29 veljače 2012

bez veze



mislim na "bez internetske veze"
ceo dan nisam imao internet pa sam opet hijack-ovao vezu nekog nepoznatog komšije iz obližnje zgrade, a ovaj put sam umesto default-nih dvojice spopao nekog trećeg, jer su onih uobičajenih dvojica izgleda ugasili rutere
ako nisam imao bar 20 blogova u glavi, ovih zadnjih par dana
čak sam u Word-u napisao i "teze", kao ono na faksu kada je pitanje previše složeno, da ne kažem kompleksno, pa kreneš da praviš taktiku odgovaranja po tačkama. prvo pobrojiš sve što ti padne na pamet kao najvažnije, zatim ga poređaš najlogičnijim redosledom, i onda nastaviš pripremu odgovora, razrađivanjem tačke po tačke
tako sad tupo piljim u taj spisak Teza, i nešto mi se baš i ne dâ, da na svaku potrošim po desetak minuta kucanja
nadam se da će me tokom večeri pogoditi prâva inspiracija u prâvo mesto, pa ću bar nešto od toga napisati... bila bi šteta da svi ti interesantni događaji ne budu pokupljeni dok očajnički stopiraju na autoputu sećanja, umesto da ostanu zakopani na bankini zaborava
nikad mi nije trebalo ovoliko vremena da napišem blog - još će i Murinjo brže prebrojati koliko je kilometara pretrčao u nedelju! kako ono beše... posle petog je došao šesti, nakon okreta se vetar "okrenijo", a druga polovina trke je bila teža nego prva? ili već nešto slično... :-)
naravno, ako budem imao išta pametno da napišem, staviću ga na fejsbuk...
FB je inkarnacija Raja, tamo svako ima između 100 i 1000 PRIJATELJA!!! :-)

27 veljače 2012

Kritična Masa, Tom Treći

Kritična Masa je, između ostalog, onolika količina teksta koja prosečnom blog-walkeru na prvu loptu izgleda "dovoljno prevelika" da bi odustao od daljeg čitanja...

dakle nakon onog trčanja od 30km u petak, uveče je bila ta vožnja pod nazivom Kritična Masa kojom biciklisti skreću pažnju na svoje prisustvo u saobraćaju, a što je inače pojedinačno nemoguća misija obzirom da te, kada si sâm, niko ne primećuje, svi te (dobro ne baš svi) saseku izguraju ili jednostavno ne primete što ponekad izazove još i najgore posledice. da na početku prethodne rečenice nije išlo "dakle", to bi bio normalan i onako, logičan početak bloga, ali ovo "dakle" dodaje taj prizvuk kao da je ovo neki vrlo važan nastavak koji ste dva dana nestrpljivo čekali na rubu stolice uporno stiskajući F5 (dečki) ili refresh (curke). pre te vožnje sam otišao da se za svoju dušu provozam sat vremena i malo se smrzao pa sam zato na onim noćnim slikama sav tako skupljen kao vunena čarapa otkuvana na 95°.

u subotu ujutru sam otišao da se provozam bajkom ali po ravnijem i suvljem asfaltu, jer sam video da prema brdima ima puno više oblaka a i sa svih strana su se potoci slivali u grad zbog naglog topljenja snega. nakon 60-ak km sam dodao još nekih 10-ak ne bih li slučajno sreo grupu od juče koja je otišla na zajedničku vožnju ali sam ih za malko promašio. ionako sam bio uveren da je po ovako mokrim putevima bolje ići sâm na vožnju jer se u grupi svi međusobno isprskaju. najveća poplava me je dočekala iza Slovca i srećom me je neposredno pred to jezero obišao kamion... i kad sam video šta je napravio 100m ispred, progutao sam knedlu - to je delovalo kao kad na Nešnl Džiogrefiks snimaju kitove kako se prevrću po moru i onaj čuveni pljaaassss... srećom sam točkovima preronio kroz taj užas pre nego što je od Lajkovca naišla kolona, jer se prvi od njih sa 70 km/h naglavačke zabio u taj okean kao kad moja tašta usprintava u Merkator, a kad su videli količinu vode koju točkovima izbacuje na sve strane, ostali u koloni su tako panično kočili kao da doslovno ispred sebe vide Nijagarine vodopade. "ti samo budi, dovoljno daleko", proleteše mi stihovi kroz glavu... dalje je bilo puno više vode po putu nego na delu do Slovca, valjda što je izdrndan asfalt, a tek kod buduće raskrsnice sa autoputem, bolje da ne pričam kako je. tu radosno primetim da sam sâm na putu... koji se odjednom suzio na pola, a tek par stotina metara kasnije sam video dugačku kolonu kako čeka ispred tog suženja i shvatim da su postavili semafore, i naravno shvatim da iz mog smera nisam ni primetio semafor (!) nego sam samo onako nonšalantno ušao u tu jednu traku srećan što "gle, odjednom nema saobraćaja iz onog smera?". povratak iz pravca Bogovađe je bio kritičan opet u Slovcu, na mostu preko Kolubare koji je sav u rupčagama ali je sad preko svega toga pedalj muljave vode i nemaš pojma gde su te rupe sakrivene u svom tom blatu. a ja još od letos znam da tu ima onako opisno... 5 običnih rupa + 5 rupčaga + 5 šahtova. dakle do sada je to sve naraslo na 5 rupčaga + 5 šahtova + 5 bunara. srećom ne upadoh ni u jednu mada sam ih očekivao i mileo 5km/h sa stisnutim zubima a guvernalu sam tako silno ščepao da sam mislio da ću da zgnječim onaj malezijski aluminijum kupljen još početkom milenijuma u Planet Bajku za pet banki. kad već pomenuh Maleziju, svi zadnji Shimao Deore menjači mi skakuću levo desno k'o babine sise, sva je sreća da na trkačkim biciklama imam Campagnolo delove koji i nakon 100,000 km rade jednako dobro kao prvog dana.

to popodne me je Lola poslala u jednu pešačku ekspediciju iz koje sam se vratio po mrklom mraku nakon 4h tumaranja kroz sneg i vodu a bogme bilo je i dosta blata. na jutarnjoj vožnji me nije ništa zatezalo a ni na tom pešačenju i bio sam podosta onako zadovoljan što sam lepo apsorbovao onih pretrčanih 30km i opet počeo da sanjarim o maratonu. računam 12km preko toga, to je još sat vremena laganog trčkaranja, pa mogao sam to i u petak samo da sam usput imao vode za piće, a noge nisu bile problem...

u nedelju ujutru smo prošetali sat vremena sa džukcima i malo se grudvali pored nabujale Kolubare, zatim sam lepo uradio gimnastiku, lagano se istezao, dogovorio se sa jednim dečkom za zajedničko trčanje, i još prilikom trčkaranja kroz grad sreo curu s kojom sam se besomučno ganjao na trkama po Adi pre nekoliko godina, i obzirom da se nismo skoro videli to me je baš onako obradovalo i zaključio sam da mi je dan odlično počeo. od kuće smo krenuli Lola-biciklom-a-ja-trčeći i do SUPa sam stigao za 2'29'' umesto normalnih 3' jer smo se trkali kroz raskrsnicu da uhvatimo zeleno svetlo, ona ulicom a ja naravno po trotoaru. i posle tog trčanja po blago valovitom terenu sam došao kući, malo osećao listove još od onih 30km pre par dana, i tek nešto malo zatezanja u kukovima. pa zatim malo jače, pa još malo jače...

i tu dolazimo do današnjeg jutra kada sam jedva sedeo za stolom od bola ispod i iznad desnog kuka, a bogami ni nežno istezanje ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo. kažem Loli - ovo će da bude isto kao i zadnjih nekoliko proleća. prvo će da bude prijavljivanje za Beogradski puno unapred kada neću biti siguran da li će mi do maratona biti bolje ili neće. pa će onda startnina da košta duplo, a u zadnjih nekoliko dana kada budem napokon znao da li će imati šanse da to trčim ili ne, biće već zatvorene prijave. i onda ću dići ruke i reći zašto da rizikujem da unapred plaćam nešto za šta nisam siguran da ću ga trčati, što je sigurno - sigurno, bolje da ugovorimo neku dugačku vožnju za taj vikend i aj' zdravo.

sinoć sam poslao slike sa valjevske Kritične Mase raznim frendovima po inostranstvu a najotrežnjujućija (*) reakcija je bila od tipa iz Londona koji se stalno petlja oko takvih akcija i koji je napisao - LOL, kritična masa koja staje na crveno, buahahahahaha!!! ja pomislih, šta li bi tek bilo da si video kako su u nekim drugim gradovima to shvatili u fazonu "mi vozimo bicikle i usput se svima izvinjavamo što uopšte postojimo, plus ljubimo gume svakom ko nas nije pregazio". Kritična Masa koja nikome ne smeta i koja nikome bar na trenutak ne promeni svest i ponašanje u saobraćaju, to je otprilike kao da kažeš "svirajte mi neki hevi metal, ali onako tiho, na uvce"... i opet nema smajlija.
(* ovu reč mi Milka Canić definitivno ne bi priznala, ako ništa drugo a ono zato jer ima previše slova)

kad sam već tu, samo da napomenem da su mi kao komentari stigle na mejl dve poruke od dvoje moderatora one grupe, i još jedna od onog, dotičnog, nadobudnog, i svi su bili u nekom prisilno-uglađenom fazonu, mada me nisu odblokirali da vidim taj post i komentare :-) valjda zato što su videli da mi je onaj dan blog imao 370 poseta a to je 20x više od koliko su oni uspeli da pridobiju građana za svoje vozikanje. naime ta cura reče kako oni već godinu dana uporno rade na tome da pridobiju ljude da koriste biciklu kao prevozno sredstvo. e pa vala svaka čast, za toliki period aktivnog delovanja ste pridobili po jednog mesečno, od dva miliona beograđana. nemam reči. a ovaj tip mi je ljubazno opisao svoj prošireni CV što mi ne pada na pamet da analiziram obzirom da dolazi od nekog ko je rekao da mu se "ne sviđa ton mog bloga" pa pošto pretpostavljam da se više nećemo ni sresti u sajber prostoru nema potrebe da ga bliže upoznajem. i da, neko reče da mu je neko rekao... kako je moje pisanje "maliciozno"!

zna se da nemam običaj da stavljam smajliće iza svake rečenice jer svi koji već neko vreme prate moje blogove već umeju da prepoznaju onu jednu ozbiljnu rečenicu u celom tekstu. ali... onda tu niodakle ateriraju kojekakvi metropolipi i nakon rozanja na dupetu i otresanja prašine pogledaju u šta su to upali, pa me brže-bolje uporede sa "malicioznim" kompjuterskim virusima i crvićima. to je opet onaj isti problem - svaki lopov se naljuti kad mu kažeš da je lopov, svaki ćutolog se naljuti kad ga pitaš jel' mutav ili ume da progovori, a vrlo retko se neko zapita šta je to toliko loše ako si iskren. tako je i ovo ispalo, mi smo ovde nešto napravili, nešto smo uradili, a neki drugi su godinu dana prodavali maglu i kad su se izgubili u toj magli sad bi da im ja budem kriv što sam napisao da je to očigledno?

