06 svibnja 2015

nerazumne oči

hajde da vidim, ko će da bude pametan i odgovori mi na ovo pitanje: da li treba verovati zdravom razumu, ili sopstvenim očima?

evo o čemu se radi. ja volim da kažem kako "imam GPS u dupetu" jer se često događalo da nekom intuicijom pronađem prave puteve u nemogućim situacijama. mada se često događalo i da se malkice izgubim ali hajde, to je čisto da bih malo zbunio statistiku.

i sad, krenem ja danas da se "po pamćenju" popnem jednim puteljkom kuda sam se samo jednom spustio, zimus kroz sneg/blato. vidim odmah od početka da je čak i ovaj prvi deo (koji ide kroz naselje) sav urastao u šiblje i da se tuda jedva provlači. dalje su se smenjivali delovi relativno prohodnog puteljka, na mestima sa više kamenja u podlozi, sa delovima potpuno "pošumljenog" puta raznoraznim korovom naraslim do visina između pedalj i metar.

tako sam se "po pamćenju" probijao uzbrdo, prepoznao ili mislio da sam prepoznao jedno skretanje, da ne kažem Raskrsnicu jer je to u zarasloj šumi poprilično smešno, pa sam tako "po sećanju" koje me je možda služilo, a možda i nije, tada to nisam mogao da znam, došao do nečeg što mi se učinilo Vrh, odnosno nešto tipa "evo ga, samo što nije".

i tu sam odjednom stao kao ukopan. svaki nagoveštaj puteljka je nepovratno nestao, ja sam stajao ispred živog zida (bukvalno) od šiblja niskog rastinja trnja i korova, svestan da tuda jednostavno ne može da se prođe bez mačete ili kosijera, mada bi bager bio puno lakša varijanta.

pokušao sam da se provučem s jedne, s druge strane, RAZUM (onaj iz prve rečenice) mi je govorio da taj put "mora" da prođe baš tuda, ali su mi OČI (one iz prve rečenice, takođe) jasno govorile da tu prolaska nema, pa nema.

na kraju je razum kao razumniji popustio, i poverovao očima. dakle zalutao sam. negde sam omašio, pa dobro. kad se vratim kući i prebacim fajl u kompjuter, videću gde sam to trebao da idem nekom drugom stazom, verovatno isto ovako zamaskiranom u šiblje.

dođem kući, "skinem" fajl, pažljivo ga pregledam, i shvatim da sam bio doslovno na 30 metara od mesta na koje sam hteo da dođem i od tog puteljka koji ide po vrhu brda, i što je još važnije (mada je to jedno isto) shvatim da sam svo vreme bio "na pravom putu".


eto ti ga sad. 
pa ti budi pametan. 
i po ko zna koji put pokušaj da odgovoriš na ono pitanje s početka...

Nema komentara:

Objavi komentar