08 prosinca 2021

hej šoferu kondukteru

Danas sam pretrčao *samo* deset kilometara i stigao do 88.4 u decembru što je 11 dnevno, veoma veoma neloša situacija. 
Na čelindžu (ili u čelindžu?) sam spao sa približno 7k na 7.5k mesto, izgleda da se drugi zahuktavaju dok ja oklijevam.
No ovo nije bio skroz običan dan, pa je stoga i on na neki način saučesnik u mom nežnom potonuću.
 Naime nakon silnih oblaka, sivila, tmurila, danas je svanuo savršeno sunčan dan, pa smo odlučili da iskoristimo "još jedan poslednji lep dan u godini". 
Seli na bicikle i otišli u varošicu 20-ak km udaljenu, između ostalog i jer su tamo u menjačnicama povoljniji kursevi.
Sama ideja da neko ide biciklom i nosi pun ranac para da bi promenio valutu možda zvuči uvrnuto ali je istovremeno najlakši način da zaradiš, dok u međuvremenu radiš ono što najviše voliš.
Heh heh.
Tako smo otišli do tamo, predali jedan džak i uzeli drugi, zatim je Lola sa punim rancem love nastavila biciklom dok sam ja otrčao na prvo brdašce prema Divčibarama gde smo pre nekoliko dana primetili da je neko istovario male štence lutalice.
Naravno da nismo otišli praznih ruku nego smo im u mestu kupili ručak, čime smo iz plusa stigli u minus i dakle džabe nosali džak para tamo pa ovamo, vratili smo manje nego što smo poneli.
Sve u svemu, operacija uspela čelindž umro.

Kad smo već kod džakova love, naručio sam bateriju za lapa top i usput se podsetio fizike jer sam morao Wh da pretvaram u mAh da bih procenio koja je najisplativija.
Upola jeftinija od najskuplje je bila upola slabija što se naravno ne isplati jer je moraš puno češće puniti pa će ranije i crknit, ali sam zato negde odmah iznad najjeftinije našao jednu odmah ispod najjače što se pokazalo kao neki naj odabir. Ako je cena 2:3, onda razlika između 38 i 40 Wh praktično ne postoji. Ili ću se praviti da ne postoji. Da mi ne ode još jedan džak para u vodenu paru.

Da blog ne ostane monoton, na temu para (vodena para i džak para) imam anegdotu iz prethodnog veka. 

Kad smo išli na bici pripreme u Crnu Goru i ostajali po 2.5 meseca po nekim kućerdama kuvajući džem od krompira jabuka i kivija da bi preživeli od mizernih stipendija, naravno nismo imali ni puno kredita na mobitelima. Jedan junior se tako zaljubio u onu automat-sekretaricu koja mu je iz telefona "čitala" status kredita. Imala je neki seksi zaduvan glasić, kao da je upravo ustrčala uz stepenice ili da je upravo sišla sa one stvari, to mu dođe slično. I onda je on na svakih par minuta ukucavao neki kod, da bi "nju" čuo kako mu kroz slušalicu dahće "NA VAŠEM RAČUNU, OSTALO JE SEDAM DINARA I DVANAEST PAAAARA" i tako je otegnuto izgovarala to paaaara da smo na kraju svi uglas kao neki refren ponavljali s njom, sedam dinara i dvanaest paaaara, i opet, i opet, svi smo se "navukli" na igru. Evo i sad se naježim kad se setim tog glasića...

Nema komentara:

Objavi komentar