26 veljače 2012

političari : nepušači = 1 : 0

"Vešt Političar" je...
onaj koji ume da Poraz predstavi kao Kompromis
("u mukotrpnim pregovorima smo izvukli maksimum za našu Državu!")
a Kompromis kao Pobedu
("od 150 poglavlja, uspešno smo završili čitavih 15!")


"Dobar Predsednik" je...
onaj koji umesto Poraza postigne Kompromis,
a umesto Kompromisa ostvari Pobedu za svoj narod...


nažalost, verujem da već poduže vreme 
imamo na vlasti samo "Vešte Političare", 
a "Dobrog Predsednika" možemo samo da sanjamo...

25 veljače 2012

vijuge i taljige

integralnu verziju ću prekopirati na FB,
za one koji nisu pročitali

24 veljače 2012

30!

ovo su već svi pročitali, nema potrebe da ga igde opet objavljujem

21 veljače 2012

fejs-blog-buk

nakon evo već dosta vremena zavitlavanja po fejsbuku, par meseci možda, opet je počelo da me svrbi tamo gde se oduvek češem. ponekad mi je drago što je neko nešto pročitao, i manje drago jer je neko drugi tu zabo nos. pa mi je drago što je neko napisao da mu se nešto sviđa, a opet neko drugi uporno čuči u ilegali i mrsko mu je stisnuti par dugmića i poslati bilo kakav feedback. kako god okreneš, ljudi su isti, i na blogu i na fejsbuku, nije to nikakva zemlja čuda, a ja sam još manje Alisa, bar mi se tako čini :-)
u nastavku ću sa fejsbuka prekopirati današnji tzv. status - vel'ko fala modernoj tehnologiji što ne moram sve da prepisujem reč po reč :-)
~~~
kao što sam to pedantno radio i na blogu dugih 7 godina, i odavde sam pobrisao stare postove, statuse, linkove, i objave. 
naravno, slike su ostale u svojim albumima, tekstove sam prekopirao i sačuvao, a pravo da vam kažem, nisam nikada verovao da ima smisla da neko čita nešto čemu je polako prošao rok upotrebe. 
samo ovako mogu sebe da motivišem da napišem nešto novo, umesto da se neprestano osvrćem unazad i prebiram po prošlosti. 
tek eto, da objasnim, da ne bi neko (ko me od skorije poznaje) pomislio da sam pobrljavio ili da se neuobičajeno ponašam :-)
ne mogu još uvek reći da sam definitivno prešao sa bloga na fejsbuk, no ovo ima svojih prednosti, a najveća je ta da ne postoje anonimni komentari. to je upravo razlog iz kojeg sam prestao da se toliko posvećujem blogu, jer sam na osnovu tih komentara shvatio da kojekakvi paraziti i neznanci čitaju o meni, i još pritom bezbrazno komentarišu pod anonymous etiketom. to je bila "kap koja je prelila čašu". 
sad mi je s jedne strane drago što sam se rešio takvih manijaka, a s druge strane mi je žao što mi se skoro-pa-ugasio blog, jer paradoksalno, u blogu je baš to draž, što ne znaš ko ga sve može pročitati :-)
ovde je pak nasuprot toj prednosti "nepostojanja anonimnosti" prisutna njena suprotnost... a to je da, kad već ljudi nisu anonimni, onda ne žele previše da se eksponiraju, pa sam tako (čast izuzecima) uglavnom video "like" od nekih novih faca, dok su oni stari frendovi sa bloga bili poprilično uzdržani, po sistemu "ma znaš ti da mi ovo čitamo, ne moramo ti sad još i palcem gore overavati svaki status" :-)
tako se neki krugovi poklope, neki se zatvore a neki progutaju neke treće kružiće, i opet se vrtim u krug razmišljajući kome nešto napisati, zašto, dokle, i kako?
fejsbuk ima opciju određivanja grupa, i prilagođavanja postova/statusa...
ipak, ponekad bih nešto napisao, a kad preskrolam kroz ovu šumu "prijatelja" uhvati me muka od toga ko bi sve to mogao da pročita, jer sam običavao da povremeno napišem i nešto dosta intimno. 
a sve se bojim da bih sebi napravio "preveliki posao" ako bih sad krenuo da razvrstavam sve ove "kontakte" (sorry, ja ovo ne zovem "prijatelji", NIKO na svetu nema 500 prijatelja, to je valjda svakom normalnom čoveku više nego jasno) po grupama, i još da prilikom svakog posta-bloga-statusa razmišljam kojoj grupi da omogućim vidljivost/pristup...
tako da, evo, umesto bloga, ponudih jedno malo razmišljanje, i jednu veliku dilemu koja verovatno sve muči podjednako. no ja se ne dam, ne želim da sebe svedem na stavljanje jednog rock-videa dnevno ili na vic-ovde-šalu-onde. 
svi koji su godinama čitali blog znaće o čemu pričam, i čvrsto će verovati da ću pronaći pravo rešenje :-)

PS
I NAKON PAR DANA SAM PRONAŠAO POGREŠNO, NAPISAO NEŠTO NA BLOG, NEKI DEBIL TO PREKOPIRAO NA FEJSBUK, MENE ZABLOKIRAO DA NE VIDIM TEKST NI KOMENTARE A ON POČEO DA ME NAPADA. 
KAO U ONOM STAROM HITU
"BALKAN U BEOGRADU 
MILUJE JOJ KOSU..."

07 veljače 2012

Valjevska Verzija Grtalice

priča sezonskog radnika u firmi "Valjevski Putevi"

~~~~~

video ja oglas - traže se dodatni radnici za čišćenje snega dnevnice solidne, mada ima posla, ali kažem, dnevnice solidne prijavim se ja, ko velim, malo da čeprkam po tom snegu, jebiga... koji dinarčić nije loše zaraditi, mogu malo i da zabušavam daju oni meni lepu novu lopatu, i dodele mi Pantićevu ulicu,
opet računam, nije loše, sve kuća do kuće...
jer gde je neka Firma, tu niko ne čisti, boli ih đoka, a ovi domaćini, oni očiste svako ispred svoje kuće, i meni ne ostane puno posla

odem ja prvi dan na poso, pa, nije ni bilo loše, baš kao što sam mislio jedino ispred jedne kuće dosta više snega, 
jebem mu trunje neko izbacio rpu snega na ulicu, a šta ćeš, princip "šalji dalje"

sutra krenem na poso opet, šef mi kaže da je stigla neka dojava kaže zvali ljudi iz Pantićeve, na jednom mestu nije bilo očišćeno pffff jebote pa sve sam očistio, sa obe strane ulice, ono u full-u
 

dođem ja, e kad se nisam šlogiro, kad videh tu lavinu opet valjda onaj isti tip od juče, nabacao brate kao da je grtalicom izbacivao propnem se na prste, pogledam preko njegove kapije, sve očišćeno fakat mu je dugačak taj izlaz, a ko zna koliko ima i ispred kuće prostora i ono to sve fino isterao meni na trotoar, zatrpao čitavo parking mesto
 

ja tu probijem prolazak, opsujem ga par puta njega, ili više njih, računam, ne može jedan čovek sve ono izbaciti kad uveče, opet me zove šef na raport, kaže - jes ti bio na poslu? jebote kako jesam bio na poslu, pola dana čistio samo ispred jedne kuće e to što kažeš da si čistio, nisi čistio, lažeš, nego je tamo još veća gomila kako bre veća gomila? mene udario adrenalin u obraze, prave me ludim lepo - kaže - tamo gde se juče narod žalio da nema prolaska, sad je triput gore e kad nisam popizdio, kao da me je neko buzdovanom udario po dupetu
 

sutra ujutru krećemo mi na posao, meni kaže kolega - najebo si što sam najebo? pa prošao sam Pantićevom kad sam dolazio, i onaj tvoj tip, iznosi sneg! odakle iznosi, jebo ga ker, odakle više iznosi? jel on negde proizvodi taj sneg, jel ima kamion u garaži, čime ga iznosi? ja tamo, da ne poveruješ.  ako nema dva šlepera snega, brdo ko planina još se skupila deca iz komšiluka da se sankaju, a u kurac božiji
 

rasteram ja decu, i krenem da čistim,  pa kad nisam kilu dobio sad, neću nikad još zastao onaj sa grtalicom da mi jebe kevu kroz prozor,  kaže dal sam ja normalan, zatrpao ulicu! ma nosi se ti u kurac i tvoja grtalica, šta je tebi problem majmune, ti kamionom a ja rukama,  golim rukama i lopatom ovo sklanjam, a ne znam otkud se stvorilo
 

otero on mene u pizdu materinu, otero ja njega, i svako dalje svojim poslom uhvatili me grčevi u šakama, ramena mi otpala, kolena mi klecaju, jedva očistio dođem uveče u firmu, zadnji, pitam šefa jel se ko žalio,  kaže samo zvale neke žene što si im rastero decu sa sankanja ma more nek se nose u pičku materinu i deca i majke, ko se bre žalio ma u redu je kaže šef, samo drugi put im ljubaznije objasni ma kurac ću da im objasnim, pazi da ne bude "drugi put", sad je očišćeno
 

sledeće noći opet padalo, jebote napadalo za medalju, da ne veruješ ja idem na poso i gutam knedle ako je onaj ludak opet naizbacivao onoliko, dobiću upale svih mišića dobiću temperaturu u pičku materinu, strefiće me srčka dolazim ja u Pantićevu, ne smem ni da pogledam na onaj drugi trotoar sve nešto ispod oka, jebote, ko zna šta me čeka
 

kad me zovu neki ljudi sa te strane, alo ti iz Puteva, šta je bre ovo, barikada? ljudi ja gledam i ne verujem. šta je ovo koji kurac, skrivena kamera? jel ovo mene neko jebe, šta sam ja ovde, neki papak za podjebavanje? znači, kao da je neko istovario kiper snega, onaj veliki sa Površinskih Kopova pa jebalo te nebo da te jebalo, pa odakle ga više iznosiš? pa jel imaš ispod kuće neki tunel do Divčibara, nabijem te na kurac? ili plaćaš nekome da sa neke njive dovlači sneg i ovde ga istresa? pa jebem ti lebac, što baš meni zagorčavaš život, od svih ljudi na planeti?
 

