11 ožujka 2020

buđenje ranog proleća

Dogodi mi se ponekad da se probudim usred noći, uglavnom oko 02-03h pa tako blenem u plafon i čekam da mi se prispava. Obzirom da to ne daje neke zadovoljavajuće efekte uzeh da malo guglam pa sam relativno brzo skontao da gde god kreneš da čitaš o tome sledi savet kako je nakon ~20 minuta čekanja najbolje da ustaneš. Jeste mi to bilo katkad logično ali sam u tu logiku sumnjao. U smislu ko ne zaspi za 10-15 minuta njemu se prosto više ni ne spava, možeš čekati koliko hoćeš. Tako sam uštedeo sebi sat-dva fore za pisanje, za razliku od ležanja kada ti se samo u glavi nagomilavaju teme i posao za neki drugi dan, a vreme prolazi ni u čemu.

A tema je opet skroz logična koliko i zbunjujuća, no nisam se nikada time bavio kako da kažem stručno. Naime taj zid između nesvesnog i svesnog, prosto je nenormalan. Tojest voleo bih da je bar ponekad providan. Ono, kad sanjaš da letiš, nikada se ne trgneš i probudiš u fazonu "ma daaaajjj, nema šanse da se ovo događa, samo sanjam!" nego nastaviš to da posmatraš sa uzbuđenjem i neizvesnošću.
(evo i alergijske kijavice, bolje što sam ustao)

Tako sam noćas sanjao onaj dečiji san kako pišam. Kad si klinac imaš jako čvrst san a organizam želi da radi po svom ritmu pa ako se ne probudiš, prosto, upišaš se. Meni se to koliko pamtim dogodilo samo jednom. Sanjao sam da pišam i bilo mi je tako lepooooo dok me neki čudan osećaj nije probudio jer pazi iznenađenja, ja sav mokar, kuku! I to sam već bio pošao u školu, dakle matoro dete, ne beba. Al eto, omaklo se :-)

Nakon toga evo silne godine prođoše i hiljadu puta sam sanjao kako pišam ali se bogu hvala nijednom više nisam i upišao u snu, samo sam se katkad probudio a katkad baš i ne, prosto nastavim da spavam dok me nešto ne probudi pa se onda setim "hmm, ja sam pre koji minut sanjao kako pišam a vidiš, nije me ništa probudilo". Onda naravno ustanem, no daleko da je to uobičajeno, u 350 od 365 noći ustanem jednom ili nijednom.

Mrzi me da guglam statistike sad, ne znam ni koje tačno statistike da tražim, logično je da ljudi koji se redovno rekreiraju ili "bave sportom" moraju u drugom delu dana da nadoknade sve izgubljeno tokom tih aktivnosti a ja sam juče eto pretrčao 20km preko dva brda i naravno da sam se nalivao prvo onim BCAA praškom pa nakon toga svim i svačim a štaviše nisam popio ni kap piva. To napominjem jer mnogi kažu da se od piva pojačano piša mada to kod mene nikada nije bio slučaj.

Na kraju o samom snu, koji je možda i objašnjenje svega. Nisam od onih koji bolesno prate kilažu mada sam naravno celog života pojačano svestan da telesna težina itekako utiče na sportove izdržljivosti. Ako imaš 5% više, otprilike ćeš trčati ili voziti biciklu uzbrdo 10% sporije, odnosno za istu brzinu će ti trebati puno više napora. Naravno da za trke i kontrolne treninge na nekoj granici, tipa "istrči 10km najbrže što možeš", ne važi ovo da treba više da se napregneš obzirom da se već trudiš najjače što možeš.

San je krenuo od neke tačke ispred koje se ničeg ne sećam, nešto u fazonu izašao si iz tunela i gledaš unazad ali ništa ne vidiš. U toj tački ja sanjam kako sam ranije u toku noći već pišao nekoliko puta (?) i kako iz nekog opravdanog razloga (tipa nešto će se u kući pokvariti, začepiti) moram da nastavim da pišam na nekom drugom mestu. Stao sam u ćošak neke sobe bez nameštaja i pišam li pišam, zalivam ugao. Na podu je nekakav tepih od zida do zida i sve to negde nestaje. Začujem neki šum i shvatim da u toj zgradi i na tom spratu nisam sâm, pa prekinem pišanje u uglu i pređem pet koraka ka sredini sobe gde se nalazi wc šolja/školjka, pa nastavim da pišam.

"Ohoooo, ovo su litri i litri, sutra ću ipak biti puno lakši i sve će se vratiti u normalu", sanjam kako razmišljam na taj način. A sve to probably jer sam se juče pred trčanje malo iznenadio litrom viška na vagi, pa mi se taj šok malo dublje urezao u podsvest.

Sećam se jedne svadbe druga iz biciklizma, negde u Sremu, kada sam celo veče jeo nekih predjela i pečenja i to zalivao mineralnom Knjaz Miloš koja od svih soli valjda jedino obiluje natrijumom (!) i jutro kasnije sam se probudio sav naduven kao sunđer sa valjda 4kg više od uobičajene težine zadnjih par godina. Majko mila šoka!!! Doslovno sam se ceo dan osećao kao da su mi otkrili neku tešku smrtonosnu bolest, znači Kraj sveta! Na sreću to se za dan dva sve ispišalo, ali trauma je ostala.

Tako sam i juče na trčanju pomislio, brate, ja ili da prestanem da trčim, ili da prestanem ovoliko da žderem i pijem. Jer decembar je odavno prošao, i onaj izazov kada sam trčao svakog jutra i večeri po par sati, pa okej, jeste tada bilo lepo jesti ali otkako sam se vratio na ove "normalne" kilometraže i napore valjalo bi se vratiti i na umerenije prejedanje. Stoga kontam da je odatle sve počelo, i završilo se ovim snom o ispišavanju cca osam litara "viška" ;-)

Nema komentara:

Objavi komentar