05 srpnja 2015

Mini Val

danas bi slavili rođendan Lolinom tati, koji se pride zvao Nedeljko, pa bi mu ovo bio jedan od nekoliko onih najspecijalnijih rođendana. kao kad nekom čiča Sredoju padne rođus u sredu. ili onom Petku od Robinzona Krusoa, kad bi pao u petak. ustvari ne. Petko je dobio ime po tome što ga je Robinzon sreo u petak, a ne jer se rodio u petak, mada je 1/7 verovatnoća da je i tako moglo biti. 

sad sam dohvatio da guglam Danijela Defoa da bih video kako se u originalu zove taj lik iz priče, i na engleskoj vikipediji piše Friday a na slovačkoj Piatok, dakle čovek se ladno zove Petak a ne Petko, kao u srpskom prepevu. hmm. nevermind, reče Kobejn.

pa smo tako jutros završili na groblju, ne bukvalno ali smo se OBRELI. e baš imamo bogat jezik, i dugačak, to nam je u genetici. tamo se ubismo od neke torte jer je Tata voleo reformu a to smo dodatno zalili kokakolom, e jedino smo zaboravili insulinske špriceve da ponesemo pa smo posle toga sedeli kod kuće dva sata kao biljke i čekali da prođu, jel tako, pomenuta dva sata.

onda smo skočili na bicikle i vozali se dva sata po brdašcima da još malo sredimo glikemije, i nakon toga zadnji sat opičili jedan od mojih omiljenih treninga, a to je da nabaciš lanac na najkrupniji prenos i da tako u slou moušnu odrolaš dvajestak kilometara. u početku kao malo boli, posle se navikneš. tipa kad slomiš neku koščicu.

e sad štos' tiče trke, ne znam da li da pišem o sebi ili o drugima, ne mogu da se odlučim šta je zanimljivije. aj da počnem o drugima, da probijem led, što neće biti teško na ovih +31°. pazite ljudi, ja uopšte neću da se šalim, ovo ću najozbiljnije da vam kažem. nije bre trkanje za svakoga. nema veze da li imamo noge i ruke, mislim 99% ljudi ima noge i glavu i oči i tako to, ali to još uvek ne znači da je trkanje za svakoga. 

nekako osećam da treba i u glavi imati nešto. sećam se priče o jednom čiči o kojem su pisali svi trkački portali, negde u americi, a gde drugde, koji je svakog dana i sa 80 godina bio sposoban da pretrči 3 milje (nešto manje od 5km) ali je imao drugi problem, nije mu radilo pola mozga. ono pola za trčanje mu je radilo, a ono drugo pola se ispralo kao farmerke iz kineske radnje. ode da trči i izgubi se, i svakog dana ga pronađu na drugom kraju grada. ALI UVEK NA ISTIH 5KM OD KUĆE! ja se nešto mislim, trebali su da mu stave onaj GPS čip za praćenje kao lovačkim kerovima što se meće, i da znaju gde je. a ne da nosi ogrlicu oko vrata na kojoj piše "ako vas belo gledam i ne znam gde sam, pozovite moga sina na broj 039485756574834"?

slično tome, ja bih voleo da svim ljudima mozak dovoljno dobro radi da bi znali zašto su došli na trku. ako budem ikada izgledao kao ovi naši heroji od po 80 godina koji ovako izgledaju kako izgledaju, ja vas molim za jednu ciglu i malo preciznosti. ili da ne budem ekstremista, okrenite me za 180 stepeni i pogurajte me nežno nazad ka startu, kao one igračke na navijanje, a volonterima doviknite "uguraj ga u onu grupu što kreće za 10 minuta, nije ovo za njega, 5km mu je više nego dovoljno". jebote gledam čoveka, savijen i slomljen kao kad s kurca otkineš dlaku, mi prešli kilometar on pegla 200-ti metar, opušteno, reko bi čovek da će biti zatvoren saobraćaj do ponedeljka ujutru kad narod kreće na poso. ako mi neko objasni u čemu je poenta da on MORA da od dve trke na 5km i 21km, na +28° u hladu, odabere onu dužu, e baš mu hvala na prosvetljenju. nego iskreno, baš me briga za druge, nego daj bože da meni potraje glava koliko i noge, to vam kažem.

doduše ni onaj leontijević nije ništa bolje izgledao, mada još nema 80 godina. što nije nikakva novost, ne moraš da napuniš 99 godina da bi prolupao, neki se tako rode, talentovani. ide čovek i šeta se prugom, u stilu "brzo hodanje". ajd brzo hodanje, poštujem svaku disciplinu, ali po onom kamenju, što je mnogo mnogo je. rodila majka tramvaj. trebao je neko u startnom paketu da mu dâ zvonce pa da se čovek oseća kao PRAVI tramvaj.