ja seo na lopatu i gledam u ono brdo, ne znam odakle da počnem. preko puta momci čiste ispred Diskonta Pića, kažu - ha, ima posla? ma jel vi to mene jebete, oćete da popijete ovu lopatu, pa vam piće više neće trebati? ma jok, breee, štooooo, kažu oni, komšija je bio vredan, jutros u 8 već gotov koji bre komšija, jebem li mu mrtvo dete, jebem li mu panaiju,  nemojte mi reći da je sve ovo jedan čovek izbacio? odakle, bre, odakle?
 

kažu - pa to ti komšija naš, maratonac, biciklista,  taj svaki dan ionako trenira po šes sati, a sad šta će, ne može da istera biciklu, pa se valjda zanima s lopatom, ima on i sa one strane kuće dvorište, pa valjda doteruje otpozadi... pa jebo ga ker da ga jebo, što "s one strane" ne baca "na onu stranu",  šta sve dovlači ovde, rak ga pojeo, seme mu se zatrlo, jebem mu sve po spisku?
 

auh dabogda ti se lopata slomila na pola, kurac ti se slomio na pola ma ja verujem da on u ovome uživa, njemu je ovo umesto seksa ja mislim da bi se taj majmun radije odreko kurca nego lopate!  ja čistio njegov sneg ceo dan, i noć,  i kad sam se vratio u firmu shvatim da je 7 ujutru svi drugi dolaze na poso, a ja se tek vraćam da razdužim lopatu nisam ruč'o, nisam večer'o, popio 3-4 rakijice da se zagrejem,  strunio se načisto
 

dolazim i ko velim sad ću da uzmem slobodan dan, jer sam radio 24h bez prestanka i da vidiš zove me šef, fala kurcu na udarcu, neko mu valjda javio šta sam radio il će biti neka povišica il slobodni dani, jebiga, ko je zaslužio, zaslužio je tek će ti on - a jesi ti juče išao u Pantićevu? jesam nego šta, borio se s nekim manijakom, sa nekom sektom, nabijem ih, svaki dan izbace niodakle po jedno par šlepera snega, progutali ga dabogda pa - kaže on - ne znam ja u koju si ti Pantićevu išo, ali u ovu Valjevsku nisi odande zove narod, kažu na jednom mestu je 'rpa sve veća i veća, a niko ne čisti štaaaaaaaaaaaa koji kurac niko ne čisti??? aaaaaaaa!!!! ja već ludim
 

jebem ti i poso, i firmu, i ulicu, i grad, i sneg, SVE ti jebem! ja odustajem! odlazim! dajem otkaz! nek ide sve u kurac, ništa me ne zanima pa gde ću čoveče nazad na poso, nakon 24h lopatanja, pe jesi li ti normalan? i dao on meni otkaz dok nisam ni trepno, odjebo ja njega, odjebo on mene marš u kurac, sezonski poslovi su za papke, za jebene budale bez pameti
 

vraćam se ja kući peške, i rekoh, ma ko ga jebe, idem da prođem Pantićevom e baš da vidim kolika je danas gomila, ko čisti, i ko se žali! idem ja tamo, kad ono, nećete verovati, dakle cela ulica presečena na pola onaj manijak, to jest ne verujem da je jedan, jer je to nemoguće,  ta neka sekta, ta organizacija, vojska, jebo ih ja u dupe sve po redu, dakle to neko vanzemaljsko čudo, je zatrpalo ceeeeelu ulicu
 

ma nema prolaska, kako da je brana podignuta preko cele ulice,  snega preko oba trotoara i od krova jedne kuće do one preko puta tri grtalice stoje u mestu, jedna zaglavljena, drugoj otpali neki vitalni delovi, trećoj se samo krov vidi, valjda su ove dve došle da NJU otkopaju ovi radnici svi digli ruke od ćorava posla, sede u onom istom Diskontu Pića svima zakrvavljene oči, piši "tri promila", nešto pričaju u prazno, ne razumeš ih aaa frajeri, šta je, pojela maca točkove i lance, što ne probijete ovu jebenu lavinu? ista priča, oteraše oni mene u kurac, oterah ja njih, jebale vas grtalice to što vi niste mogli jutros, ja sam čistio pet dana zaredom, sve rukama i lopatom
 

nije meni do likovanja što oni nisu probili barikadu, nego mi muka što ne mogu da prođem dalje svojoj kući!  moram da se jebenom Pantićevom vraćam unazad!  ne mogu više ni da hodam, sav se usukao, savio se do zemlje ko da me je celu noć jebo priplodni bik, eto kako hodam auh ker te jebo da te jebo... da te jebo. ovo je neka strana sila ovo je neka armija, sakrivena ovde, ko zna koga čuvaju i zašto ovo treba zvati ef-bi-aj, jer ovo je neka al kaida ili crvene brigade, nabijem ih oko mene svi pijani i depresivni, nemam kome da objasnim logiku ma ko će obilaziti kilometar unazad, vratim se ja u onaj isti diskont daj i meni neku rakijicu, manju, nemam love, dobio sam malopre otkaz sedimo tako a pogledi nam tupe, a preko one kapije, mic po mic... samo preleće sneg, neko izbacuje na ulicu, fuć fuć fuć...
 

ma boli me kurac više za sve više me ni ne zanima ni ko izbacuje, ni kako postiže, ni odakle ga dovlači bacaj brale, jebi se, radi šta hoćeš, sad sam dao otkaz, možeš da mi popušiš ne dotičeš me više, ti ili vi, vaša vojska ili skrivena kamera, fak ju pokažem srednji prst ka toj kući, pogledam ka svojim kolegama, a oni isto svi u jednoj ruci drže flašu, a drugu digli u vazduh i izbacili srednji prst u vis a onaj i dalje izbacuje sneg, jebem mu krst da mu jebem, i izbacuje baš da vidimo dokle će...

16 studenoga 2010

kako Murinjo NIJE istukao Janka... :-)

kopija Murićevog bloga,
nepromišljeno otkucanog i brže-bolje obrisanog :-P


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~


utorak, 16. studenoga 2010.


PSSP
... ili post starekovski stres poremećaj...


Ne, nije došlo do nikakve povrede nakon istrčane utrke. Naslov je zbog komentara i reakcija nakon utrke. Strašno sam se uzrujao zbog toga, toliko da sam odlučio i pisati o tome. Nisam protiv kritike, dapače, često sam i sam kritizirao sve i svašta, koji put sam bio u pravu, ali i dosta puta nisam. No kritika je jedno, a zlobno i ciljano ostavljanje komentara je nešto sasvim drugo. A upravo takvi su Jankovi komentari koje je ostavio na utrke.net. I ne samo njegovi. Jedan lik se buni da mu okrepe nisu bile svaka 3km, nego svakih 5km, a okrepe su bile na točno 2,7km, 5km, 8,5km, 11,3km, 14,7km i 17,6km. Jedini propust je što je ova zadnja ostala bez vode za sporije trkače i to se nije smjelo dogoditi. Isti se buni da nisu bile vidljive oznake, tj. da je neke vjetar odnio. A svi koji su barem jednom trčali na Jarunu znaju da su oznake vidljive tokom cijele godine, jasno se na asfaltu vidi STAREK i broj na svakom kilometru, a za trku su dodatno postavljene plastične oznake koje je nažalost otpuhao vjetar. Zatim kao nije bio zatvoren promet na Jarunu... Bio je zatvoren promet za vrijeme utrke i nisu puštali aute na Jarun, ali ne možeš spriječiti ljude koji su došli na Jarun prije trke da odu doma. Pa i većina trkača je ušla na Jarun sa svojim kolima. Pa nije bilo svlačionice, a spiker je nekoliko puta rekao di su svlačionice i ljudi su se čak i tuširali poslije utrke. Tamo su bili i WC-i koji su nekima također falili. I onda se na to sve nadoveže Janković s prepotentnim komentarima u svom stilu. Sad je on nabavio Garmina i ne ide ni na zahod bez njega i Garmin mu je izmjerio da je staza kraća. I pri tom je priznao kako krati svaki zavoj preko pločnika, a 90% drugih trkača su glupi pa se drže ceste. A što mi najviše ide na živce, i sam je sudjelovao u trasiranju staze za trku prije desetak godina i sve ove godine mu nije smetalo što je staza kraća. Dapače, dok su njegovi trkači i trkačice postavljali rekorde tamo pronalazio je 100 drugih razloga za to, ali nikad nije spominjao kraću stazu. I onda se još nađe solit pamet o organizaciji i pravilima čovjek koji je svjesno išao u Novi Sad kako bi napravio grupnu malverzaciju s rezultatima i poslije napravio sve ono što je napravio. Koji gad! A isti taj Janković ima završenu samo osnovnu školu, nema nikakve formalne naobrazbe, živi od švercanja donjeg rublja, a pravi se kao da je svu pamet svijeta popio. O njegovim moralnim osobinama najbolje govori činjenica da mu je Veronika godinama radila na štandu neprijavljena, bez zdravstvenog osiguranja, svako jutro se dizala u 5h, odlazila na prvi trening, zatim na posao i onda poslije posla na drugi trening, a on bi dok je ona spavala chatao s drugim ženama, a dok je ona ujutro trčala i radila spavao do podne. I onda ju na kraju spuca zbog mlađe ženske i to nakon što joj je godinu dana tajio tu vezu. Opet ću reći: kakav gad! To je samo jedan mali dio njegovih prljavih igrica.


