24 listopada 2015

pobeda sa Malim P

pre nego što umrem imam za vas još jednu ispovest, pa ako mi vi kao drugovi oprostite greh, onda ne moram da idem do vatikana i da pola sata klečim u onoj telefonskoj govornici kod pape, kao kad u filmovima glavni glumac ode da se ispovedi nakon što je pobio sve sporedne i epizodne uloge. elem ovako je to bilo. pre par godina. navodno sam sebi presudio "dan odmora" i krenuo da se provozam sat vremena biciklom pony (što je milijana gony). i sad, ima u gradu jedan tipčić, onako simpatičan momak, živi na periferiji i povremeno ga vidim na bicikli. uvek trkačka bicikla i oprema, iako se vozika 20 na sat. on to tako voli, kad završi posao, namontira se u opremu i krene da se voza gradom, često i uz reku gradac kad je u letnje popodne najveća gužva, onda on tako paradno tuda prođe. i sve je to fino i simpatično i uvek mu mahnem i on mahne meni i tako... 

i tog jednog dana, na izlasku iz grada ima neki semafor, i bilo je crveno, i ja skrenem desno pa odmah preko pruge levo, i dođem u jednu ulicu koja sledeća 3km ide paralelno sa tom velikom, praktično ih samo pruga deli. i čim sam skrenuo ugledam njega malo ispred, on levo na glavnom putu a ja desno na sporednom, takođe asfaltnom. duvao je neki vetar jak da te bog sačuva. i ja malo zavrtim i dođem mu paralelno, poravnamo se. sećam se da sam nosio kačket, i tako se nekako pogodilo, pogledao ja njega, vidim on gleda pravo, utom on okrene glavu prema meni a ja upravo skrećem pogled, i dok sam se opet okrenuo ka njemu dotle je pak on vratio pogled prema napred tako da nismo uspeli da se istovremeno vidimo i mahnemo. MEĐUTIM.

pogledam ga ja opet, primetim da je ustao iz sedišta i krenuo da sprinta kao mahnit, u sav onaj vetar. hmm, rekoh, gle ovoga, njemu se utrkuje. polako pojačavam gas, s tim da od sad nadalje ne skrećem pogled, nego onako ispod kačketa virnem u stranu, ali držim glavu pravo, da deluje da sam u nekom svom filmu. kako ja ubrzam, ubrza i on, i mal-malo pa se okrene da proveri da li je odmakao. E SAD. fora je što je vetar zaista prejak, i ja nisam mnogo hendikepiran time što nemam menjač. naime kad zavrtiš 100 obrtaja u minutu, pony ide nekih 24 km/h, ako zavrtiš i više možeš negde do 28-30, i preko toga je praktično nemoguće voziti kad si tako zaglavljen u jednom jedinom prenosu, vrtiš kao blesav, kao turbina.

srećom vetar se pobrinuo za to da je jako teško i meni na pony-ki da idem preko 28, a očigledno je i njemu još teže obzirom da ga polako stižem. opet se poravnavamo, negde smo na pola tog pravca od 3km. MEĐUTIM. ima tu jedna začkoljica. poslednjih par stotina metara njegov glavni put se samo blago popne, nije to uspon, prosto promena terena, a ovaj moj put se spusti, pa skrene u podvožnjak ispod pruge, pa se iz te rupe vraća skroz gore na ovaj njegov put. to nam je dakle suđeno mesto gde ćemo se, ili se nećemo, sresti. primećujem da je on "na izdisaju" no valjda svo vreme računa da će jednom kad se dokopa kraja pravca, nestati u daljini dok ja zaginem u tom dole-pa-gore sranju. jer ima tu i par lakat krivina ispred i iza podvožnjaka pa ću čak morati i da prikočim, naravno.

dolazimo do tog sudbinskog trenutka "rame uz rame", on mi nestaje sa vidika, a naravno i ja kako tonem u rupu nestajem sa njegovog. u tom času u meni se budi zver, zavrtim iz sve snage, sjurim se u rupu, naglo prikočim, pokušam da projurim što brže kroz te dve krivine ispod pruge, i kad sam izašao na taj poslednji uspon, i njega sam odsprintao kao da se radi o borbi za goli život. pomaljam se iz rupe, ulazim na glavni put, i vidim njega kako bezbrižno okreće pedale nekih 100-tinak metara dalje. računa da me se zauvek rešio, a kuća mu je negde iza sledeće raskrsnice. kapiram da imam nekih 500m fore da ga stignem, a nakon toga će on skrenuti u neki sporedni sokačić i "trke" više neće biti. 

