21 veljače 2017

08/21 Oteglo se

JEDAN BLOG KOJI NEMA NIKAKVE VEZE SA SPORTOM

"kad sam zdrav lepi dani mi prolete u akciji
a kišnohladni mi se otegnu.
sad kad sam polupokretan 
loši mi prođu brže a lepi me glođu kao kosku"

dok je bilo bljak vreme, susnežica i magla, nisam previše zavidio nedeljama (tjednima) koji prolaze. ovako pak kad grane sunce, pa makar i sa stidljivih +7°, oće džigerica da mi iskoči od muke. 

čak mi nije glavna muka što ne trčim ili ne vozim biciklu.
to MORAM da napomenem da me ne bi pogrešno shvatio neko ko me slabo poznaje. radi se o celom danu, a ne samo o sat ili dva. teško mi je sve podjednako.

- ne mogu u radnju
- brate kuću ne mogu da usisam, ja to volim svakih par dana da sve poistresam zbog kučića i uopšte nakupi se prašina pa kad krene da se penje po policama i tehnici muka me uhvati
- ne mogu da krenem sa brusilicom u napad na staru ogradu od koje treba da naseckam i navarim par merdevina za penjanje na jabuku višnju dud šupu i garažu
- ne mogu da sređujem stare bicikle, na jednoj poniki treba da zamenim sredinu (osovinu sa lagerima između kurbli-pedala), na drugoj da navarim malo deblje cevčice na prednju viljušku da korpa stoji čvršće, a treba i ovaj kišni bajk koji sam vozio kad sam se polomio da prepravim u city bike, ima tu koješta da se čačka
- da, na lolinoj novijoj pony (26" sa tri brzine - nexus) treba da skinem prednji zupčanik koji je preveliki i sve tri brzine su prekrupne, pa da umesto njega stavim neki sitniji za mtb. postoji i mogućnost da samo brusilicom odsečem spolja one same zube i par cm viška, probušim na tom tanjiru 5 rupa i direktno u njega dodam šajbnu sa mtb-a od recimo 32 ili 34 zuba. PLUS naravno na kraju mora ili da se skrati postojeći lanac za 5-6 onih karika, ili da se stavi novi. ali ništa ne može jednom rukom :-)
- treba krov od šupe da se nastavi pola metra rebrastim limom, ali veći posao je napraviti mini nadstrešnicu-konstrukciju koja će to nositi
- ne mogu na letnjikovcu da stavim lampu na ugaonu gredu i da pored ušrafim produžni kabl sa utičnicama
- ne mogu da napravim šaht u prolazu uz novu zgradu, ni da prepravim rešetku na drugom, postojećem
- kad nam ozidaju zid uz leđa garaže, imaće tu posla, da se doda red crepova po vrhu, a moraću i mali kapiju prema parkingu da postavim ispočetka
- pored nje imamo još PET kapija ili kapijica i ama baš na svakoj ima nešto da se skrati, produži, zameni trula cev novom, bukvalno pet puta po dva dana posla, preseci izvadi izmeri zavari novu cev obrusi prefarbaj
- na krovu imam mesec dana zabave, dovuci materijal napravi konstrukciju dodaj na sneg-lajsne i podigni pola metra da se dobije ogradica celim obodom, jerbo ako jednom sletim odozgo dok čistim oluke, ova samo jedna ključna će da bude mala maca

neće mi biti problem da otrpim bol, da radim-odmaram-radim, problem je dočekati trenutak da kost jednom sraste, da prelom iz mekano-pripojenog pređe u čvrsto stanje, i kad jednom definitivno skinem utege s ramena zato što više ne postoji mogućnost da se kost iskrivi skrati ili opet zalomi, e tek tog trenutka ću opet postati živo biće. ovako sam samo ameba!


Nema komentara:

Objavi komentar