I ne bi me uopće to sve toliko uzrujavalo da ne vidim toliko dobrih ljudi koji se i dalje okupljaju oko njega. Ne znam da li ti ljudi ne vide kakav je on ili ih nije briga. U ovo prvo ne vjerujem, a za ovo drugo nemam objašnjenje. Ja sam potekao iz obitelji u kojoj je poštenje na prvom mjestu. Moj otac je prestao komunicirati sa svojim sestrama i majkom jer se nisu htjele zamjeriti rodici koja je očigledno bila umiješana u neke kriminalne radnje i time ja naudila mom ocu i svima nama. I mamin dio obitelji to također nije htio vidjeti pa je i mama zahladila odnose s njima. A to nam je familija. No pravda je na prvom mjestu. I onda se ti ljudi neće distancirati od Janka da mu se ne bi zamjerili. A iz čovjeka zlo viri na sve strane. On i ona njegova Žana. Kakav par!


Htio bih se isključiti iz svih tih sranja, ne čitati komentare, ne se zamarati što drugi misle, ali ne mogu. Ako sam se već uključio u organizaciju utrke onda hoću vidjeti i povratnu informaciju. Da vidim kako su to ljudi doživjeli. Na sreću ima i onih kojima se Starek svidio, no uvijek se više raspravlja o lošim stvarima. Nitko ni ne piše o trčanju, ni tko je pobijedio, ni kako su oni trčali, samo o tome kakav je bio sendvič, i što je organizator zajebao. Nitko ne spominje da je 325 ljudi završilo polumaraton i još desetak odustalo, što je najviše sudionika na jednoj utrci ako ne računamo Zagrebački i Plitvički maraton. Ne ove godine, nego ikad. Uz to je još organizirana juniorska utrka, za razliku od prošle godine kad su juniori startali na pola Jaruna, ovaj put smo iskoristili triatlonsku stazu i napravili start i cilj na istom mjestu. Bila je tu i utrka brzog hodanja na 5km. U cilju se dijelila piva, sokovi i Red Bull. Bio je štand Brooksa, itd. Naravno, bilo je i propusta. Uz već spomenuti sa zadnjom okrepom, mene najviše ljuti šlampavost kod obrade rezultata. No tome su pridonijeli i savezi jer HUCIPT ima jedna pravila za ekipne rezultate, a HAS druge. I tu je došlo do komplikacija tako da ekipni poredak još nije objavljen. A Janko je zadnji koji tu treba prigovarati jer smo ove godine na Savskom polumaratonu 4 sata čekali proglašenje (ja nisam htio otići jer sam bio prvi) i na kraju je došao i rekao JBG nemamo rezultate, zajebo nas je kompjuter, dao mi pehar bez da mi čestita i samo šta mi nije rekao "nosi se doma!" A on metne trku na nasip, ne treba nikakve dozvole, ne treba policiju, ima 3 okrepe s vodom i ne da ništa za jesti i svejedno naplati startninu 40kn. A jedini trošak su mu pehari. A tko hoće "kvalitetnu" majicu neka da još 40kn.


Evo, malo sam se ispucao po tastaturi da ne moram ići na nasip rješavati PSSP šakama. Sad mi je puno lakše. :-)


Objavio/la murinjo u 16:27
Pošalji ovo e-poštom 
Blogiraj ovo! 
Podijeli na usluzi Twitter

22 veljače 2010

10km 100/100



 Veza do tog posta:
 http://www.google.com/buzz/105020369275207400234/UTcdvfUAeXZ/Danas-mi-se-namestio-jo%C5%A1-jedan-od-pravih

13:50 Saša Antić: Danas mi se namestio još jedan od "pravih" treninga iako sam očekivao da ću prvi dan nakon prehlade otrčkarati nešto puno laganije. No dok sam se zagrevao (?) i pokušao da uradim neka ubrzanja da bi to eventualno prešlo u nekakav "Tempić", promenio sam ideju i nastavio sa tim "ubrzanjcima". Tako je ispalo da neplanirano "radim" ovakav trening:
3.12km zagrevanja + 10km "Treninga" + 3.12km rastrčavanja.
(zašto 3.12km? pa ne biram ja dužinu ulica...)
Trening se sastojao od trčanja naizmenično 100m brzo i 100m lagano, bez prekida.
Tih 10km sam završio za 39'30'', izgleda da nisam nikada ranije išao taj trening 10km - imam podatke sa 8km, ili 6km, ili 2 puta po 2km, 2 puta 3km, ali nigde ne nalazim 10km u komadu? A bio sam siguran da sam to već trčao... Verovatno sam 10km uvek išao iz varijacija 300+200m što je malo brža varijanta (300 brzo : 200 lagano = veći % brzog u odnosu na lagano i celu dužinu).
Eh da, total tih ukupnih 16.24 km sam pretrčao za 1h09', sad ko će računati prosek ako je uopšte bitan...
15:23 Goran Pongračić: Kad ja dođem u tvoje godine i ja ću možda moći isti trening napraviti :-)
15:27 Saša Antić: tako sam i ja svima govorio kad sam počeo trčati:
"kako godine prolaze, vi ćete biti sve stariji i sporiji, a ja ću biti sve brži i brži..." :-)

hamartia



 Veza do tog posta:
 http://www.google.com/buzz/105020369275207400234/97gti3qXgxL/Hamartia-tj-obja%C5%A1njenje-za%C5%A1to-se-iznova-povre%C4%91

17:55 Saša Antić: Hamartia, tj objašnjenje zašto se iznova povređujemo (ako smo Heroji, naravno)

Da li je Aristotel smatrao "manu" kao intelektualnu ili moralnu, bilo je vrućih rasprava. To je moglo pokriti oba smisla. Junak ne smije zasluživati svoju nesreću, ali je on mora izazvati načinivši fatalnu grešku, grešku prosuđivanja, koja može uključivati neku nesavršenost karaktera, ali ne tako da bi smo ga smatrali "moralno odgovoran" za katastrofe, iako su one ipak posledice njegovih mana, i njegova pogrešna odluka u krizi je neizbježan ishod njegovog karaktera.
(usp. Aristotle - Poetics 6,24..) [5]

Hamartia (starogrčki: ἁμαρτία) je pojam koji je razvio Aristotel u svom radu Poetics.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Whether Aristotle regards the "flaw" as intellectual or moral has been hotly discussed. It may cover both senses. The hero must not deserve his misfortune, but he must cause it by making a fatal mistake, an error of judgement, which may well involve some imperfection of character but not such as to make us regard him as "morally responsible" for the disasters although they are nevertheless the consequences of the flaw in him, and his wrong decision at a crisis is the inevitable outcome of his character.

23 siječnja 2010

jedna pura, dva pandura, svakom dojde smrtna vura

BLOG PRVA VARIJANTA

juče mi je aktivaciono bio od boljih dana. vozio trenažer, popodne se fino prošetao, kasno uveče išli kod prijatelja, i tako to. no legao sam 2-3 sata kasnije nego inače. DVA ako se računa ono vreme kad legnem kasnije, a TRI ako se računa ono ranije leZanje. na kraju tog trećeg sata zakašnjenja satnice, da ne kažem života, sam nakon tuširanja napravio neki čudan pokret desnom nogom i tako me je jako secnulo u predelu prednjeg meniskusa da sam umalo naglas jauknuo. dalje od tog trenutka nisam više mogao da znam da li sam tu npr. imao neki problem ranije pa sam ga tada tek primetio, ili sam baš tada i baš takvim pokretom napravio taj problem. jutros vidim da to još "stoji" tamo, možda malo slabije a možda malo i jače. videću danas da li ću moći opet da vozim trenažer. ako budem mogao, popodne ću naveliko i naširoko pisati o tome. a ako budem imao nekih problema, e onda ću popodne naveliko i naširoko pisati o njima. i tako u krug. bla bla. čekam da prođe zima, napolju je sneg što i i nije neki problem, no ima PUNO LEDA što je veliki problem -predugo traju koraci i uz to su trzavi i seckavi, tako da bi mi se sve povrede pogoršale trčeći po podlozi koja nije za trčanje. još uvek osećam ova stopala, oba kao jako napregnuta a desno kao povređeno, no malo manje nego prošle godine. prošle godine sam to vukao sve do kasnog leta na bicikli, ne bih voleo to da mi se ponovi. moram što bezbolnije preživeti zimu do kraja, a onda će me preplaviti osećaj slobode i dostignuća. eh da, nakon duuuuugog perioda bez bola u leđima, jutros sam opet malo ukočen, što ne bi terbao da mi bude preveliki problem, ionako nisam odavno radio vežbe za leđa, tako da taman eto prilike da i to ubacim u ove dane zimskog kućnog pritvora.

BLOG DRUGA VARIJANTA

možda mi je svaka od ovih povreda vezana za nešto drugo. možda to i nema veze sa biciklom i trčanjem, možda je to neka loša karma, možda tako platim nešto što sam ukrao na drugom mestu. ili su to neki signali da nešto radim pogrešno, a ja ne znam šta. razmišljajući o tome možda bih na blogu stigao do nekih skroz drugih oblaka i môra, od ovih kuda sada letim i plovim. no pisanje mi je brže od misli, pisanje mi je intuitivno "ispred", a ne posledica, iako kada pišem "putopise" sa treninga to deluje drukčije, posledičnije. ma koliko to čudno zvučalo, praktično mi pisanje oduzima vreme za razmišljanje, jer ovako se više borim sa emocijama a manje sam zaposlen u onoj drugoj (još kreativnijoj!) polovini mozga. ali sve naše akcije su duboko smislene, tako da je ovaj emotivni beg sigurno posledica nečeg u ovom svakodnevnom životu, sa čime je lakše ne suočavati se nego ga "zaobići" beskrajno pišući o drugim temama, i dajući im preveliku važnost, smanjujući tako probleme i potiskujući ih ka dnu duše.

