16 ožujka 2017

39/42 Preživeo famozni ZID na maratonu

juče je bogme bilo kritično
NIJE da sam se nešto preterano "opustio" ali eto
jutarnje pešačenje više-manje standardno, jedan krug do obližnjeg jezera i nežno alternativni povratak kroz neke njive ali u granicama bezbednog po saplitanja i padanja

popodne isto tako do pola uhodanim ne-asfaltnim stazama, i tu skrenem na planinarsku stazu uz reku Gradac, da vidim u kakvom je stanju
čak je neko to sređivao, što se nije dogodilo u zadnjih 30 godina
jedini sam ja jednom išao sa ašovčićem i ukopao stazu u brdo, kod manastira
kad vidi vraga, neko je presekao stabla koja su pala popreko, iskrčio nekog bodljikavog žbunja, sve deluje dosta prohodnije

i BAŠ na jednom od mesta gde sam znao da moram pojačano da pazim, bez obzira što sam gacao kao po jajima, odleteše patike prema napred a dupe ka zemlji, i da se ne bih otklizao u reku 20m ispod ja se naravno dočekam na obe šake, iza leđa, i samo u desnom ramenu osetih Bo0Oo0Oo0OLLL

e rekoh, do klinca, nisam valjda nešto zeznuo, ubiću se
no nije to bio pošten "udarac", bol se relativno brzo povukao
prepipavao sam mesto preloma i nije mi delovalo da se tu nešto pomerilo, jer ako bi nedajbože došlo do ozleđivanja novonastalog spoja to bi praktično značilo da sam opet slomio istu kost, i da me opet čeka ceo proces srastanja!

(ok, za razliku od totalnog loma i razdvajanja ovo bi bilo "samo" napuknuće ali to što bi sraslo za 5 umesto za 8 nedelja ne bi mi bila velika uteha, ko bi sad ispočetka opet brojao do 35?)

danas sam ionako umoran od jučerašnjih 25km (iz dva puta) pa sam jutros prošetao samo 7km sa najmanjim od pasa, onako smo držali neki "penzionerski ritam"
no tek je podne i tek sam pošteno ugazio u 39-ti dan iliti kilometar, pa ćemo još videti

ono što se kristališe je da ću za nekoliko dana već moći da koristim i desnu ruku, s tim da se pod "korišćenje" misli na umivanje ili na kucanje tastature sa dve ruke, a ne na držanje macole, ili guvernale na otvorenom putu

koliko je od ovog trenutka potrebno do prvog iole dužeg neprekidnog trčanja, e to vam nažalost ne mogu reći
prvo mora rame da prestane ovoliko da boli čim spustim ruku, za sada svako "nošenje" ruke izaziva jaku nelagodu u celom potezu od ramena do vrata i to ne kao nešto što bi trebalo da se "otrpi" nego kao onaj ružan osećaj da nešto povređuješ
verovatno taj osećaj nestane kada kost sraste do kraja

Nema komentara:

Objavi komentar