dovijam se na foru koju sam često koristio u sličnim jurcanjima sa klincima i rekreativcima koji me iznerviraju kad me prestignu na pony bicikli, dok oni voze neke karbonce od par hiljada evra: zavrtim najbrže što mogu, preko 30 km/h, što je za pony-ku maltene "zvučni zid", zatim se skvrčim u najaerodinamičniji mogući položaj dok brzina polako spada 29...27...25 pa kad malo predahnem ja opet stisnem iz sve snage i zavrtim koliko me noge nose. nakon par takvih ubrzanja sam shvatio da ga jako brzo dostižem, ubrzavam treći ili četvrti put, približavam mu se kao usisivač s leđa dok on ništa ne sluti, i u trenutku pobedničke euforije pravim početničku grešku. samo sam ga šakom lupio po leđima u znak pozdrava i projurio dalje. on je nešto doviknuo, ja sam još jednom mahnuo rukom, on je nakon 100 metara skrenuo u svoju uličicu a ja trijumfalno nastavio dalje pravo, na malo duži krug. JEEEEEAAAXXXX...

i ništa, ostala je anegdota kako sam po ko zna koji put "pobedio" nekog na sto puta boljoj bicikli, a ja na natrulom kontrašu sa kojeg zveče razlabavljeni blatobrani i žvaćkaju neke stare ispucale gume. kad je ta priča već uveliko postala deo arhive, opet mi je iz tog taloga bespotrebnih sećanja izronila na površinu. pomislih, e pa sale moj dragi, jesi majmunčina, stvarno. koji je bio smisao svega toga? 

zašto nisi mogao bar malo da razmisliš, da smisliš nešto tom svojom tintarom za koju veruješ da je bogzna kako bistra? jesi li ga stigao, jesi. jesi li samim tim pobedio, jesi. zna li i taj momak da si duplo jači, zna. čemu onda ta nadmena završnica? zar nisi mogao samo da ga dostigneš, usporiš pored njega, potapšeš ga po leđima, nasmeješ se u svom stilu sa isplaženim jezikom i kažeš nešto tipa "e baš si me namučio", ili "ala si me preznojio", ili "hej videh te još pre dva kilometra i kao budala crkoh da vidim da li mogu da te pratim na ovom kršu", bilo šta drugo osim onog prepotentnog projurivanja pored njega? šta bi falilo da ste eto razmenili po tri rečenice pre nego što on ćao-ćao skrene ka svojoj kući? ne bi ti se valjda ego nešto strašno okrunio zbog toga, ha? umišljena veličino? 

sad šta? 
sad ništa. 
ne možeš da sretneš nekog i da mu iznebuha kažeš: znaš šta, onda pre par godina, kad sam te stigao, kao budala, trebao sam blablabla... delovalo bi da mi to toliko znači, da moram da ga napomenem još jednom, jebote kao da sam pobedio olimpijadu neku. mislim, nije to ni toliki greh da bih sad morao da se osećam loše, čudna mi čuda, u odnosu na sve što se događa u današnjem svetu ovo je dečija igra. on je ionako možda pomislio "jes, sad si me stigao, kad sam ja usporio, jer neću zaduvan da uđem u kuću". verovatno je to i zaboravio. 

možda je dakle ono što mene proganja, ta neka GREŠKA? ona Hamartia iz naslova bloga, taj sitni propust koji nad obasjanog pobednika nadvije senku i pomrači mu uspeh. pobediti sa stilom je neuporedivo plemenitije od nadmene pobede. umesto dići obe ruke visoko u vazduh i trijumfalno skakati od sreće, u trenutku slavlja je lepše da prvo pružiš ruku poraženom, u znak zahvalnosti za kvalitetan dvoboj. jer da nije bilo njega, ne bi bilo ni tvoje pobede. 


kao i za svaki duel,
i za pobedu je potrebno dvoje.
imaj to uvek na umu. 

malecki čoveče.
između Života i tebe, ko će pobediti?
ko?

Nema komentara:

Objavi komentar