NE-BLOG

tako da bez obzira da li mislim da bih trebao da održavam prvu ili drugu varijantu, ili mešavinu obe, ili da puno ne mislim nego samo "da pišem pa šta ispadne", moram neko vreme manje pisati BLOG čak i ako budem imao za to bogzna kako jaku potrebu. imam Word pa mogu da napišem šta god hoću, a znajući da pišem samo za sebe možda dođem do nekih boljih zaključaka od ovih (nikakvih!) do kojih sam stigao pišući blog... zbog nekih finansijsko-tehničkih problema ionako upravo provodim poslednje minute na internetu, a neću ga ni produžiti. eventualno možda ostavim par minuta da jednom nedeljno pokupim emaile, gde sam postavio filter da se obriše sve preko 10kB, xexe.
i tako, zima je period za depresiju, što sam ja pokušavao da podelim sa srodnim dušama, no među raznim trkačima maratoncima i rekreativcima kojima je zima idealna za trčanje, verovatno sam samo izgledao čudan i nikom nije bilo jasno o čemu ja to uopšte pričam. a meni je svaka zima donela zlo, pa evo i ova. naivna ideja za naslov s-OK nije "upalila" jer ti ne može biti sve OK samo zato što si to stavio kao naslov. naslov treba da dođe sâm po sebi, na kraju. a sada žurim u borbu, demoni me čekaju.

21 siječnja 2010

odmor

e vala danas sam zacrto da ću odmarati. ništa dugotrajno na nogama. neka kratka šetnja jer imam pre posla još par poslića po gradu, i videću da li će mi se kasnije uopšte voziti malko trenažer, jer bih trebao što skorije da ga na nekom neobaveznom vrćkanju podesim, da ne bih gubio vremena kad odlučim da ga mučim za pravo.

trenažer pominjem zbog prognoze, a prognozu pominjem zbog svetlosti na kraju tunela... jer su odnednom promenili iz najave od mogućih suvih 6° na "nekoliko ledenih dana" što bi značilo da se temperatura neće dizati iznad nule!

a pak to svetlo(st) na kraju tunela, to se sad migolji i odlazi u daljinu. poredio bih to sa trčanjem maratona, kad kreneš lagodno pa kažeš - ovako ću do pola a onda ću da dodam gas. onda dođeš do pola, pa kažeš - e ovako ću samo da nastavim negde to 30-og kilometra, pa ću ONDA da dodam gas. onda dođeš na km 30 i kažeš - idem još dva kilometra ovako, i onda ako bih mogao, samo malo da dodam gas, onih zadnjih 10km... i kad dođeš tu onda već u stvari finiširaš i dodaješ gas ali je brzina ista, i na km 37 još dodaješ gas a brzina je ista i na km 40 već finiširaš i mašeš rukama ko kokoš što ne može da poleti i brzina je još uvek ista i kažeš - ajme da sam krenuo od pola da dodajem gas, sad bih hodao.

e a ovo sa zimom je još gore, jer sam tako prošle godine računao - još 10 dana kiše, pa ću moći bar 2 puta nedeljno na biciklu. pa je prošlo 10 dana pa sam rekao - još 7 dana hladnoće pa ću moći bar malo na bicikli (a trči, trči, trči). pa sam posle toga rekao e fino sam se provozao (jednom!) pa sad mogu još ovih sledećih 10 dana po kiši trčati? (trči, trči, trči) i tako u nedogled, jer na maratonu bar znaš na koliko si od cilja, a zimi nikada ne znaš na koliko si od proleća. neću sad da okrivim ni globalno ludilo ni meteorologe za svoje povrede, ali da sam prošle zime znao koliko će se dugo rastegnuti ono jesenje vreme, drukčije bih rasporedio energiju.

sad je kasno da razmišljam unazad, da se pitam da li bi bilo bolje da sam vozio trenažer 7 dana i fino se odmorio za trčanje, pa da navalim sledećih dana po snegu da se zalećem na okolna brda po čistim stazama, umesto što sam se u proteklih pola meseca nariljao blata kao da mi je neki orač tata. no ne možeš dok ti je još muka od ručka, sesti da večeraš. juče sam opet osećao onaj odvratan bol u stopalu, pred kraj pešačenja. čak mi se učinilo da malo osećam i onaj stari bol u pokosnici. a boleo me i onaj kuk/bok/štagod. sad me ništa od toga ne boli naročito, osećam čak štaviše OBA stopala kao nekako zategnuta i ... čudna. tako da mi se sa ovom prognozom opet malo sakrilo svetlo na kraju tunela, pa da ne bih bauljao i sapleo se, bolje je da idem uz ivicu, i držim se rukom za zid, kao pravi penzić.

a imam još jednu teoriju. onih prvih godina kada sam pokušavao da uskladim trčanje i biciku, običavao sam da idem dan tamo dan ovamo. i nekako uvek umoran i za onamo i za ovamo :-) i kako je vreme odmicalo, shvatio sam da mi ili prijaju povremene izmene tipa jedno trčanje u 10 dana bicikle ili obratno, ili mi prijaju blokovi od nekoliko dana. tek nakon 3-4 dana dođem u neki osećaj, da radim to što radim. 3-4 dana trčim, onda 3-4 dana vozim biciklu, i ako prvi dan malo i "trpi", oni sledeći su vrlo dobri i ulazim u neki normalan ritam: dobro jutro, doručak, posao, trening, rinse, repeat. sada bih trebao da, kad jednom već "uđem" u tu vožnju na trenažeru, da se tamo i zadržim 4-5 dana. no videćemo da li će mi se to svideti.

20 siječnja 2010

medvednik

otišli autom do podnožja planina
pa na 5 sati pešačenja po obroncima zavejanog Medvednika

sretan rođ Ivanu Staniću!
srećan rođ Goranu Čegaru!

19 siječnja 2010

it's a long way to the top if you wanna rock'n'roll

E ovo je simpa, da sam 19-og u mesecu pretrčao 19km, a danas mi je i neki trofrtalj od rođendana jer mi je i rođendan 19-og ali za 3 meseca. Dobro, ne traju naravno svi meseci isto, nego ovako mi je lakše da se setim. I opet sam mislio da ću danas odmarati, no danas sam bio JOŠ odmorniji nego juče. Ne radi se o tome da bih ja sad trebao da razmišljam o tome "kad ću već jednom odmarati?", nego bi pitanje radije trebalo da glasi "kada ću se jednom zaista umoriti, pa da mi zatreba odmor?". Jer očigledno sam upao u neku mlaku kolotečinu i ovaj hobi zvani trčanje je prestao da mi bude toliko zahtevan da bih više razmišljao o nekom planu: Iks dana treniraj - Iks dana odmaraj – ajd Jovo nanovo. Jutros mi se učinilo i da me stopalo još manje boli, no nisam hteo igde da zapucavam u daljine. Kažem – ja bih danas nešto... negde... ni preterano brzo ni preterano dugačko. Čak sam flertovao sa idejom da jurnem onih 15km, to mi je oko sat vremena mazanja. Malo prodrmusaš one vesele hormone. No, (t)ko bi me posle toga trpeo sledeća dva-tri dana? Počeo bih da naglašeno upotrebljavam izraze tipa "elita", "profi", "intenzitet", "trening", "plan", "proleće", "polumaratoni" i da pominjem ostale srodne gluposti :-) A bez šale, primetio sam u zadnjih nekoliko dana, razgovarao sam i sa jednim profi atletičarem i sa jednom skoro-pa-profi bici ribicom, i kad dođe do treninga ja ne znam šta bih pričao i kako bih rekao. Kao da mi dođe neko ko se bavi, štatjaznam, goblenima, i sad počne da mi priča klot ovo frket ono, mislim, šta ja imam s tim? Tako i ovo - ove zone, oni intenziteti, neka brda, neki tempi, neke brojke koje su mi se već popele na vrh rogova, koje sam toliko puta preturio kroz glavu da su izgubile smisao. Znate ono iz osnovne škole, kad ponavljaš jednu reč nekoliko minuta, i ne znaš više ni gde počinje ni gde se završava, ni zašto je baš ta reč uzeta za taj pojam, postaje besmislena i nekako odjednom izgubi svako značenje.

 

Evo danas me nije boleo uopšte kuk tj bok na trčanju, ali U-O-P-Š-T-E, i evo ga počelo sad odjednom da me boli, od ovog položaja sedenja za stolom. Odignem noge skroz na onu stolicu sa druge strane stola, izgleda da to ne valja? Stopalo sam možda osetio par puta na trčanju, a možda mi se samo učinilo. A osetio sam nakon tuširanja kada se ohladilo, sada pak na nekom šestom mestu. Šta sam mu uradio na onom dugačkom pešačenju - nemam pojma. Tek nešto sam sj.... no dokle god nije zaista strašno, neću se preterano žaliti, mada mi naravno nije baš isto kao da mi ništa ne fali.

 

A danas sam iamo sudar! Neki Seronja se zaglavio i ne ume da se mimoiđe sa kamiončićem na uskom putu uz Gradac. Stani-kreni, i ja im prilazim, za mnom neki auto, već zastajem, Seronja kreće i odmah staje na ležećem policajcu (speed bump) i kako ja širim ruke "znaš li gde si krenuo?" on sleti unazad sa ležećeg policajca i pravo na moj levi lakat, bemti kad je puklo ja reko ode cela ona plastika sa zadnjim svetlima (Fiat Punto) u paramparčad. Fino sam odrao lakat. Nakon toga sam napravio malu omču asfaltom da izbegnem jednu prečku kroz kaljugu, i izašao okolo kroz selo nazad na podnožje kamenjara kuda sam letos išao sa Ninoslavom. Malo snega malo blata i nekako sam se popeo do vrha, pa dalje do drugog vrha, i sa asfalta na vrhu sam krenuo nazad starim putem za Valjevo koji je van upotrebe zbog klizišta. Taj krug je 15km no zbog onog zaobilaska kaljuge ću imati 15.5km, baš glupavo. No neki crv mi nije dao mira pa sam nakon 1km spusta skrenuo nazad uzbrdo. Malo širi kamenjar, sa nešto blata i trave, ali dosta dubokih kanala, kao neka presušena planinska rečica. Ajme kad je zakucalo... naravno trčao sam svuda no na mestima baš i ne preterano brzo. Kao nešto sam se u magli sećao da smo nekada tuda pešačili i da put prođe ispod neke šume koja se vidi sa gornjeg asfalta na brdu preko puta odakle sam došao... pa sam pratio nagib terena, napamet skretao i birao na raskrsnicama kuda ću, i samo jednom sam omašio i uleteo u neko voće. A kad imaš od 3 roditelja i 4 babe i dede sve skupa TRI alkoholičara, ne možeš protiv prirode, uletiš u šljive kao da ima u njima neki magnet koji ti mami dušu. No pobegao sam natrag (dobio sam još jednu bitku, ali ko zna dokle će rat trajati?) od tih šljiva u vratio se na drugu varijantu, a odatle je sve išlo kao po loju. Strčao u selo, tačno na mesto na kojem sam očekivao da ću strčati, no to još uvek nisam znao, nego sam skrenuo gde mislim da treba... i još dalje trčao... jer sam računao da ću se spustiti na jedno određeno mesto, i gle tačno dolazim na to mesto. Telepatija! Verovatno je bilo bar 5-6 ari šljiva i tu negde, no nisam ih spazio. Toliko je bio strm spust i toliko kamenjarizovan i blatantan (!) da je bilo umeće odabrati gde stajem.