od onih drugih pacijenata je većina izostala. tu mislim na one što im je svaki polumaraton kao radna akcija, idu u što većim grupama ne bi li bržima skroz zakrčili stazu, pevaju partizanske pesme, međusobno se bodre ko da su na igmanskom maršu, i u cilj ulaze spektakularno držeći se za ruke visoko u zraku, kao da svakog vikenda pobeđuju po jednu olimpijadu. samo sam dve pevaljke primetio, ostatak se nije ni pojavio. 

za šta je objašnjenje logično, trka je u najavi bila preteška. trebalo je da se preživi sunce i vrućina i 21km po asfaltu. takvi se radije prijave za TRKE PREŽIVLJAVANJA koje pretvore u najobičnija šetuckanja i vatanje po žbunju sa par slikica koje zaviruju ispod suknje. kad treba zaista da se preživljava, oni se sakriju jer ovo je ispala trka za prave trkače, a ne za klovnove. okej, i dve pevaljke su bile dosta, kao neki izaslanici Klovnovske Sekte. pazi, uopšte nije bitno da li si otišao na baletsku predstavu, na polumaraton, na odbojkaški ili šahovski turnir, na pijacu, ili na roditeljski sastanak. KO GOD NEGDE KRENE S NAMEROM DA OD SEBE PRAVI IDIOTA, JA NAVIJAM DA MU TO I USPE. a realno, i bez mog navijanja, njima uvek uspe.

ja kao ja, nakon onih planinskih 21km sa 750m uspona u četvrtak i 2 sata po brdima na bicikli u petak, računao sam da će mi se subota pre podne važiti kao DAN ODMORA, jer je polumaraton skroz uveče. onda sam od ranog jutra navalio da radim nešto po kući i doslovno nisam seo sve do 13h, onda smo počeli da se pakujemo i spremamo za trku, došli prijavili se, tu sam na brzaka uzeo nešto da ručam sat pred trku jer ranije nisam stigao, a zagrevanje mi nije ni padalo na pamet. 20 minuta pre starta sam krenuo malo da trčkaram i da se istežem no srećom naleteh na par ljudi pa malo blabla s jednim malo s drugim pa tako nisam sve skupa pretrčao ni 500m. 

uz onaj most sam krenuo skroz peške, u jednom času rekoh ja ću ovde biti zadnji! do vrha mosta sam shvatio da većina ljudi trči kao da je trka "uz most i nazad" i da je to sve. no trebalo je posle toga trčati još 20km, hehhh. što se tiče pulseva bili su niski, ali što se tiče nogu i leđa, svaka brzina mi je delovala za trunku brža nego što mi se ide. ali bukvalno svaka. usporim, i opet mi brzo. i tako sve do kraja. pored mene prolazili ljudi u raznim smerovima, neki prolazili napred pa se vraćali u rikverc kao da im je neko povukao ručnu, ma cirkus čitav.

brojke kažu da kad oduzmem most na početku, sledećih 6km sam išao prosek 4'29'', pa sam sledećih 6km išao prosek 4'28'', a trećih 6km prosek 4'30''/km, tu sam zadnji ravan km išao baš sporo jer smo čekali da ovu malu prođe kriza pa je to bilo neko maltene rastrčavanje pred poslednji kilometar. 

sad kad mi Lola priča ko je sve bio na trci, ja više od pola ljudi nisam primetio, niti pamtim da mi se neko od njih javio onako usput. svašta. a masa ljudi mi je dovikivala sve i svašta, mislim pozitivno, čuo sam i da sam legenda i majstor i onaj čuveni i bog te pita šta sve ne, ja sam svima mahnuo i otpozdravio a neke sam stigao i da poprskam vodom, kao vid podrške.

ukratko, današnji oporavak je trajao 2h32' na MTB-ima, sutra je novi dan što znači novi treninzi i avanture, život teče dalje i treba se u narednih 5 dana što dublje sahraniti jer dolazi čuveni Sljemenski Maraton. eto tako.

ПОСТ СКРИПТУМ

anegdotica o majicama. 
majicâ sa trkâ imamo par metara viška, mislim ono kad ih naređaš jednu na drugu. svake ili skoro svake godine smo voleli da odemo na trku na Avalu (koja je održana jutros) i da nakon trke lolinom Tati damo majice jer na toj trci uvek dobijemo one XXL. ove godine smo odustali od Avale jer smo obećali Mami da ćemo ići zajedno na groblje, pa je tako uopšte i došlo do kombinacije da odemo sinoć na taj polumaraton. 

u cilju su mi dali majicu, naravno XL. 
jutros smo je odneli na groblje i ostavili je tamo, "kod Tate". neko će je uzeti, to se podrazumeva, a obzirom da niko drugi iz Valjeva nije bio na trci, ako u gradu budemo videli nekog ko nosi belu majicu na kojoj na grudima preterano uočljivim slovima piše RAKOVICA TRČI, znaćemo i gde ju je "nabavio" ;-)

Nema komentara:

Objavi komentar