25 rujna 2013

mlaka 14-ica

auh kako je jutros bilo lepo jutro.
i nekako spontano, doletela mi je neka ideja na teme.
setio sam se jednog jutra, pre nekoliko godina, kada sam se tako probudio u letnje sunčano jutro, i odjurio na trčanje ka južnim brdima.
to je onaj osećaj, poseban, kada koliko god se lagano obučeš, uvek ti na kraju ispadne pretoplo.
e tako nešto sam jutros očekivao od života.
nešto poput tog sećanja, na jedno (ne)davno leto.
međutim raznorazne porodične obaveze su me držale nekih par sati kod kuće, i kad sam napokon mogao da krenem na trčanje, to više nije bilo "to".
dan je uveliko odmakao, već je bilo pretoplo za svako "jutarnje" trčanje, i počeo sam da menjam ideju.
vrteo sam po glavi razne treninge koji se "rade" pred podne, i na kraju umesto u brda otišao na blago valovit asfalt, na pravac gde uglavnom "treniram" a ne "trčkaram".
odvezao sam se biciklom 5km izvan grada, malo se istegao i promrdao, i krenuo.
i šokirao se.
ono kad si toliko umoran da se gotovo ne pomeraš iz mesta.
neka maglovita maštajuća ideja je bila da pravim neke promene, nakon kratkog zagrevanja od par kilometara.
ali kad sam video kako sam "drven", odmah sam tu ideju degradirao na pokušaj čistog preživljavanja...
nastavio sam da trčim u tom nekom malokrvnom Tempiću, pa dok traje.
shodno opisanom raspoloženju, ograničio sam i dužinu treninga.
rekoh, nek bude nešto do sat vremena, ne duže.
dakle, pretpostavio sam da će to da se pretvori u nekih mrtvačkih 14-ak km.
ako i toliko.
tačnije, bio bih presrećan da uspem na ovakvim nogama da pređem 14km za sat vremena.
ajd nek bude 1h01, 1h02, ma nek bude koliko hoće...
truptanje se nastavilo, duvao je i neki vetar, a meni kao da je neka nevidljiva sila skratila noge (i korake) na pola!
bože nikad stići, kilometri po 4'25'', ajmeeeeee, užas.
ovo je dno dna, kraj kraja, ja sam zreo za penziju.
ma kakvu penziju, ja sam za kovčeg.
bez kupanja i brijanja, samo me ubacite i zakujte dugačkim ekserima.
i nekako na jedvite jade dođoh do okreta na km7.
imao sam mislim negde oko 31.5 minut,
dakle povratak je morao da bude leteći, ako sam planirao sve u 1h.
i onda sam počeo da se igram, da se mučim zabavljajući se.
pred očima mi se stvorila slika mnogih kolega trkača,
koji navijaju za mene, da ispunim nekakav Izazov.
nešto veliko, tipa da spasem Svet od propasti.
kleče oko mene poznati i polupoznati likovi, neki očajni neki puni nade,
pokušavaju da me motivišu.
jer se radi i o njihovim guzicama.
ajde sale, ajde legendo, izdrži, možeš ti to.
e jebiga, mogu valjda, ali ipak, ne bih se kladio na ovo govno zvano Mene.
povratak je naravno blago nizvodno, i s vetrom u leđa,
ali noge su totalno iscrpljene, premorene, u grčevima, strašno...
pokušavam da istovremeno trčim Tempo, i da se odmaram.
e sad, jako mi je uzan manevarski prostor.
ako idem po 4', nije mi baš lako, naprežem se, previše.
ako idem po 4'05-4'10, pogrickaću previše vremena i premašiću 1h.
unutar tog uzanog fišeka od vetra, znoja, snage, i emocija,
pokušavam da pronađem idealnu tačku u kojoj postižem nemoguće,
neki zlatni presek gde istovremeno "mažem" i odmaram se...
jedan kilometar za 4', pa drugi za 4'04, pa opet 4'01, pa 4'06.
grickam onu malu zalihu koju imam, jer vrlo je ograničen broj tih sekundi,
koje smem da potrošim od kilometra do kilometra.
ipak, znao sam jednu stvar.
imao sam dovoljno Rezerve.
mogao sam da uđem i u minus, ako treba i preko 10 sekundi,
ali bih zadnji kilometar zapeo "Bogu dušu" i to nadoknadio.
i to mi je davalo sigurnost, veru, nadu, whatever...
u tom dugačkom međuvremenu, skroz sam zaboravio da sam na treningu.
jebiga, završio tih premorenih 14km za 1h ili 1h01',
to zaista nije imalo nikakve veze ni razlike, isti đavo sto posto.
ali ja sam se toliko saživeo u ulogu spasitelja Sveta,
da više nisam stigao ni o čemu drugom da razmišljam.
napokon dolazim u tačku kada mogu da odahnem, na 2km od cilja.
čuj "cilja", od kraja!
imam nekih 8'10'' fore, i treba da pređem preko 2 poslednja uspončića.
donosim riskantan plan što se tiče navijača, ali za koji znam da će da upali.
idem predzadnji kilometar odmarajuće, da potrošim svu rezervu.
nek bude i 4'10''.
i kad se dokopam finiša, pojačaću koliko god je potrebno.
i tako, pokušavao ja da se odmorim, ali mućak, crkoh od napora a samo izgubih dragocene sekunde. sranje.
ode predzadnji km za 4'08 ali jbg, ipak sam ja Ja, i znao sam da sam uspeo.
šta li sam uspeo, ko će ga znati, valjda da spasem Svet.
pa realno, jeste li večeras živi, čitate ovaj blog?
eto vidite, uspeo sam :-P
zadnji km za 3'59 a mogao sam koliko hoćeš brže.
kad sam prešao liniju cilja, tojest oznaku kilometra na 25m od parkirane biciklice,
zamalo sam počeo da šaljem poljupce publici levo i desno.
delio bih i autograme ali nigde žive duše...
rekao bi čovek da sam pretrčao 14km za pola sata, a ne za sat vremena, kad sam bio tako euforičan :-P
i tako, nemam pojma šta da kažem.
dal sam umoran, još uvek, ili nisam jeo dovoljno čokolade.
biće bolje.

Nema komentara:

Objavi komentar