dole od okruglih 3h15, a iste večeri je u tekstu izašlo vreme pobednika pola minuta brže, dok su me sutradan u zvaničnim rezultatima počastili sa 20s više, što u proseku znači da sam dobro izmerio :-)

Bilo bi puno zanimljivije da je ispred mene bilo maratonaca sposobnih za 3h10-3h12-3h14 koji bi me povukli da malo više potegnem u rezerve; na momente sam se osećao nekako neprijatno što nema nikog u blizini jer je do cilja razlika narasla do skoro 4 minuta.

Eh da, ima još jedna tema za blog.
Kaže Lola - opet si im prstima crtao srce u cilju, to je bezveze, kao da imaš 20 godina.
Otkud znam, ja ne umem da uđem u cilj kao Baldini u Atini, da se radujem samom sebi, pobedi, klubu, državi, da vičem yesss i pružam prst ka nebu. Eventualno prema kamerama, da bih i njima rekao da sam prvi, kao da se to već ne vidi. Dolazim na gradski trg, ljudi me pozdravljaju, tapšu, nema te pobede i tog grada u kome ih ne bih primetio. Prosto moram da otpozdravim, tako sam vaspitan, a ne kao neko mamino šampionče koje ne vidi svet oko sebe.

Crtao sam srce i u Krašiću i Jaski, crtao sam u (Bosanskom) Novom (Gradu), valjda sam jedini koji je u istom mesecu otrčao i trku "Dolinom Kardinala" i (otvoreno) prvenstvo Republike Srpske u maratonu. Gotovo da zvuči kao neki vic :-)

2 komentara: