Danas je nedelja, drugi neradni dan.
Nakon otkazanog jutarnjeg časa autoškole planirao sam lepu, dugu vikend vožnju, jer je toplo leto i idealno za duge aktivnosti na otvorenom i nekako sam mislio da sam to sve zaslužio.
Ali eto, odjednom je sve propalo.
Jutro je ostalo jedini prihvatljiv termin za izlazak dok traje sunčani topao talas, i sada se situacija okrenula naglavačke.
Umesto da navijam da jutra budu sunčana sa 20+ stepeni kada su vožnje najprijatnije, navijam da osvane oblačićima prevučenih +16 jer to znači da ovako mumificiran mogu šetati sat ili više bez da se pretvorim u znojem natopljeni sunđer.
Srećom sam odmah ujutru prošetao malo tek da ubijem ovu anksioznost sedenja u oklopu.
Noćas sam imao napad panike jer mi se učinilo da me zavoji preterano stežu, osećao sam se kao oni speleolozi kada se zaglave u nekom slepom rukavcu bez izlaza.
Nisam optimista da će naredni blogovi biti po ičemu spektakularni, barem do kontrole u četvrtak 20.8. u 10h40, a tada ćemo videti šta će reći ortoped.
Jednako kao što žalim propuštene bici vožnje, ne mogu da rešim problem kod Majke od drugarice koju su juče odveli nazad u Beograd, a zamolila me je da joj hranim dva mačenceta. Po ovom suncu pešačiti 5km i nazad bez hladovine je ravno samoubistvu, valjda će neko od komšija priskočiti u pomoć i nešto im prebaciti.
Nema komentara:
Objavi komentar