 

No pre tog spusta, zastao sam kraj jedne prostrane njive koja se obrušavala ispod mene dole u nizinu. I preko te njive sam gledao šumu, opet neko brdo preko puta, ogromno. I vidim lepo usečen put, ne stazicu ili puteljak (cesteljak) nego pravi lep šumski makadam. I nekako gledajući gde bi me koje skretanje moglo odvesti, u jednom času pomislim "ovo je to!", i to beše to :-) a ipak je lakše zimi kada nema lišća, leti ne bih ni video taj put preko puta, ni znao kuda vodi, ni da li se spušta skroz do dna, to mi je možda jedina bitna prednost zime – da se skoro sve vidi, i to kilometrima daleko. No kao i na pešačenju u nedelju, klinačkim žargonom sam opet "pojeo govno" jer je donja polovina tog puta bila sva izrovana tragovima od traktora jer su nakon seče izvlačili drva dole na asfalt, tako da sam promljackao kroz takvo neviđeno blato da mi je jedina molba Onom Gore bila da ne ostanem zaglibljen i sačekam Smrt tonući u neko živo blato. No na žalost, Smrt je trenutno prezauzeta na Haitiju i boli je guzica za mene. Tako da sam morao da strčim do dna... Joj kad sam ugledao asfalt oči u oči, trebao sam da ga poljubim kao na NY maratonu, kad pobednici računaju "reko mi je menadžer -ako poljubiš asfalt iza linije cilja dobićeš još 5000$ bonusa!". Ja sam kroz poljubac, od svih bonusa, verovatno mogao samo da oližem malo zaleđene kravlje pišaće pa sam brže-bolje odustao od oralnog kontakta sa magistralnim putem Valjevo – Bajina Bašta.

 

Aterirao sam na 7km od kuće i lakomisleno zaključio da sam kući za 35 minuta laganice. Prva dva kilometra sam mogao dobiti upalu vrata jer sam stalno trčao gledajući u brda sa desne strane, vala jesu oštra. Tzv avionskom linijom jedva da ima 500-ak metara od onog gore sela do ovog dole zaselka, a spustio sam se (gledam sada na vojnoj karti) 250 metara. Naravno put ne ide pravo kao žičara nego krivuda prateći brdo, no sigurno je kraći od 2km obzirom za koliko sam strčao, a nekih 1.8km bi značilo prosečan nagib od oko 13%. To je strmo i za asfalt, a kamoli za duboke kanale pune blata lišća kamenja i granja. Misleći da se jedva vučem u ovim novim Micuno patikama za kros, jer su nekako skroz ravne kao da trčim u japankama za plažu, iznenadio sam se kad sam stigao kući za 34', preko par kupsera, krš stepenica na pešačkom mostu kod Pivare, dugačak deo po džombastoj travi uz Kolubaru, ko bi rekao da mogu da se preračunam za čitavih 3%? :-)

 

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

 

Pripremao sam odgovor za nekoga ko se nekoliko godina družio sa biciklom i sada je počeo malo previše da "trenira" za polumaratone i eventualno maratone. Već su počeli bolovi, zglobovi, trtmrt. Kao neko ko je prošao isti put od bicikle ka trčanju, pokušao sam da sumiram svoja iskustva, kao da pišem samom Sebi, onom Početniku u trčanju. Ne znam da li sam to dobro smislio, ako nekog uopšte zanima da ovo čita, i ako ima neki komentar tipa da sam nešto loše shvatio ili preterao u doživljaju nečeg, može me i ispraviti... No naglasak je na to kako biciklist(a) objašnjava biciklisti, jer je biciklističko razmišljanje da je "trening = mazanje", i kada se to prevede na trčanje nije nikakav problem raspasti se za par meseci krvničke jurnjave.

 

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

 

glavna razlika je ta da na bicikli možeš satima da "pumpaš" isti

intenzitet i da imaš samo jedan orijentir - izdržljivost.

u prevodu, ako možeš da ideš bez premaranja tri sata na 200 wati

(lupam) onda ćeš maltene matematički po tablicama izračunati da

možeš ići 6 sati na 180 wati (lupam, čisto primera radi) i u praksi će

(gle!) to zaista biti to.

 

međutim...

na trčanju nemaš samo taj problem "matematike" - koliko brzo će se

promeniti ph krvi odnosno koliko brzo ćeš potrošiti glikogen odnosno

kolika ti je opšta izdržljivost.

zbog tzv ekscentričnog* napora pri doskoku (*kažu moderni naučnici

da ni taj izraz nije dobar, neću te zamarati) i mikro-oštećenja mišića, na

trčanju je matematika jako pomerena, i važi tek za 10-20% preko onoga

što ti je uobičajeno na treningu. možeš biti dobar polumaratonac

(21km) i mogu ti tablice obećati da sa 1h30 na 21km "treba da možeš"

da ideš 3h10 ili 3h15 na maratonu 42km, no istina je da ćeš prateći te

tablice verovatno završiti maraton sedeći na ivičnjaku na 30-om km i

plačući, jer su ti se noge toliko raspale da ne možeš više ni da hodaš.

 

godinama trčanja se stekne izvesna ekonomičnost pokreta

- da ideš što brže uz sve manji napor/utrošak

- da ideš sve dalje uz što manja oštećenja mišića i zglobova.

 

za razliku od biciklizma, na trčanju "pali" pristup odozdo, dakle samo

lagano, ugodno, onoliko dugo koliko ti prija. ako počneš puno da se

zalećeš, deonice hronometri tralala, vrlo brzo se i povrediš, jer

trčanje je puno "teže" za mišićno-koštani sistem od bicikle. probao

sam sve i svašta, i zaista, nakon cele zime planova i deonica,

ubrzanja i uzbrdica, išao sam manje brzo na proleće polumaraton

kao i nakon cele zime trčkaranja po šumicama i brdašcima, mada

sam sumnjao - jebote ja u stvari ne treniram, ja trčkaram ko Hajdi?

i na proleće hop - brži polumaraton nego prethodne godine!

 

prosto je neverovatno koliko je naizgled suprotno bicikli, to jest i

nije full suprotno jer ako bi trenirali nekoliko meseci na bicikli

200km dnevno a išli "relativno lagano" videli bi šta bi radili na

trkama od 50km :-)

no za to nema potrebe jer smo u zadnjih par decenija shvatili da se

isto možeš utrenirati i bez da sediš 6-7 sati dnevno na bajsu,

ali zbog one razlike (između trčanja i biciklizma) s početka teksta, na

trčanju je puno sigurnije trenirati npr 10% lakše i 20% duže, zaista

"dođeš na isto" a puno manje rizikuješ. kad leti duže radimo u radnji

meni je trening biciklom između 2 sata Jačeg Tempa i 3 sata Tempa.

A paralela tome na trčanju mi je sat Laganog Tempa ili sat i po Jako

Laganog Tempa. pa ti vidi. jer sve preko toga te slomi.

ja sam nekako tempo-tip, i zato se svakog proleća vratim bicikli.

jer ja volim da mažem. trčanje mi jeste zanimljivo, ali kome prija

napor i prava endorfinska jurnjava, to može na trčanju samo

jednom-dvaput nedeljno, a na bicikli skoro svaki dan (ako je iole

utreniran).

 

eh da i najvažnije: imao sam puno manje problema kada nisam SAMO

trčao. dakle čak i kada sam se spremao za maratone, jednom ili dva

puta nedeljno na bicikli mi je puno bolje umesto "trčanja i samo

trčanja", a znao sam da radim i 15 treninga nedeljno :-)

naročito kada želim veći obim, onda se na bicikli "istresem" i roknem

neki tempo, pa se onda lakše vratim laganom trčanju iz dana u dan.

 

18 siječnja 2010

nastavak

kao što kažu i ovi što prate planove treninga, nikako ne treba nadoknađivati propušteno. ako sam bio zauzet i nisam stigao da napišem ništa o dva dana kada smo išli autom na Divčibare i pešačili, i o danu između kada sam trčao, čekajući da započnem nadoknađivanje od tamo nekog petka ili subote (nemam pojma) mi prolaze sledeći dani.
sinoć sam mislio da ću danas odmarati. sve mi se sklopilo. stopalo sve bolje i bolje, jedan dan odmora bi ga katapultirao u normalu. napolju provejava snegić, prohladno je i buđavo, prvi put zaista mokro nakon nekoliko suvkastih dana. no jutros me nije ništa bolelo, a Lola je pekla tost takvom žestinom da smo jedva uspevali da pojedemo tom brzinom. još kad je rekla da bi trčala do Petnice, meni bi' glupo da kažem da ću da sedim kući.
long stori šort - otrčao sam "kratkih" 21km jer sam pre dva (ili tri) dana otrčao 21.5km i upisao 21. tako danas mogu opet da upišem 21 bez griže savesti, jer ne upisujem ono iza celog broja. dodaj tu ... sad gledam kartu, mislio sam da je tu nekih 400 nadmorske a vidim da je 450 ... dakle samo tu imam 270m uspona, i napravio sam krug na Manastir s tim da sam se spustio asfaltom umesto prečicom kroz šumu, a vratio se kamenjarom u krug. imao sam do gore 4.5 + 3.7 = 8.2km + nazad 8.2km + krug 4.2km = total 20.6km. šta počeh... dodaj tu preko 400m uspona i po par kilometara trave zemlje i bljuzge i ispade od svega po malo. od svega po dosta. čim sam krenuo niz uzan asfaltić ka manastiru ugledao sam srnu!!!!! nije me ni videla ni čula, haha, Sale Tarahumara, bešuman kao senka, lak kao letnji san. u desetinki sekunde se prepala od drečavo narandžaste sotone koja joj prilazi bočno i zbrisala (klisnula, strugnula) uzbrdo. dok sam pomislio "ugledao sam srnu!" već je nije bilo, a na mestu odakle je nestala je stajao oblačić u kome se kondenzovao moj jedini utisak "mislio sam da imaju bar malo veći rep?", eto to je sve što sam stigao da pomislim. mislim, znao sam da imaju od repa tek neki patrljak, no ova kao da nije imala ni to. a bila je povelika, kao omanje tele. baš ono, primerak. blago tom jelenu...
kasnije sam razmišljao kako bi bilo interesantno da otrčim 10 krugova pored manastira jer bi to bilo 42km. ustvari imam 2.1km od reke uz kamenjar do gornje raskrsnice i uključenja na krug, tako da taj dolazak + povratak donose takođe 4.2km. znači ako bih ikada to planirao, plan bi bio: uzbrdo do kruga + 9 krugova + od kruga nazad nizbrdo. od čega bi bilo najgore to na kraju, sa umornim nogama skakutati niz oštar spust između kamenčina veličine od teniske do rukometne lopte i nigde se ne prostreti ili ne daj bože krivo stati i prekinuti koji ligament. mnogo volim te krugove jer treba samo prvih 2.1km (od reke uzbrdo) nositi vodu, i odmah je negde na raskrsnici (makadamskih puteva) zavučem u žbunje i tako imam okrepu uvek na istom mestu, jedino se leti ponekad uplašim da umesto flaše ne uhvatim u žbunu neku guju za gušu. što je najsmešnije ceo "maraton" bi imao samo 1584 metra uspona, ako nisam nešto omašio u računici. ja sam mislio izaći će ko zna koliko... valjda bih to mogao da pređem za 4 sata bez zapinjanja, no za sada sam još zaključan na maksimumu od 2.5 sata tako da je to izvan razmišljanja. sad bi to trebalo praviti plan pa svake druge nedelje dodavati po jedan krug i blabla sve dok jednog vikenda ne grane sunce a ja odem biciklom 150km i odjednom ode plan u tri p.... materine.
a vezano za srnu, i taj nedostatak repa, setih se opet izraza "kus" za onoga ko nema rep, i skorašnje anegdote: onda kad smo išli bajkovima na krug do pred Šabac, odjednom nešto Loli pade na pamet i reče "a šta ono beše kus-kus???" jer smo to jelo kao nešto spremali pre mesec dana, da vidimo kakvo je. i ja kažem "kus-kus, to je kad mu odseku rep-rep!". smejali smo se deset minuta kao deca, onako u vožnji.
štos' tiče tabana, jedino me je malo žuljkalo na početku po travi, i na kraju dugačkog spusta u Sedlare, kao da ima veze sa tim dugačkim pritiscima i dužim oslanjanjem na celo stopalo kada lagano trčiš niz blag spust. malo sam se uplašio - ko će sad trčati još 6km do kuće - no po ravnom je prestalo. kuk me nije boleo na trčanju a evo sada me boli, dakle treba skratiti vreme pred kompjuterom?

17 siječnja 2010

zaostatak

gubim korak...

juče sam trčao 21.5km, bolelo me stopalo ispred pete, kao da me žulja patika

danas smo iz nekoliko puta pokušavali pešačenje pa menjali staze zbog
magle i oblaka, bol mi se premestio napred prema prstima

na kraju nam je ipak manje-više propalo pešačenje pa sam predveče
otrčao 15-ak km da probam one nove mizuno off road patike, nije me
ništa naročito bolelo (?) valjda mi u ravnoj obući ne pritiska uložak
na to mesto, nemam pojma...

u prevodu nit sam trenirao nit sam se preterano odmorio, ko će sad
nastaviti i odakle će nastaviti, to je pitanje

16 siječnja 2010

divčibare, pešačenje

juče smo napravili sigurno preko 2500m uspona,
ali od čega 1500 autom + bar 1000 peške :-)
 
Kako da počnem?
Razmišljam da napravim po tezama, ovako:
 
  • Dogovor
  • Zakasnili?
  • Ipak
  • pakovanje
  • Putovanje
  • Odeća
  • Staze
  • Zalutavanje
  • Nagibi
  • Šišarka-transport
  • Promašaj, povratak
  • Potok i led
  • uspon i po
  • Turisti
  • Vetar, pravci, plan
  • Divlja gradnja i muke planinara
  • Kraticom u raj, nikad stić
  • Povratak
  • Pekara ili buvara
  • Alternativni dolazak do auta
I odavde bih trebao dalje da nastavim tako da ispod svake ove stavke otvorim novi red, i da dopišem o čemu se radi. Zatim mogu da sve to ostavim kao male podnaslove i mini-poglavlja, a mogu i da sve to prebrišem tako kako ga objašnjavam i da se sve spoji u jedan običan gudačak tekst (ovo je trebalo da bude dugačak no simpa je greška pa je neću ispravljati).
 
???

14 siječnja 2010

t&p&p

Trening
Danas sam pretrčao 21km za 1h34 s tim da sam prva 3km išao jako lagano, a zadnja 3km skoro lagano, dok sam između otrčao neki Tempo (uzvodno) odnosno Tempić (nizvodno) ali ništa od toga na granici da bih ga nazvao "naporno". Neka brzina od 4'10 do 4'20 po kilometru, noge skočne i pune energije, ja podosta zatrpan odećom u borbi protiv vetra, hladnoće (oko nule), i velike vlage, i u nekom fazonu da mi se ne trči opet dva sata nego nekih recimo sat i po, pa onda valjda mogu jutros i malo brže od jogginga. No izgleda da baš i ne mogu, a da me nešto ne zaboli.
Kako sam pobedio Škopca i Kosku
Na desetom kilometru današnjeg trčanja, istrčaše mi sa strane dva kučeta i počeše da me jure. Ne u smislu da me napadaju, nego da se trkaju sa mnom. A šta sam mogao drugo da im kažem, nego – 'ajte sa mnom, da se malo trkamo – ne nosim vam ja onaj vokmen za džukce kao Nino pa da vam sad ovde puštam hitove od kojih bi pobegli glavom bez obzira (kao H. Kovač od Nirvane). Ovo na kraju sam samo pomislio, nisam rekao, jer je bila mala verovatnoća da znaju ko je Hrvoje i kako praši Nirvana. Od ta dva kučeta prvo je bilo neko odraslo štene, nekako kockaste glave i nasmejano, i ja ga nazovem Škopac. Taj mi je išao na 3cm od patike, ne pušta ni milimetar. Drugi je bio stariji, žut i sa duplo dužim nogama, njega sam nazvao Koska. Te uloge su dobili jer baš nailazim na kupser od nekih 700m na vrhu kojeg mi je okret, i razmišljam – baš da vidim koliko će vas držati takmičarski duh. I mali Škopac maže li ga maže, ali dahće sve brže, do granice da počinjem da se smejem, no svo vreme je tu na mojim petama. Koska pak malo zaostane pa nas stigne ali i tako "na lastišu" nekako drži priključak. Ne daj se generacijo, pomislim ja. E onda sam prešao na drugu stranu puta da ne ostanem unutra zatvoren u krivini ako naiđe neki kamion iz suprotnog pravca, i u tom pretrčavanju se njih dvojica malo zakačiše i počeše da se "kolju" na sred puta, izgleda da je Koska ovog malog prevaspitao jer ga saseca, no zatim su brže-bolje opet stigli do mene i nastavili dah-dah-dah da me prate. Bravo Škopčić! – kažem mu ja setivši se da ga je tako zvala Bivša Prijateljica. "Njen Škopčić", a šta da kažem, oboje onako lepi i prelepi, baš bi bili par... Okrenuću ja nizbrdo pa ću vas onda videti, razmišljam, no tu na izlasku iz krivine zalajaše neki drugi kučići iz jednog dvorišta i ovih dvojica zastadoše. Eno vam ga Kosovelj, zove vas, hoće nešto da vam objasni – kažem im ja i zaista, oni odoše gore. Nisam ni pogledao kako je izgledao taj Kosovelj, eto mogao sam saznati, ali nisam... šteta. Nakon 200-tinak metara sam okrenuo i dok sam prolazio pored tog dvorišta shvatio sam da je tamo čitava žurka i da ih se skupilo 6-7. No ovaj Mali je opet jedini odlučio da me prati i to je trajalo jedva 50 metara dok mi se nije malo spleo oko noge, i čim sam ga malo okrznuo patikom odmah je stao i ostao pored puta. Taman sam mislio da ću da ga vratim dole odakle sam ga i pokupio, no nije nam se dalo da i strčimo zajedno tim delom kuda smo malo ranije ustrčali. Uostalom, najvažnije je da sam ja pobedio.
Problemi
Kao i ranijih dana, nekako u tim trenucima kada se završi uspon makar bio i blag, i kada počne spust makar bio i jedva 1%, desi se da me "preseče" spolja od kuka, najistureniji deo kvrge butne kosti. Nešto preko toga prelazi, neki mišić, ili se tu spaja neka tetivica na kost, pa taj prelazak ili spoj, to me tako jako zagolica da imam osećaj kao da mi se u tom trenutku celo telo drži na tom milimetru, i da ako mi tu unutra nešto "klecne", da ću pasti na zemlju. Tako je to neugodno i jako, ta neka struja koja mi tuda prođe. I to se uglavnom događa u trenucima opuštanja i relaksiranijih koraka. Kada produžim korake i odlučnije zagrabim ka napred, to prestane, no ako pokušam da trčim na prstima opet počne da se pojačava ali sada postupno a ne tako "seckavo". To sam prvi put osetio prošlog leta kada sam se vraćao (takođe blagim nizbrdicama) sa dužine, a 6 dana nakon toga mi je na trci na Avali otpala noga iz kuka nakon 4 kruga jurnjave. Sada pak svaki dan to osetim u par navrata od po par sekundi (oštro) i par puta po desetak sekundi (tupo), no nekako odmah i prođe, tako da ne znam šta je. Niti mogu da išta tu napipam, ni da proizvedem taj bol istezanjem ni čučnjevima, nikako. Ne osećam tu baš ništa u ovih ostalih 20 sati tokom dana kada nisam na trčanju. A osećao sam to i na bicikli jesenas, kada zapnem odmah od kuće i raspalim jak tempo na nekim krupnim prenosima, e onda posle nekih pola sata do sat tu izvan kuka "počne nešto da mi fali", pa sam na svoje veliko žaljenje morao malo da popustim. Jedne godine sjebaš koleno, druge godine sjebeš petu pa te onda tokom te godine muče i peta i koleno, e onda te to prođe pa te zaboli treće zime kuk i kad pomisliš da je bolje jedan novi bol nego stara dva - ubrzo se "jave" i kuk i peta, i tako nakon 6 godina trčanja nakupiš 6 bolova koji se svi tako naizmenično javljaju i nestaju. A kada ih se nekoliko udruži u isto vreme to zaista deluje vrlo deprimirajuće. Tako sam mislio i za bol u stopalu da je prošao pa se malo po malo vratio, isto sam se bio ponadao i za ovaj kuk, ahilova tetiva me je bolela pretprošle nedelje a sad je totalno ok što uopšte ne znači da je to reklo "zbogom", nego će se već niotkud pojaviti za par dana nedelja ili meseci. Zadnja loža mi je ok što je već izvan svih očekivanja no verovatno je već dovoljno ojačala u odnosu na letnje i jesenje periode kada uopšte nisam trčao i kada je na svako trčanje reagovala skraćivanjem i zatezanjem. I dobro, koleno me nije nikada bolelo dok ne počnem da trčim zaista puno i sa zaista previše oštrih nizbrdica, što više nikada neću ni pokušavati. Ko će tu biti pametan, da li treba pauzirati puno duže od trčanja pa da se sve to totalno sanira, i koliko je to duže? Dve godine? Tri? Pet? I ko garantuje da se i posle pet godina pauze neće pojaviti svih 10 bolova i uskliknuti uglas "URAAAAAAA!!!" kao Hor Bečkih Dečaka, srećni jer su se opet sreli u starom telu i mogu da nastave sa druženjem? Isto me je tako u prvim godinama vožnje bicikle bolelo pola godine jedno koleno, pa pola godine drugo, pa šta je već bilo treće, no to je sve prolazilo pre nego što se drugo pojavi, i na kraju sam proveo nekoliko godina bez ikakvih problema osim povremenog (prolećnog i prolaznog) bola u leđima. Gde se navukoh na ovo trčanje, pitam se, i šta mi je to trebalo. Sada umesto da odem na more i vozim biciklu, sedim kod kuće i trčim preko zime. Potrošim više para na grejanje nego što sam pre trošio na apartman na moru, i plus provedem par meseci u smogu i blatu umesto na suncu i čistom vazduhu. I za sve to kao nagradu dobijem po jednu povredu godišnje, sa tarifom "Prenesi" kao za mobilne telefone gde ti se sav neutrošen kredit prebacuje u sledeći mesec. A meni sa svaka povreda zalepi i ostane, usput skupljajući društvo od ostalih povreda, i tako to moje "Prenesi"-društvance beskrajno raste iz godine u godinu kao šiptarska porodica. Dokle god se je*eš, familija će ti rasti, pa izvoli trči 35 godina, neće ti preostati nijedan zglob u komadu.
Plan
... je bio da još danas trčimo pa da sutra odemo autom na Divčibare iznad oblaka, na izlet i dužu laganu šetnju. No sada vidim da se ta prognoza promenila i da se najavljena "niska oblačnost" toliko podigla da čak i na Kopaoniku najavljuju maglu i oblačno. Da su Divčibare visoke 3000m ja bih otišao autom do vrha oblaka pa bih se šetao iznad, no na žalost okruženje mi je prenisko da bih mogao da ugledam sunce u narednih 5-6 dana. Ko god pravio planove sa meteorolozima, živeće po onoj poslovici – ko spava sa decom, upišan se budi. Tako da obzirom da smo tek na pola zime, moram da promenim sve planove. Da se vratim u puno laganije intenzitete, jer tako sam mogao i po 2.5 sata da trupćem i da mi ništa ne fali. Možda i kombinacije pešačenja i trčkaranja. Videću.

