30 srpnja 2017

onaj neki dan

u petak sam ujutru krenuo trkačkom biciklom da nahranim one kučiće i mačiće (2+2) kod kontejnera 25km udaljenog od grada, ali sam bio preumoran i nakon 20km sam okrenuo nazad, i jedva stigao na posao.
onda sam u podne u pauzi posla opet otišao, jer sam imao 2.5 sata fore, i u drugom pokušaju stigao sve na vreme.
subota je bila neradna, jeeeeeeee, i plan je bio da u subotu odem na trčanje, a u nedelju da opet odemo biciklama da tim životinj(ic)ama odnesemo hrane i vode.

dakle subota je bila biciklom pony (što je milijana gony) 24km do sela Stave, pa odatle na planinsko trčanje, pa na kraju nazad biciklom kući.
nedelja kao nedelja, porodični dan, natovarili smo se sa dva najveća bidona vode i sa kilo neke jeftine salame, i sa pola tuceta kesica mačije hrane.

i još nam je pofalilo vode i svratili smo u selo i neka žena nam je dala vode iz bunara, koja doduše izlazi na česmu, i bila je odlična ta voda.
ne kao ova gradska hlorisana jodirana štagod, nego nekako puno lepša, mekša, što bi rekli.
sledeći put ćemo toj ženi odneti 200g kafe i naravno opet natočiti vode.
čak nas je pitala da li hoćemo jednu flašu da nam dâ, iz kuće, da ponesemo za usput.
retki su takvi ljudi, i lepo je pokazati im da ih poštuješ.

sutra opet na trčanje.
šta li će ispasti, pojma nemam, ali nije mi ni važno.
tek da se pokrećem, da sam zdrav, da nemam bolove, povrede.
brzine i količine me ne opterećuju ovih dana.
samo neka se kotrlja.

Nema komentara:

Objavi komentar