07 listopada 2017

dva po dva

Svaki put kad sam pomislio E DAJ DA ZAPIŠEM NEŠTO, DOK NISU PROŠLA DVA DANA, shvatio sam da su već prošla, ako ne i tri. Sticajem okolnosti sam malo preterao sa šetnjama, mada meni, ruku na srce, posebne okolnosti nisu ni potrebne.

Dakle nakon što sam otpešačio ravan half za 2h58', naišao je dan kada je neka ekipa iz prestonice trebala da dođe na lokalnu mini-deponiju da pokupi napuštene mačiće. Kao jedan od koordinatora, odmah sam zaboravio koliko sam dan ranije napregao noge i zapucao peške u brda. A ekipa je zaglavila u saobraćaju, pa mi se ukazalo dodatnih par sati "viška". Čak ni ja nisam perpetu(u)m mobile pa sam na kraju seo na livadu iznad deponije i čekao, uživajući u pejzažu.

Tog dana sam se još nekako i provukao. Bilo je sunčano, toplo, koščice su se radovale inekciji D vitamina. No stigla me je neispavanost pa sam nakon 8 sati u prirodi u samo dan i po, otišao u krevet čak i pre nego što je pao mrak. I onda sam nastradao sutradan.

Vreme se promenilo, hladni vetar me je pod neprijateljskim uglom gađao nekom upornom sipuljom, ja sam pošao u Kraću Šetnju, i negde na pola su počele da me bole pokosnice. Leva jedva malo, desna bogme ozbiljno. Da poluloše postane loše, još sam morao do posla i nazad, po istoj kiši i opet peške. Uveče sam namazao neki gel, pomolio se svim božanstvima u koja ne verujem, čaroliji tog gela ponajmanje, i opet probdeo pola noći.

Jutros pokosnice deluju skoro-pa-okej, no ja sam od umora i nespavanja 99% biljka i samo 1% životinja. Ne znam koji je minimalan odnos u korist životinje da bi se izašlo u ovaj decembarski 07. oktobar, ali je podaleko od ovog osećaja. Trenutno stanje mi se može nazvati "utonuo bih u zimski san, samo ne znam kako". Pride me leđa ramena i rebra bole kao da me je neko vratio u drugi-treći dan nakon preloma, a prošla su 22 dana.

Ja se naivan nadao da će me zimus boleti SAMO desna klavikula slomljena u februaru, nisam mogao ni sanjati da će joj stići pojačanje!

Nema komentara:

Objavi komentar