13 siječnja 2010

11km pod oblacima, 11km pod suncem

Hohohohoho... kako sam ja naivaaaaannnnn???
Prvo ide početak (kakva logika!) dakle jutro mi je započelo mailom od prijatelja koji mi je predložio da «razmotrim» zajednički odlazak na jednu trku u Italiju. Onda sam pogledao profil, malo ga izanalizirao, tek onda (?) pogledao datum, shvatio da nije u neko kritično vreme, tek nekoliko sati kasnije sam pogledao rezultate prethodne trke i detalje o prijavljivanju. Dok sam gledao rezultate, potražio sam svoje statistike sa brdskih trka i video da sam uglavnom stizao 15% iza prvih. Zatim sam iz rezultata ove trke dodao 15% na vreme pobednika i zaključio da bih se plasirao u prvih 12-15 :-) Još nekoliko sati kasnije sam uzeo da malo detaljnije pregledam te rezultate i video Džonatana Vajata na četvrtom mestu (!!!!!). Progutao knedlu ;-) Onda sam video da je (nećete verovati!) niko drugi no Smoki (!) stigao na 5 minuta iza prvih 15-20, što me je dodatno ohrabrilo obzirom da sam ga tresnuo na Sljemenu ko trulu krušku. Kad jednom staza zakuca na 20% nagiba, nema više planova i nema više pravila!

Kako bilo, trka je bez sumnje jako zanimljiva, a dodatna pogodnost je da je dozvoljeno prijavljivanje i na sâm dan trke kao i veče uoči, uz malo veću startninu. Razmišljam, bilo bi mi žao da se prijavim unapred i da se nešto nepredviđeno desi i da ostanem bez 30 evra. No ako već odem, šta me briga ako i platim 45 evra veče pred trku, neće mi biti žao - kad već trčim - da platim bilo koliko. Super! A start je pišljivih 7km od reke Drau (Drave), ko bi rek'o da se odatle može pogledom dobaciti debelo preko 3000m nadmorske? Eto lepog terena za trčkaranje u rano jutro posle trke :-)

Popodne su mi već stigli mejlovi iz Italije kao odgovor na upit svim poznanicima «kakva je trka»,
u rasponu od - HAOS LUDILO NE PROPUŠTAJ,
preko - AJME TEŠKO HLADNO I POVRATAK PEŠKE SA VRHA DO POLA STAZE, DA OSTANEŠ BEZ KOLENA,
pa do - NAĐI SMEŠTAJ ŠTO PRE JER JE TO JOŠ UVEK ŠPIC (sezone) I CENE SU DA TI UŠI SPADNU S GLAVE.
Što se sve lako može rešiti: prvo - treningom, a drugo - smeštajem malo izvan centra ludila.

U međuvremenu (ima i toga!) sam pre posla odjurio na aktivnost stručno nazvanu «trening», a u drugom međuvremenu nam je nakon ručka (ima i toga!) nenadano upao gost (ima i toga!) a inače jedan od naših najslavnijih maratonaca (ima i toga!). Tu smo saznali ko se šlepao u Podgorici u autu Organizatora, ko se šlepao u Ohridu u klupskom autu, kako se trenira tempo od 5 km za 15 minuta  i kako se radi 10x1000m na ovoj hladnoći.

Ja se pak nisam toliko zaletao... U gustoj i ledenoj magli smo hrabro istrčali iz kuće, bilo mi je žao Lole jer nije mogla da pretrči više kilometara koliko je bilo potrebno da se izađe iznad magle. Već nakon 5km sam nazirao žuti krug kroz oblake, nakon 6km i dodatnih 50m uspona je već bilo oko mene sve žućkasto, a samo 50m iznad toga sam već povukao na dole rajsferšlus i na duksu i na majici ispod :-) TOPLOTA! Uživao sam u suncu nekih pola sata i razmišljao kako da ŠTO DUŽE ostanem «gore», to jest «iznad». Pogled levo, pogled desno, analizirao sam trodimenzionalni profil niskih oblaka to jest magle, i pronašao dobitnu kombinaciju. Sa vrha grebena sam se sjurio levo (takozvano «u rupu» zvanu selo Dračić) no pred upad u sâm centar rupe sam jedim makadamom pobegao nazad uzbrdo i vratio se gore na greben. Očekivao sam i nešto blata jer smo tuda pre nekoliko dana prošli na pešačenju, no taj deo je bio u senci i blato je bilo skoro-zaleđeno. Zapitao sam se zašto sam zaduvan, da nisam ispao iz forme, udebljao se, dobijam možda grip, no pogled unazad me podsetio na sav horror te staze i zemljano-kamenjarskih 20-ak posto nagiba. Umesto da sam srećan što uopšte mogu tuda da trčim, ja se debil pitam da li sam možda previše spor??? Na vrhu sam počeo da oklevam sa spuštanjem nazad u maglu i u tom laganom joggingu me je malo presekao kuk to jest šta već to bilo spolja. Kada sam malo ubrzao to je prestalo, mada je bilo podosta neugodno. Uvek neki šit...

Sada pokušavam da se prisetim svih detalja sa trčanja dok mi peva
Duffy: Live at LSO St.Luke´s
http://www.3sat.de/musik/139212/index.html
jedan od koncerata koji sam snimio na Novu Godinu, prebacio u komp i prekodirao u mp3 po pesmama. Kako ženska izgleda, rekao bi čovek da je neka kafanska pevačica. A kako peva, da ne poveruješ. Kažem Loli – ovo ti je kao da gledaš ... (sledi ime jedne maratonke koja ide oko 3 sata, ali NIJE Marija jer se na njen račun ne bih nikada tako našalio) ... kako trči maraton 2h20'. Gledaš i ne veruješ. A ona ide i ide. I samo možeš da joj aplaudiraš i da skineš kapu. E isto tako mi je dok gledam ovaj koncert - svo vreme sam u divljenju, ali i u velikoj neverici.

U stvari, bilo je dosta za danas...