31 listopada 2019

radi se ne radi se

Juče tašta kaže da će danas biti "crveno slovo", u prevodu dan kada ništa javno ne bi trebalo raditi jer će komšije da viču - gle ovog bezbožnika pu pu pu...
Jutros sam sav napet jer sam planirao da ošmirglam neki prozor i premažem ga prvim slojem farbe.
Dan je uveliko svanuo otkako smo pomerili satove pa sve dolazi nekako prerano, i jutro i mrak, majstori nikako da dođu na obližnje gradilište a oni su najpouzdaniji lakmus, kod njih nema greške.
Negde tek oko pola 8 doduše, tuc tuc, kuc kuc, rRrRgGg, eto ih!, dakle nije ta vrsta praznika.
Zovem opet onog rođaka što montira total TV po selima da ga pitam da slučajno negde ne ide pre podne pa da me odbaci, ali opet mi se ne javlja, baš nemam sreće sa ovim danima kad ne idem na posao.
Moraću da trčim negde od-do kuće, ništa egzotični izleti i destinacije koji bi mi uveliko olakšali period prilagođavanja ovom smrknuću odnosno polusmaku polusveta.
Pretpostavljam da će to biti poslednje trčanje u oktobru pa ću posle pomenutog šmirglanja završiti statistike i podvući crtu kilometara za ovih 10/12 meseci.
Kao kad izvlačiš kartu iz špila, eto toliko unapred znam šta će pisati, što dovoljno govori koliko se bavim samim sobom cele godine.
Znam koje su mi patike na izdisaju iz prostog razloga što već na prvi pogled deluju razvaljene i pocepane, doduše više iznutra ono platno na peti nego spolja; biće da samo pogrešno mislim da dobro čuvam patike, ako su spolja tako lepe kao nove a iznutra pokidane, hoću reći od mojih stopala ih bolje čuva kamenje i trnje.
Eto tako pa se čujemo u novembru.
S novembrom nema hoću - neću, može a ne mora, znam - ne znam, novembar je vazda bio prvi od 4 provereno govnjiva meseca, 4 jahača apokalipši magare do zelene trave.

1 komentar: