30 travnja 2018

EPP

Enciklopedija Propalih Planova

Premotavam film par dana napred-nazad.
Subota rano ujutru.
Još uvek nisam milion posto siguran da li ću ići na neku trku.
Poslednjih par trčanja sam osećao neko golicavo "klackanje" negde gde se mišići lista otpozadi pripajaju na koleno.
Šetam sa psom i razmišljam kako ću nakon šetnje otići na kraće trčanje, stručno nazvano "nadražaj".
Opet ću na stadion, kao i pred Beogradski half.
Tada sam, ako makar približno pamtim, uradio 25 dijagonala i jednu 400-tku.
Zašto baš tako i toliko? Nemam pojma. Stvar inspiracije.
Ideja je da otrčim "nešto slično" pa ako me ništa ne zateže, eto zelenog svetla, idemo u Požegu.

Onda sam ugledao policiju koja zatvara stazu, pa sam sreo atletičare, šokirao se činjenicom da nisam imao pojma da se održava trka na 2.5km od moje kuće, i bez razmišljanja dojurio kući da se presvučem.
TRI KILOMETRA INTERVALA ILI TRI KILOMETRA TRKE, PA TO JE ISTO!!!
E sad ovde postoji par pitanja:
- da li je isto, odnosno u čemu je tačno razlika?
- da li je uopšte bitno kolika je razlika, ako su ta dva napora "tu negde"?
Pitao sam se tada, a pitam se i sada, no odgovor baš i ne nazirem.
Pa iz toga pretpostavljam da razlika i nije dramatična.

Za nekog ko uvek trči tempo a nikad deonice, ubrzanja mogu biti problematična, ili obrnuto, za nekog ko stalno radi "strides" može biti kritično da umesto 30 pauza između ubrzanja samo otrči zbir intervala u jednom cugu i tako sprži noge neplaniranom Trkom dan pred drugu, planiranu Trku.
A ja sam valjda toliko puta otrčao i jedno i drugo, da po osećaju više umem da "gađam" onaj zbirni napor, pa na kraju treninga imam osećaj sličnog učinka, bez obzira da li sam 3km pretrčao iz jednog ili 30 intervala.

Dakle, odgovor je - zavisi.
Ako umeš da otrčiš doslovno bilo šta, tako da ti suma napora tog dana bude "nadražaj" za sutra, onda trči bilo šta.
Ja sam radio i hiljadarke, trčao trke na 3km, 5km, radio 30x100m, 10x200m, 20x130m (!) jer mi je eto baš toliki deo trave na nasipu između dva betonska segmenta, i ko zna šta još.
Da, odmarao sam dobrovoljno, i nevoljno, i sabotirao odmor biciklom i planinarenjem, odmarao sam prinudno kad sam morao da vozim 8 sati na trku, i tako.
Od svega mi je taj nazovi odmor još najmanje prijao i najgore padao.

A što se EPP tiče, pa ništa.
Jesam planirao da ponovim isti nadražaj da bih mogao da uporedim makar dve trke nakon toga i donesem zaključak da li mi je Beograd prošao dobro zbog toga ili nečeg skroz trećeg, ali eto, prošla mi je i Požega dobro iako sam nadražaj izvrnuo kao čarapu.

29 travnja 2018

snovi

noć pred subotu sam sanjao kako žurimo nazad kući sa neke trke na koju tek, možda, treba da odem, verovatno half u čakovcu, i kako sam zbog toga očajan jer moram da propustim proglašenje. nekoliko sati kasnije sam zbog žurbe na put ka požegi rekao neka mi neko iz kluba uzme medalju (i pehar valjda) jer ne mogu da čekam proglašenje i dodele. svašta...

ako sam u subotu bio peti na <3km danas sam bio šesti na 15.6km što znači da mi više leže kraće relacije. ako izuzmemo sve ostale faktore, naravno. danas mi je prosek izašao 4'03"/km i sasvim sam zadovoljan. više detalja kad se naspavam.

ps
poseban blog zaslužuje "nadražaj" od 3km intervala naspram 3km trke. ko će to proceniti??

28 travnja 2018

dani odmora

petak je prošao odmarajuće a subota neočekivano. prvo sam mislio da sam se probudio umoran i ukočen. onda otišao da prošetam pse, i sebe uz njih. sa najvećom sam išao uz reku kroz rosnu travu do kolena, učinak po čarape i patike bi bio isti kao i direktno kroz korito kolubare da smo gazili.

zatim sam upregao najmanjeg i krenuo uz drugu reku. bilo mi je neobično da sa one "divlje" strane vidim policiju na asfaltu prekoputa, rekoh možda je neko kulturno-umetničko dešavanje. kad smo prešli mostić i okrenuli nazad, naišla je žena koju poznajem sa klinkom u atletskoj opremi.

- ŠTA, DANAS JE TRKA????
- Da, u 10h je start poletaraca!

bilo je 9h30, ja trk sa kučetom 2km do kuće, presvlačenje, trk na start, rekoh neće valjda biti glavna trka pre 10h30...

kad sam dojurio na prijave tek je počinjala prva dečija trka pa su mi fino uvalili štopericu da merim vremena prvim troje u svakoj kategoriji. umesto još malo zagrevanja sam odstajao pola sata na suncu.

e onda su krenula dečija proglašenja pa sam shvatio da imam čitav sat do 12h kada je predviđen start glavne trke na 3km. opet sam otrčao istih 2.5km do kuće već mrtav gladan, pojeo jedan twix i bananu i uzeo traku za puls koju prvi put nisam stigao da dograbim.

ovaj put sam, ne lezi vraže, seo na poniku i odvezao se na start. jerbo nakon trke uzvodno valja mi strčati ista 3km nazad do starta, pa bar da uštedim 2x2.5km od/do kuće. još nekoliko ubrzanja po 50-60m i osećaj sreće jer na samoj liniji starta imamo veliko drvo i dosta hladovine za razgibavanje.

naravno sa starta sam ostao skoro zadnji i onda u svakih 50m prestizao po dvoje da bih na pola staze došao na 5. mesto iza grupice juniora koji su bili 100m ispred i držali solidan ritam. u cilju sam imao okruglih 10 minuta no staza nije 3km nego možda 2.7, sat mi je u torbi a ja žurim da ovo napišem dok ne uđem u roming. uglavnom obzirom da je cela trka uzvodno sa oštrim kupserom pred kraj, mislim da sam otrčao odličan tempo trening.

27 travnja 2018

u zadnji čas

Evo petak je kasno popodne, nakon gomiletine treninga sam se jedan dan odmarao što je uračunalo dve šetnje po sat vremena i jednu laganu bici vožnju od dva sata. Ništa od stvari nisam spakovao a to što nisam 100% siguran gde ćemo ići ionako ništa ne menja - moram spakovati jedne iste stvari.

Početna i default-na ideja je bila da ćemo trčati trku u Požegi, predivan "brz" trening jer se staza spušta nekih ~100m nadmorske na ~15km dužine. No pojavio se jedan crv, ne mogu reći problem. A to je da smo tamo već bili dva puta, 2016 i 2017. I sad gledam ovaj polumaraton u Čakovcu pa mi dođe zanimljiviji. No ne radi se samo o tome da li bih trčao 15 naspram 21km, nego je problem puno veći. Tačnije dva problema:

Požega je na manje od 300km odavde a Čakovec je na 500 i nešto.
1) na toliko duži put se mora ići autoputem pa to znatno poskupljuje prevoz
2) ako sa trke od 15km još i mogu u auto pa kući 4-5 sati vožnje (nedelja uveče), nakon polumaratona mi je 5-6 sati puno teže za noge leđa i guzu
2a) ubrzano putovanje (autoputem) dodaje i barem sat čekanja na granici
1+2=3) dakle nakon Čakovca bi valjalo negde prespavati pa se vraćati u ponedeljak
1+2+3=4) ponedeljak nam je radni dan pa gubimo od posla, ostavljamo radnju sa 1/3 osoblja itd
5) još jedno spavanje udvostručuje troškove, kao što i autoput košta skoro koliko i benzin, pa se dobiju "dva dupla troška"

E sad, da li se to isplati zbog promene i malo drukčije trke, ne znam. Forsirao sam i Novi Sad 2X i Beograd i Bečej Kruševac Jagodinu samo zbog toga da neko duže putovanje ostavimo "tamo za proleće" a sad su mi se dopala ta kratka brza putovanja i sve drugo mi je odjednom predugačko i prenaporno.

PROTIV dužeg putovanja dakle imam čitav repertoar razloga, dok su argumenti ZA Čakovec šarenoliki. Recimo, ima medalja po kategorijama. Ako se već trkaš, bolje je biti na proglašenju, zar ne? Drugo, sve ovo što sam trčao zadnjih par meseci je bilo ili kraće od polumaratona, ili su polumaratoni bili valoviti. Nemam nijedan ravan brz Half ove godine, a već imam dva ispod sat i po. Ne bi bilo loše imati nekakav rezultat "crno na belo", pa šta košta da košta. Koliko dobar mora biti neki Razlog, da bi bio DOVOLJAN?

26 travnja 2018

PM PM

Svake godine pokušam par puta otrčati taj genijalni PM PM što u prevodu znači PodMedvednički PoluMaraton, iako krug ima 22km. Uhodana kombinacija za dobar provod glasi otići biciklom do jednog potplaninskog sela, 24km u jednom pravcu i svo vreme blago uzvodno, zatim otrčati taj planinski krug od 22km, i vratiti se biciklom istih 24km do kuće.

U centru sela (?) ako se jedina raskrsnica može tako nazvati, postoji česma, preko potrebna da se napijem vode pred trčanje i da se umijem nakon. Jednom sam zamalo krepao od žeđi jer je u selu bio nekakav Vašar, pa su zatvorili česmu da bi svi gosti po piće otišli u kafane. No ja nisam bio poneo pare, a bilo mi je glupo da uđem u neku kafanu ili šatru da tražim čašu vode pa sam tako žedan i prašnjav nastavio biciklom prema kući.

Nakon BG polumaratona sam trčao jednom (ned.), jednom (pon.), dvaput (uto.), dvaput (sre.), i ovaj PMPM mi se baš fino namestio da ne moram na dva trčanja i u četvrtak nego da mogu tako fino da se izmigoljim iz radne nedelje.


Osećaj mi je bio čudan. Ujutru sam bio više nego umoran, onda sam se tokom prvih nekoliko sati mic po mic odmarao, i onda sam uradio ono što se ne radi. Najeo se slatkiša. Sto puta mi se dogodilo da od toga prosto "kljoknem" i zažalim što u pekari nisam kupio neku pitu od krompira ili zelja, umesto kremšnite ili giganstkih ledenih kocki. No ovaj put sam poslušao šta mi srce traži, i pogodio.

Još sam izneo pavlaku nutelu i domaći pekmez i dodatno prelio sve te kolače sa ekstra filom, skuvao duplu kafu i nakon "natočite mi pun" seo na biciklu. Po silasku sa bicikle je osećaj bio "hmmmm..." no samo do prvog uspona. Onda sam uhvatio ritam, i to SPORI RITAM. Jako niska kadenca, ali kvadricepsi puni snage. Lagani koraci kao da plešem uz neku 5% sporiju muziku od potrebne za trčanje.

No to je išlo, i išlo, i nakon par kilometara sam shvatio da mi "ide", u životu ideee miiiiii. Već sam počeo da se zadovoljno smeškam iako sam prešao tek 10-15% puta. To je taj osećaj kada znaš da nećeš padati u ritmu, da nećeš skraćivati krug nikakvim prečicama, da nećeš ni pomisliti da li da uzhodaš neki najstrmiji deo, jer jednostavno po takvom danu ništa nije preteško.

Kako je došlo do toga da mi se dogodi takav dan, nakon što sam iza polumaratona zaboravio na odmor i nastavio da trčim sve do tačke kada me je sve zabolelo i delovalo da sam se "raspao", dakle kako je odmah sledećeg jutra došlo do renesanse, nemam pojma. Čisto sumnjam da je do kolača, no do nečeg je moralo biti.

25 travnja 2018

fata i kuma

Da sam upola pametan od ovoliko koliko mislim da jesam, setio bih se da danas uradim 36 dijagonala na travici pomoćnog terena. Ali ne. Maštovit poput balegara došao sam na briljantnu ideju da u čast Kuminog rođendana pretrčim 36km. Pa sam nakon jutarnjih 15 umesto ležernih 12-13-14 popodne zapucao na 21km po letnjih +28°. Jednom kad sam obećao da ću do kraja dana isporučiti 36 komada, nije bilo kajanja. Taknuto maknuto.

Loša stvar u dobroj je da je oko 15km ovog popodnevnog trčanja počelo da me zateže u dupetu i da seva dole do desne pete. Auklinac još mi samo fali da se povredim. Nekako istovremeno sam shvatio da već neko vreme progresivno usporavam (?) i pomislio da to možda ima neke veze. Na drugoj brzini telo drukčije klima, drukčije se uvija, skroz su druga opterećenja na mišiće leđa i dupeta, kao i na sve pripoje karlice.

Malčice sam pojačao, tek koliko da iz rastrčavanja ili trčkaranja ili ako ćemo pošteno preživljavanja, pređem nazad u trčanje, lagani Tempić. Umor je nastavio da se pojačava, no bol je nestao. Eto revanša, sad se pak desilo dobro u lošem. Kuma je prezadovoljna "poklonom" a mene je koštao dva i po piva i dva litra izotonika, dakle povoljno sam prošao.

24 travnja 2018

fata mata hari


Eto kako sam zamislio tako mi je i počelo s tim da je počelo skroz drukčije od onoga kako sam zamislio. U prevodu, na jutarnjem trčanju sam video ostavljenog maleckog psića na jednoj raskrsnici i rekao Loli da ću popodne na Drugom Trčanju opet tuda proći pa može i ona pored mene biciklom da ga donesemo u grad i vidimo šta ćemo s njim.

Eeeeee onda je Lola krenula da me pritiska da odem što ranije na to drugo trčanje pa sam na kraju umesto nakon posla, otišao pre posla, praktično nalepljeno na prvo trčanje. Pritom sam naravno morao da odem biciklom 5-6km do tog mesta, jer sam jutros napravio takav plan. Onda sam odatle otišao da trčim nekim putevima koji mi inače nisu baš toliko "pri ruci", pa se opet biciklom vratio kući. A psića naravno tamo nije bilo. Sve smo pretražili, nigde se nije zavukao, neko ga je pokupio pre nas. Nadam se da je otišao u dobro domaćinstvo, neka mu je sa srećom.

Život teče dalje, plan kaže da moram i sutra i prekosutra dva puta protiv Fate. Ovo danas je skroz slučajno ispalo 15+14km tako da mi je propala ona Matematika Bolesnog Uma da moram opsesivno držati istu brojku, tipa u tri dana šest puta po 15km, ili 15+15, 20+20, 15+15, ili već neka druga pompezna simetrija. Mala kuca mi je razbucala plan pa će mi sutra i prekosutra valjda biti lakše. Zašto da ne. Odem da trčim pa koliko ispadne. Ma neka je i 14km, i 17km, preživeću valjda tolika odstupanja od idealne kilometraže koja ionako ničim nije dokazala da je idealna :-)

23 travnja 2018

triler

Opet pišem u utorak blog od ponedeljka, pa moram da pazim da ne upotrebljavam reči danas juče i slično. Sinusoida odmornih i umornih trčanja je opet uhvatila zalet, pa sam tako nakon odmora laganim tempom u nedelju već jutros pomislio da ću biti pun snage. No nekako mi je sve išlo presporo. Jedan od onih dana kada bih voleo da idem malo brže, a da su mi pulsevi malo niži, ALI NEĆE. Ono hoće kako ono hoće.

Doduše vrlo haotično sam se i odlučio za trčanje, jeo nešto čudno što nikada ne jedem, poneo bonžitu da mi se nađe, i krenuo ka planinama jer imam česmu na (pazi sad) SVAKIH DESETAK KILOMETARA. Naravno nakon što sam došao do prve česme i malo se umio i napio, nije mi padalo na pamet da trčim još 11km uzbrdo nego sam okrenuo nazad kući. I pride ogladneo, i malaksao, i jedva se dovukao nazad. Nisam stigao bitno iznad 500m nadmorske. Preko svega sam umesto LAP stisnuo stop na 3km od kuće, genijalno.

Ekipa koja organizuje Valjevski Polumaraton nastavlja sa zajedničkim treninzima pa su me dodali u grupu na Viberu. Nisu mogli da poveruju da mi se broj mobilnog zaista završava na 42195. Sada ja jednu drugaricu koja nije htela da dođe za grupno trčanje zavitlavam kako ima "seljačku aplikaciju" jer nije instalirala Stravu nego nešto drugo.


Uglavnom neki plan mi se kao pojavio u ideji, a to je da nakon produženog odmora tj trčkaranja nedelja+ponedeljak sada odvalim utorak-sreda-četvrtak po dva trčanja ili eventualno nešto od toga zamenim biciklom, pa da zatim standardno opet "smanjim doživljaj" u petak i subotu, iskoristim dva dana za pešačenja i radove po kući, da bi u nedelju opet trčao onu prelepu trkicu u Slavonskoj Požegi.

22 travnja 2018

prevara

Nekad tako imam dobru ideju ali ne stignem da napišem blog, i onda pribegnem podlom triku. Sutradan ujutru (to jest evo sada) napišem taj blog, pa postavim datum objave na juče uveče. I tako dobijem blog od juče, a računam da ću današnji već napisati kasnije.

Ova nedelja će biti drukčija od ostalih jer je trka (beogradski polumaraton) bila u subotu, a sledeća bi trebala da bude u nedelju, pa tako imam previše dana između. Ona pomama za treniranjem na koju sam navikao, verovatno bi me ubila na ovako dugi rok. Prvi put ove godine dolazim u iskušenje da napravim sendvič od nekoliko treninga nedelja-pon-uto i posle toga četvrtak-petak, umesto da zaređam dok ne crknem, pa onda odmorim par dana i eto trke.

A možda i ne. Jer nedelja je prošla u aktivnom odmoru, sat i po trčkaranja sa lokalnim klubom i sat i po vozikanja biciklom, da ne kažem sunčanja. Ujutru naravno sat i po šetnje. Sat i po po sat i po (u smislu hour after hour) ahaha ova rečenica zvuči kao japanski.

Desilo se da sam nakon polumaratona, dok smo sedeli na uglu one strme ulice 500m pred cilj, uslikao neke zanimljive ljude koji su završavali Half sat posle mene, i onda sam shvatio da je jedan momak o kojem sam hteo da pišem neki smešan blog, upravo jedan od ovih koje sam juče upoznao i trčao zajedno. Malo smo se smejali tome, a moj blog je naravno propao :-)

Od zanimljivosti još jedino izdvajam koliko sam pocepao konkurenciju rezultatom od 1:29:30 netto odnosno 1:30:00 na semaforu, ali mi ipak nije žao što sam trčao sa tuđim brojem i uštedeo 30€, pa ne postojim na ovim spiskovima. Da je bilo pravog proglašenja, bogme bih se postarao da budem propisno prijavljen.


21 travnja 2018

21

21km 21-og dana aprila, a moguće da je bilo i 21°C. Nemam nekih bogzna anegdota. Već iskusan po pitanju tvrdih Asics uložaka ovaj put se nisam dao iznenaditi pa sam uz nove Noosa FF patike poneo
1) njihove nove uloške (5mm)
2) uloške iz novih DS Trainer (4mm)
3) iz razgaženih Noosa 10 (3.5mm)
4) iz PRErazgaženih Zaraca 2 (3mm)
kao i tanke, polutanke, i ne previše tanke čarape

Naravno umesto u 9 stigli smo u 9h10, onda sam vrteo serpentine do 10-og sprata garaže, i dok zakačiš broj i presvučeš se već je uobičajenih 30' do starta što je taman na trkama od 200 ljudi gde za 10 sekundi prođeš u drugi red iza linije starta, ali za trku od 7000 ljudi nije dosta.

Već u 9h45 sam potrčao ka ogradama tj ulazima u predstartnu zonu i 5' potrošio na provlačenje kroz masu, par minuta na tesno razgibavanje u gužvi, još par minuta da dotegnem pertle i zaglavim ih u položaj "anti-razvezivanje". Još par minuta stajanja i sirena.

Zaboravih da napomenem da sam umesto degustacije samo uzeo prve uloške i prve čarape s reda, pomislio - ovo malo "šeta" ali ko će ga menjati, malo ću dotegnuti, i pomoz' bože. Na zagrevanju sam bio skeptičan da ću uživati u fenomenalnom provodu što se stopala tiče ali ovo ipak nije bio ceo Maraton nego samo 45% (vremenski).

Svo vreme sam imao osećaj da mogu malo brže no obzirom da me je ove godine već 3x zakovrnuo bodac pod rebrima kad god sam ubacio u višu brzinu, računao sam da malo opreznosti nikom nije škodilo. Što se naravno opet pokazalo kao gigantska istina obzirom koliko sam ljudi prošao u drugoj polovini staze.

Razlika od trka u Hrvatskoj je što tamo prema kraju stižem sve manje ljudi, ako uopšte ikog stižem, jer što su brži to su i iskusniji. Beograd je pak puno veći grad pa ima i više (relativno, u odnosu na gornji prosek) brzih, ali i više neiskusnih. Tri faze početničkog polumaratona: juriiiš, neće valjda, i jao pa kako opet.

Možda me osećaj i vara ali deluje mi kao da sam otrčao najprosečniji trening; nit sam umoran nit napregnut nit verujem da ću se sutra nešto otezati kao belance, da ne kažem kao slina. No sutra za sutra.

Prošlogodišnje vreme sa iste staze sam popravio sa 1h34.5 na 1h30, i oba puta govorim o vremenu CILJNOG semafora, dakle bruto sa uračunatim sekundama dok se dokopam linije STARTA. No to što nisi stajao u prvom redu ništa ne pomaže, pamti se samo slika ulaska u cilj, dakle bez obzira na čipove ipak je bolje na startu se progurati napred.

Next stop 29.04. Slavonska Požega.

20 travnja 2018

pa dole

Svake godine oko rođendana doživim svojevrstan pad motivacije i raspoloženja. Generalno mi je proleće ON faza no baš tih dana oko rođendana mi se sve smuči. Najviše zbog torte verovatno. Šećer je provereni toksin i uvek napravi ršum u organizmu, sad mi je jasno zašto su neki ljudi kilavi preko cele godine. No evo polako se izvlačim iz bunara, kao na onaj točkić kojim namotavaš uže na dnu kojeg je kofa puna vode.

Obzirom da sam zaključio da nedvosmisleno NE MORAM da se polu-odmaram (aktivno) dva dana, ako nisam u toku nedelje trenirao DVA PUTA dnevno, sada sam opet upao u isti ćorsokak jer sam ceo jučerašnji dan proveo u nekim laganim aktivnostima. Nakon trke na 10km u nedelju još sam trčao u ponedeljak laganih 15+9km, u utorak teških planinskih 21km, u sredu brdskih 17km srednjeg tempa poznatog i pod mojim još-uvek-ne-trademark-ovanim nazivom Tempić.

Još je između upalo tona šetnje a juče i sat i po bicikle isto tako lagane kao i šetnja. Danas bi mogla da bude i neka Trka no nije nego je tek sutra. Pa ću prazninu popuniti nekim pred-Treningom, kakve sam običavao da umetnem ranijih godina. Prošle godine sam izmislio taj koncept Napada na Brdašca oko Grada pa sam jurišao uz raznorazne ulice od približno kilometra i postavljao neke svoje rekorde. No sa drugim prelomom sam to prekinuo a evo koliko primećujem i zaboravio.

No postoji i ona druga mogućnost treninga koji i nije previše trening, a to su ubrzanja. Juče sam sa mosta slučajno spazio da onim automobilčićem šišaju travu na pomoćnom stadionu, pa ću danas otići da uradim nekoliko dijagonala. Kad se šetajući nakon dijagonale (~115m) vratim iza stativa do susedne korner zastavice, i nakon druge dijagonale nazad napravim celu osmicu, izađe mi na 330m.


Dakle kada se nakon tri "osmice" vratim na početno mesto, završio sam 6 ubrzanja, i na štoperici imam 1km pređenog puta. Radio sam i po 3km, 5km, 10km, prema potrebi. Obzirom da je sutra, da kažem "trka", neću preterivati već ću otrčati koliko je potrebno da se nakupi 3-4km bržeg trčanja, dakle ukupnih 5km recimo, što sa trčkaranjem do i od stadiona izađe na nekih 10-ak km ukupno. Tek koliko da nemam osećaj da sam bespotrebno prespavao još jedan dan. 

Ne treba ni potcenjivati trčanje deonica, jer noge učine jednak napor da pređu 4km brzinom od 16 km/h bez obzira da li su to uradile u cugu ili iz dosta naseckanih delova. Intervalima se pak eliminiše onaj akumulirani zamor pa se deonice trče znatno pravilnijom tehnikom nego Tempo, jer na svakih 115m krenem odmoran. Trčati brzo a bez osećaja napora, ima li šta lepše? I preko svega pretrčim 3-4-5km brže nego što bih to mogao na trci.

19 travnja 2018

blogeraj

Pala mi je noćas na pamet ta rečenica - 'oće me anegdote! Oduvek mi je bilo čudno kad me neko pita pa šta zaboga više pišeš, odakle izmišljaš sve te gluposti. A meni je tih gluposti preko glave i toliko ih se nakupi svakog dana da čak i ako bih hteo, nemam vremena da izmišljam nove. Skroz mi je dovoljno ovo što se redovno događa. Verujem da se svakom više-manje događa slično, samo što mnogi ne primete te detalje koji meni zapadnu za oko. A katkad se zaista i desi nešto čudno. Evo na primer priče iza ove slike:


Jedne jeseni, nakon što sam se solidno zasitio trčanjem, išao sam na pešačenja kroz kanjon reke Gradac i istraživao stazice koje su srne napravile. "Samo prati tragove srnećih guzica!" zapovedila mi je orijentirka Slađa s kojom sam se koji mesec ranije zamalo izgubio na istom mestu dok nas je ostatak društva uzaludno čekao u tunelu. Tumarajući kroz šume, po grebenima, siparima, krčeći prolaz kroz šiblje, naišao sam na četinarski šumarak iz snova. Kao da tu stanuju neke vile. Nestvaran prizor.

Malo iznad pak, video sam ogroooomno stablo. Stao sam ispred njega i igrao se telefonom, da ne kažem foto aparatom. Zaklonio sam oči tom stvarčicom i onda u ekranu mogao lepo da vidim kadar. Prevario sam sunce, gledali smo se u oči, a opet nismo. Tako je nastao serijal fotografija koje sam kasnije kod kuće obrađivao. PA ŠTA? - reći ćete. Evo šta.

Nekoliko godina kasnije prošao sam istim putem. Ista šuma, isti mir, ista krasota. Koliko je samo ovde lepoooo, možda sam izgovorio i naglas. Opet sam prošao pored istog velikog stabla. Zastao sam malo, ali mi se ideja da se opet slikam na istom mestu učinila glupavom. Samo sam stajao na istom ovom mestu pola minuta, i otišao dalje.

Kad sam se odmakao dobrih 30-ak metara, začuo se tresak DŽUUUFFFFF, negde je nešto mlatnulo. Vratio sam se nazad i tačno na mestu gde sam pre minut stajao, ugledao granu koja je spala negde sa vrha drveta. Jeste bila suva, ali ne i lagana. Negde na pola između moje ruke i moje noge. Sa ubrzanjem koje je dobila leteći s neba, bogme bi mi fino rascopala glavu. Kao da je neko negde odozgo hteo da se našali - jel ti možda fali tema za blog? Izvoli! :-)

18 travnja 2018

not SO bad

Pa i nije TAKO loše kako sam se plašio. Bio je jedan čiča koji je trčao polumaratone i kraće trke i godinama ponavljao kako on ima 72 godine, 73, 74, 75... Onda ga odjednom više nije bilo na trkama. Tako i ja u svakoj drugoj rečenici moram da napomenem da sam prošle godine imao DVA PRELOMA pa bih trebao svakim rezultatom da budem zadovoljniji IMAJUĆI TE PRELOME U VIDU. Jer 6+6 tjedana u samo jednoj godini, prevelika je i pauza i patnja sa osmicama na leđima.

Juče nisam imao pojma da li sam "ubo" pravi intenzitet. To je ono što zovu Osećaj, ili Iskustvo, ali... i taj osećaj se baždari tokom trke. Nekad nemaš tačnu predstavu o tome koliko će otopliti, koliko si se odmorio, jer 92% spram 96% (od maksimalnih mogućnosti) postane velika razlika pred kraj maratona. Kreneš nekim ritmom u koji veruješ da je pravi, onda na pola kažeš to je to, na 30km kažeš to je valjda to, hmm, ma mora biti, pa na 35km opet kažeš ovo je definitivno TO i tako otrčiš do kraja. Razlika između nas sa dobrim osećajem i onih bez istog je što mi početni ritam promenimo eventualno za par % ili ne, dok ga neiskusni (ili glupi) menjaju i u odnosu 2:1 (hodanje na maratonu recimo).



Ovaj trening ima jako težak uvodni deo od 2.1km, i tek onda idu ta famozna 4 kruga, pa se sve kruniše vratolomnim spustom, naglavačke istih tih 2.1km koji su 1/2 kroz kanal/vododerinu sa preskakanjem stenčuga, i zadnji kilometar je po asfaltu.

Tako sam juče krenuo oprezno po principu da je bolje pred kraj osetiti višak rezerve nego manjak. Pogledajte prve dve kolone iz 2008, kako sam usred leta išao 5 krugova znatno jače nego 4 kruga na proleće. Ovih 5 krugova sam trčao u utorak a Sljemenski je bio u nedelju, dakle zadnja tempo-polu-dužina i uhodavanje u trku.


Zanimljiva je progresija na treningu iz 2013, godine koju sam celu monstruozno protrčao, ispobeđivao sve i svašta od planinskih maratona, preko 57km na Tari koji su mi doneli rekordan broj ITRA poena, i zaključno sa pobedom na ravnom maratonu zatvaranja sezone u Novom Sadu.

Ipak iznenađuje i jučerašnja progresija. Kao da mi se vraćao neki stari film. Krenuo sam jako lagano, tapa-tapa nadajući se da neću "iscuriti". Onda sam već u drugom krugu na par ravnijih delova malo dodao gas, osećajući da imam nešto više snage od prostog pretrčavanja staze u režimu Dužine. Taj trend se nastavio u trećem krugu gde sam otpustio noge i na spustu koji je jako varljiv, 1600m po uzanom asfaltu koji je jako nagnut niz padinu pa levom nogom trčiš 5cm iznad desne, ima nekoliko oštrih krivina i kanala popreko za odvod vode a na mestime je toliko strm da ti zubi zveckaju kad petama dodiruješ zemlju. Četvrti krug je bio pravo olakšanje "jer je poslednji" i više se nemaš za šta čuvati. Nadao sam se da će biti brži, ali ni slučajno ovoliko. Minut i po brže od prvog kruga, da ne poveruješ.

Još uvek nisam siguran da li sam (da je to bilo zaista bitno) mogao isti ovaj trening otrčati brže. Ljudski organizam se ne može objasniti matematičkim formulama. Samo malo više napora i zamora u prvom krugu može da uključi odbrambene mehanizme i ugrozi ostatak treninga. Progresija pak može postepeno da uključi adrenalin, u trećem krugu zamišljaš da si na pola nekog maratona, u četvrtom krugu se uneseš u "trku" i kreneš u lov za prvoplasiranim, i odjednom pristaješ na taj krajnji zamor u nogama, bez pomisli da na vrhu brda napraviš pauzu ili da skratiš trening.

Te 2008 nisam ništa lomio ali sam imao povredu lože još od jeseni 2007, pa sam uglavnom vozio biciklu i jednom u 7-10 dana trčao izbegavajući ravno. OK, za ovaj trening su kvadricepsi ionako ključni. Desetak dana pred taj prvi trening u gornjoj tabeli sam istrčao Beogradski Maraton za 3h15, iz jedinog razloga što mi je bio rođendan. Na svakih par km sam trčao 50m unatraške da odmorim ložu, a preko svega me je pred kraj uhvatio i pljusak i ohladio povredu kada mi je to najmanje bilo potrebno. Uzeo sam medalju u cilju i rekao "ovo je medalja za glupost, ali šta fali, neka imam i jednu takvu". Najnovije brojke kažu da sam sada u sličnoj formi glede maratona, zanimljivo.

17 travnja 2018

ladies and...

Gledam velikog gospodina Bouvija kako peva kako svi možemo biti heroji, bar na jedan dan. Iako će se pesma završiti totalnim klimaksom na milion decibela, početak je lagan, smiren. Smeši se publici, namiguje, pucketa prstima. Srećan je što je tu gde jeste i što radi to što radi.


Podsetilo me to na trčanje maratona. Moraš biti neka vrsta gospodina da bi istrčao maraton kako valja. Uzdržan. Džentlmenski otvoriti vrata adrenalinu da malo izađe iz glave na svež zrak, ljubazno mu reći da ne žuri, da se vrati za par sati. Za razliku od ovih džihadista koji kreću na maratone sa pokličima IDEMOOOO, vrišteći i skačući u vis. Poput onog majmunčića iz Guns 'n' roses koji će ščepati mikrofon i nakon tri reči već početi da vrišti. To je valjda onaj sprint na startu maratona, jer nas dron snima pa da budemo napred. Seljačine uvek u prve redove, pevao je Štulić, da zaokružim ovu glazbeni paprikaš od bloga.

Nazad na maratone, jer spremam nešto specijalno za danas, autoplay Youtube mi je nakon Bouvija pustio Stinga i njegovog engleza u njujorku, u verziji sa džez muzičarima. Svaka nota nosi neko novo podsećanje pa me tako i ovaj Stingov nonšalantni ritam podseća na to kako sam pre 5-6 godina imao fazu trčanja sa vokmenom (preciznije, sa mobilnim telefonom, no ja sve što svira u hodu oduvek zovem vokmen) i nakon početne faze trčanja uz rock sam se prešaltao na neku americana-country-folk muziku koja mi je više prijala jer sam se istovremeno sa bučne magistrale preselio u brda, i produžio/usporio treninge.

Odjednom mi nije trebalo ništa "da me podigne" već naprotiv, prijalo mi je ono što lebdi zajedno sa mnom. Kad Alison Kraus nežno tepa ledenoj glini koja joj pritišće vrat, shvatiš i prihvatiš ono "bol je prolazan" što s ponosom recituju svi ovi kojima iz ušiju trešte Gunsi i koji prohodaju na 30-om kilometru.


Evo 5 je do 12, promašiću onaj termin "tačno u podne" za svoj današnji Obračun, no čim s posla stignem kući pauzu ću iskoristiti za jedan mučan test. Ideja je da otrčim trening sa krugovima kod Manastira, koji mi je bio jako drag kada sam mogao da ga "mažem". Nekadašnji "atak" se pretvorio u odbrambenu taktiku traženja najbezbolnijeg ritma iznad brzine hodanja, ne bih li preživeo trčanje uz kamenjare sa 18% nagiba. Do/od kruga imam 2.1km, što sa 4 kruga po 4.2km daje zbir od 21km. Nekada sam se igrao brzinama i uvek imao zalihu ispod 2h za ceo trening, a zadnjih par godina su velike pauze i teške povrede doprinele tome da mi sve brže od 6'/km deluje "premija".

Može li se sporije od najsporijeg, dublje od dna?
Izmeriću pa ću vam javiti...
Ako ne budem PREVELIKI gospodin pa radije odustanem na pola nego da prohodam, jer valjda ipak postoji granica koliko jadan možeš izgledati i istovremeno pretendovati na to da još uvek sebe vidiš kao gospodina a ne kao sramotu za ljudski rod.

meno due

Već poodavno doslovno mrzim taj Rođendan. Čestitanje na čemu tačno? I najgori ološ doživi sledeći rođendan, zašto s njima da delim istu medalju?

Uglavnom, meno due. Tako italijani kažu za "još dva" dana do rođendana. Ovo mi je što se tiče sporta često bio jedan od boljih delova godine, jer sam se nekako uvek "budio" s prolećem. Sve mi postane lakše, lepše, više je volje, snage. Kao da sam preko zime ulagao neku dodatnu skrivenu energiju da bih živeo, a od aprila nadalje me sunce greje i onda mi Godina sve uloženo vraća, poput oseke i plime.

Ceo taj "prirodni mehanizam" je možda bolje dolazio do izražaja kada sam bio nezavisniji od drugih. Vremenom sam tu nezavisnost ispustio i sada je sve nekako drukčije. Moji dani više nisu "većinom moji" nego oblikovani drugim uticajima. Neki ljudi se zbog toga odsele na drugo mesto. Ne mogu da spavaju u blizini aerodroma. Ne mogu da dišu pored novoizgrađene fabrike. Naša kuća je pak postala šinteraj u kojem se ne zna ko pije ko plaća. Non stop neko laje, nadlajava se, arlauče. Kad sam jutros sa sprata pljusnuo četvrt čaše vode u dvorište ne bi li se razgoropađeni lavež malo smirio, optužili su me da je jedna kap pala na Mamino stepenište. To je dakle veći problem nego da neko iz komšiluka pozove Komunalu Policiju zbog ovolikog uznemiravanja.

Koliko god voleo pse i spašavao ih na svakom koraku, doslovno bih svakog dana zvao komunalnu ako bi se u dvorištu do mojeg zapatila ovolika ludnica. Ovo je ipak grad, divljacima je mesto u šumi pa neka rade šta hoće. Imamo jednog takvog u okolini i nije baš na nekom dobrom glasu. Natovario je pola hektara kartona i plastičnih flaša, olupina automobila, za svaki branik je vezao po jedno kučence da mu čuvaju te "dragocenosti" i oni naravno laju od jutra do mraka. No barem nema nikog na 100m okolo pa se ne može reći da ikoga od komšija direktno ugrožava.

Možda smo do pre koju godinu jednostavno imali više sreće s tim psima. Sto pasa sto ćudi. Ili smo i sami bili idioti koji ni na šta drugo nisu obraćali pažnju. Ako je trebalo da prođe ovoliko godina da postanem normalan savestan građanin, računam da je opet bolje ikad nego nikad. Zimus sam nakon dugog razmišljanja i odmeravanja reči izjavio da su poslednja dva psa koje smo udomili Najveća Sramota Za Pseći Rod. Toliku količinu gluposti i svih drugih negativnih osobina nikada nisam sreo. Ne umeju da se igraju međusobno, sve je u nekom režanju i klanju iako se uglavnom i naizgled podnose. Imaju samo po dve godine a žive kao bračni par koji se nikada nije ni voleo pa nakon 60 zajedničkih godina jedva čekaju da ono drugo crkne ne bi li se malo odmorili od "života" koji to nije.

Najveća Sramota su zbog toga što su me upravo oni prosvetleli u tome da nikada nemaš pojma kakav ti se idiot zauvek može uvući u kuću. Sa 3 meseca su svi jadni umiljati i bespomoćni, kao sa kalendara. Jednog gde god pustiš sve samelje i pojede bez obzira da li se radi o cveću kamenju igračkama ili živoj ogradi. Druga pak pojede njegovo govno pa po ceo dan moraš stražariti kao neki "lovac na govna". U protivnom dobije proliv pa narednih 5 dana ne možeš očistiti dvorište od toga. Zatvaranje u boksove naravno ne dolazi u obzir jer smo mi humani i volimo životinje, "nismo kao tamo neki lovci".

Preko svega toga je pre par nedelja  Lola dovela još jedno jer "po ulicama juri aute pa može stradati". U ovom gradu se doslovno svakog meseca pojavi po 5 novih koji tako mahnito po ulicama jure aute, i to su očigledno oni genetski predodređeni da do kraja života divljaju i arlauču umesto da mirno leže i vrte repom, to je zaista jako logičan razlog da ih smestiš u sopstveno dvorište. Pride ovi kreteni iz Azila upravo takvima stave markice na uši pa ih vrate na ulicu, ne bi li celom gradu zagorčavali život. Nije nikakvo čudo što je od ovih "prosečnih građana" većina naoštrena protiv tih čopora lutalica koji slobodno tumaraju gradom, kao da smo neko zabačeno rumunsko selo.

Nakon slušanja pola sata živčanog laveža prosto nisam ni raspoložen za trčanje. Preko svega toga mi klimakterična supruga nabaci kako to "nikom normalnom ne smeta" nego samo meni. Ako mi skaču po leđima i izgrebu me usred ove alergije pa mi tu ostane ogrebotina koji me svrbi mesec dana, ne dao bog da sam podmetnuo đon da bih se zaštitio, odmah sam optužen da ih šutiram. Ona izađe u dvorište dok oni urlaju, ja sa prozora samo kažem "1) metla 2) voda" jer postoje načini da im zapretiš, no izgleda da ona svojim ušima od gume uopšte ne čuje kolika je oko nje dreka.

Sve do juče sam bio neodlučan da li je problem možda i u meni. Možda sam se ja promenio. I onda sam čuo kako je jedna poznanica pričala o svojoj deci. Visoki stručnjak i veoma obrazovana ženica, govori o svom sinu sve najbolje, i govori o svojoj maloj kćerki kako je već sa nekoliko godina lažljiva, podla, groznog karaktera na koji se uopšte ne može uticati. Neprekidni i raznovrsni pokušaji ne daju nikakvog rezultata, iako je genetika očigledno ista kao i kod brata. Sa očajem ženica priznaje kako se sve više okreće ovom sinčiću "koji vredi" i prestaje da se uzalud troši spram devojčice, jer joj je raspoloživo dnevno vreme ograničeno poslom i obavezama.

Možda treba učiti od mudrijih. Posvetiti se onome ko vredi, smanjiti dotok vremena i energije lošima koji su dovoljno odrasli da ih možemo smatrati već izgrađenim individuama. Jer dobro se od Dobrog (čoveka, i uopšte živog bića) vraća dobrim, a od Lošeg se odbija i nestaje u nepoznatom pravcu pa imaš taj gorak osećaj da se uzalud traćiš. Malopre sam sišao sa metlom i rasterao tri psa u tri zasebna dela dvorišta, i nakon nekoliko dana evo prvi put čujem nekog vrapčića tu u jelkama. Mislio sam da su se odselili, a samo su bili zaglušeni ovom psećom Ludnicom kojom se ponosimo.

Nakon ovih deset minuta tišine možda odem na malo normalnije trčanje umesto onog uobičajenog kad mi je već na polasku pritisak od nerviranja 300 sa 300.

16 travnja 2018

isto a bolje

Iz vikenda u vikend se osećam sve bolje, no rezultati su isti! Nadam sa da ću jednom uspeti sebi to da objasnim. Ispalo je da sam jučerašnjih 10km trčao u par sekundi gore dole od Holjevke koja je bila pre mesec i po, i onda mi zvuči krajnje nelogično da se nisam ništa popravio od kraja zime do evo početka proleća. Ok, Holjevka je bila po asfaltu i zadnjih par stotina metara po snegu, a jučerašnji cener je bio po asfaltu/betonu/zemlji/makadamu/travi a osim nekoliko oštrih okreta imali smo i par stepenika. Tako da se može reći da je staza realno bila sporija za 2x10 sekundi nego ona u Zagrebu. S druge strane pak, toplo vreme mi više odgovara ILI BAREM JA TAKO POGREŠNO MISLIM, pa sam očekivao da mi noge budu puno lakše na +20 nego na +3. Myth busted!

Tako smo neopaženo iz četvrtsezone zima/proleće prešli u polusezonu proleće/leto, a od prethodnih 10 vikenda samo smo jedan proveli kući dok je ostalih 9 prošlo u putovanjima i utrkivanju. Zabavno, nema šta:

0) šid treking liga 32km
1) osijek 13km + japetić 10km
2) brtonigla 11km + ivančica 10km
3) holjevka 10km
4) ns kamenica kros 10.5km
5) kruševac 10.5km
6) novi sad 10.5km
7) jagodina 21km
8) osijek 21km
9) bečej 10km

Sve češće zavirujem u kalendar po više nedelja unapred, da ne bih "zinuo više nego što mogu da progutam" jer neke trke zahtevaju prenapornu logistiku i izvedbu, a zaista nema prevelikog smisla više se premoriti od silnih pakovanja i putovanja nego od same trke. Planovi za 1. maj još nisu spremni pa se osećam kao seoski celebrity koji na jedinom semaforu u varošici turira Tomos automatik a da još nije odlučio da li će kad se upali zeleno otići pravo levo ili desno. 

Ovom rečenicom sam želeo da kažem da bi mi recimo varijanta Rijeke za sledeći vikend verovatno eliminisala svaku šansu za neko iole duže putovanje za onaj prvomajski, pa se preračunavam koliko u zbiru mogu da podnesem u autu u narednih 15 dana. Iz te perspektive mi je puno logičnije da za 5-6 dana otrčim bilo šta u Beogradu i sačuvam leđa za Požegu (29.04.) ili Kalnik (01.05.), ili eventualno za hmm, half Zrinski(h)?

Samo se nadam da će dotle Lolu proći išijas pa će i ona moći da vozi bar deo puta


15 travnja 2018

alkohol

Nakon dobro otrčane trke red je sebe nešto počastiti pa sam i ja podlegao tom običaju i u supermarketu slikao nekoliko raznih pića. Pronašao sam pivo od 10€, za te novce ovde mogu da kupim celu gajbu 8-)
No srećom fotografisanje je besplatno pa sam tako ovo od 10€ sačuvao za džabe.


Na drugom štandu gde su "akcije" sam našao vino koje se zove "tri bele koze (koje nisu roze", pa sam i to slikao. Ideja je valjda da naziv bude smešan jer vino nije rose' nego belo. A šta znače Roze Koze nemam pojma, osim da su na etiketi 2 bele i 1 crvena :-/


Na kraju sam našao i čuvenog Džeka u malom koferčetu. Koferčić oblikom podseća na onaj za gitaru, no po veličini nije dovoljan ni za gusle. Pretencioznost na maksimumu. 


Vezano za Džeka moram da objasnim da se mnogi vole šaliti na račun trkača koji je pisao poznate planove treninga za maraton, no taj se zove Jack Daniels. A ovaj alkoholičar se zove Jack Daniel, pa mu se piće zove Daniel's. Kao što se šljivovica zove Jovičić'ka.



14 travnja 2018

kategorije

gledam rezultate po kategorijama iz Osijeka,
završio bih kao:

10. da sam se prijavio kao Senior,
3. kao M35,
6. kao M40,
3. kao M45,
4. kao M50,
1. kao M55, i naravno sve starije kategorije

13 travnja 2018

breskve

Prodajem na poslu neku kremicu koju sami pravimo, i standardno kažem gospođi da je ne drži blizu radijatora ili na veš mašini, i da nakon otvaranja malo promeša nekom špatulicom jer na toploti ume da se izdvoji tanak sloj ulja na površini. Kroz razgovor o modernim jelte kremama koje su savršeno glatke i kao što im ime kaže "kremaste" i naravno 10x skuplje, setim se da su do pre 15-ak godina i eurokremovi tako izgledali. Kupiš cipiripi i kad otvoriš kanticu na površini pliva dva prsta ulja ili rastopljene biljne masti. Zadnjih decenija se raširila upotreba E*** i E*** zgušnjivača učvršćivača ulepšavača omekšavača obojivača omirisivača i ostalih ___ača, pa je sve nežno roze i glatko kao bebina guza. I sve isto miriše, i sok, i toalet papir, i voćni jogurt, i osveživač wc šolje, i žvakaća guma. Kao da živiš u voćnjaku. Gde god pomirišeš - breskva. I opet se kao i na svaku drugu temu setim da su danas i ljudi sve sličniji ovim proizvodima sa ulepšavačima i zamirisivačima. Sve ređe primećuješ jasno izdvojenu boju jedne emocije usred šareniša drugih. Sloj istine se brižno krije iza nalakiranih trepavica kao celulit ispod helanki. Na iskrenost se nailazi retko kao na otpalu potkovicu, više se ni ne sećaš kada si sav ozaren primetio poslednju. I preko svega toga neko ugleda kremu sa samo 4 i slovima 4 sastojka, kojoj se izdvoji kap ulja na površini pa te upita - a da li ovo valja, mislim, u parfimeriji su nekako, znate, kremastije. A ti idi u DM pa kupi modernu kremu. Ili skokni na FB pa nađi modernog prijatelja. Šta će ti najbolja drugarica ili starija sestra, idi kod lajf kouča da te nauči koliko emocije štete zaradi. Jer došlo je vreme savršenih proizvoda. Ko normalan bi danas jeo neprskanu breskvu? To nije zaštićeno pesticidima. Tu zna da zaluta crv. Od toga može da se otruje i umre.

od izvora dva putića

lepo je kad imaš više mogućnosti, slobodu izbora. no to donosi onaj nespokoj jer često ne možeš unapred znati da li će se ono što si izabrao pokazati kao najbolje. evo objašnjenja. ima u nedelju ta neka C trka po onoj trenerskoj terminologiji gde rangiramo "ciljeve u sezoni". mogu da odem a ne moram, mada ću verovatno otići. mogu da se trkam ili samo da trčkaram neki malo jači tempo pa s kim stignem u cilj stigao sam. mogu da se odmorim za tu trku a ne moram. ponekad sam usred jurišanja i trčanja imao iznenadne napade raspoloženja pa neočekivano trčao pojak Tempo na onome što sam očekivao da budu "umorne noge".

shodno svemu opisanom, a danas je tek petak (trinaesti, hah!), mogu da odem i na neku turbo dužinu i opet ću se do nedelje dovoljno odmoriti za tih 10km. u decembru sam tako otrčao dužinu 38km na zimskih jedva +2°, a sutradan neplanirano otišao na kros u beograd i sasvim se lepo proveo. osnovno pravilo dakle treba biti da se previše ne odmaraš jer je to samo gubljenje vremena. ionako ćeš biti umoran iz nekog drugog razloga, pa šta?

s druge strane pak, život i ne mora da bude ravna linija. povremeno ubačenih par dana odmora ili smanjenog treninga mogu da stvore podlogu za dosta življu trku, koja se onda kao trening kotira puno više od tek još jednog polu-umornog trčanja. tako da, jeste sve više manje svejedno, a opet, nijanse postoje. a onaj izbor s početka priče se svakako mora napraviti. da li će nijanse opravdati šansu koju smo im dali? jedva čekam da saznam.

blogeru jedan!

Ovih dana nešto opet razmišljam o blogerima i onome što se danas tako naziva. Jedna bivša "kolegica blogerka", koja je u međuvremenu postala menadžerka, upotrebila je taj izraz potpuno neprimereno, u pokušaju da trivijalne propagandne manevre uvije u šuštavi šareni papir. I onda mi je to postalo prosto nekako... bljutavo, to prenemaganje i pretvaranje, manipuliranje, kad je već tako providno. Prevare treba napraviti sa barem trunčicom stila. Zašto umesto "daću deset akreditacija da bi me vlasnici sajtova i trkačkih portala malo pogurali da zaradim i ja ta dva stana kao Đuro Kodžo", napisati "biramo 10 blogera kojima ćemo pokloniti startnine"? Pritom vređaš npr. vlasnika velikog sajta, uhodane propagandne mašinerije, degradiravši ga u "blogera", to je isto kao da si Gebrselasija nazvao rekreativcem. A vređaš i ovo malo preostalih blogera jer po definiciji je bloger (dok je postojao) bio onaj koji ni za koga ne radi, koga niko ne plaća, ko sme da iznese i kritiku a ne da poput ovih NEOblogera štancuje isključivo "lizni mi guzu pa ću i ja tebi" tekstove. No dobro, pišaj i po onome što te je učinilo poznatom. Cilj opravdava sredstvo.

Danas se reči koriste prema potrebi, ne prema značenju. Možeš reći i da biraš deset sultana, deset divojaraca, deset šahista, i kad predstaviš deset majmuna čitateljima će biti svejedno, oni će reći jaaao baš su lepi ovih deset sultana. Tako to danas funkcioniše. Evo neki sa spiska su sebi i penziju tako obezbedili. Pišu ni o čemu, prevedu tekst koji nema smisla, ustvari ne, nađu neku curu koja će za tri suflea prevesti tekst, a ljudi će ionako lajkovati, šta god pisalo i kakav god bio prevod. Ako duva vetar sačekajte da stane. Lajk. Ako trčite po vetru uzmite vetrovku. Lajk. Ako duva vetar samo malo pojačajte ritam i ne obraćajte pažnju, vetrovke su za pičkice. Opet lajk. Danas prosto ne postoji rečenica koju će neko napisati a da ne dobije poneki lajk. Prosečan posetitelj interneta je sve bliži onome što se do pre nekoliko decenija zvalo tupan. Kriterijumi se pomeraju brže nego što stižemo da primetimo. Štaviše, verovatno sam tupan i ja, ako na materiji koju poznajem u dušu ne pokušavam da sebi obezbedim koju hiljadicu maraka. Izgleda da je prokletstvo što ne znam ni šta ću sa ove dve kuće, pa me to sprečava da se za reputaciju i nekretnine grčevito laktam po internetima.

12 travnja 2018

bez VEZE



pola bloga sam napisao i primetio žuti uskličnik kod znaka za internet na dnu monitora. upalio sam tv i video da kablovska dolazi ali "sa snegom". posumnjao sam da se neki kabl razlabavio jer imamo 2 razvodne kutije na svakom spratu i mic po mic shvatio da je prekid na metar kabla koji ide uz kuću. najmlađi pas je u kablu našao novu igračku za glodanje :-)

blog mi je ostao u kompjuteru sačuvan kao .docx ali ionako nije sportska tema. uglavnom. što se sportskog dela tiče, nakon jučerašnjeg prisilnog odmora od trčanja koji sam proveo crnčeći kao na golom otoku, danas sam imao kapitalan pad motivacije. mogu da trčim a mogu i na vožnju a mogu i sa psom u šetnjicu a mogu i da dremam. sve mi je bilo "ravno". ipak sam otrčao 16km sa jednim usponom od 4km u Tempo Režimu, a ostatak je bio lagan.

tek je četvrtak, hoću da kažem, ta trkica na 10km je tek u nedelju i još uvek je "eventualna" a ne 100% odlučena. tako da sutra mogu da treniram šta god i koliko hoću. dok ne dođu serviseri da sve ove kablove provučemo kroz kuću a ne spolja. to su te moderne tragedije malog čoveka.

10 travnja 2018

san i java

Došao sam u Osijek kao i na svaki drugi polumaraton. Trenirao koliko god sam mogao pa duplo više, odmorio se koliko god je moralo pa duplo manje, probudio se prerano, vozio prebrzo, stigao na vreme i opet se zagrevao na brzaka. Dakle SVE UOBIČAJENO!

Start je malo kasnio ali kada sam video stazu, shvatio sam i zašto. Pa burazeru za ono je trebalo milion volontera. Domaćini su odlučili da nas počaste potpunim full totalnim turističkim obilaskom grada. Glavnim ulicama, pa uz reku s jedne i s druge strane, kroz konjički klub, mini tržni centar na okretu, pa kroz staro utvrđenje, pa kroz parkove, pa posred pijace kroz tezge, pa kroz gradske parkove. Imali smo trčanje po trgu, ulicama, po trotoarima, kroz prolaze, po kaldrmi, veštačkoj travi, asfaltu, betonu, kockicama, a dobili smo i famozni mostić sa brdskim ciljem na vrhu, pa preko istog nazad, sa par stepenika gratis :-)

Ja sam pokušao da ponovim trku od pre 7 dana pa sam birao grupe koje više-manje drže taj ritam za 1h29' no zbog milijardu skretanja GPS nije bio 100% pouzdan pa mi je sat na kraju pokazao preko 200m "viška". Džaba meni prosek od 4'13''/km kada sam se nakon 21,100m nalazio na dve ulice od cilja. Pokušao sam nesporazum sa koordinatama da ispravim početničkim sprintom u ciljnom pravcu no ipak se semafor promenio na 1:30:00 pre nego što sam napravio poslednja 3-4 koraka. Što mi uopšte nije bilo važno, naravno.

Ali eto, takvi smo mi trkači. I kada ti je skroz svejedno ti ipak finiširaš. Prošle nedelje sam istrčao kontrolni half ispod 1h30 a sada sam jedino ganjao plasman u kategoriji jer je ovo bila puno jača trka po tom pitanju. Pred kraj sam nanizao nekoliko "konkurenata" no kao i obično ispostavilo se da i nisu BAŠ moja kategorija pa sam džabe lipsavao u ta zadnja 3-4 kilometra. Ispalo bi puno lepše da sam barem ono devojče koje sam pokupio u 20-om kilometru pustio da uđe ispred, no ja sam je zbog bezvredne polovine sekunde džentlmenski odšprintao :-)

Ono što je najvrednije sećanja je naravno sama staza. Evo i zašto. Nekoliko puta mi se događalo da sanjam kako sam zalutao na trci. Zadnji put pre možda godinu dana. Sanjao sam kako trčim neki "veliki" maraton, ali ne znam koji, neki bezimeni. Hiljade ljudi a ja vodim. Trčim tako prvi, iznad lete helikopteri i prenose uživo preko Eurosporta, ispred mene dva motora a ja za njima kao Kenedi u kabrioletu, samo bez kabrioleta, peške.

Pa sve nekim ogromnim avenijama levo, pa desno, pa onda u nešto poput studenskog grada, pa u jedan od paviljona, pa po nekom dugačkom beskrajnom hodniku na kraju kojeg su stepenice, pa nekoliko spratova uzbrdo i u jednu ogromnu prostoriju i dođem do prozora i nema dalje. SUNCE TI ŽARKO ZALUTAO SAM, A TREBAO SAM DA POBEDIM!!!

Taj san postoji u nekoliko varijanti, i kada su nas u Osijeku skrenuli sa trotoara u parkić, pa na šetalište/nasip, pa odatle u Tvrđavu, pa mostićima kroz lavirint kaldrme negde levo desno i kada smo završili na gradskoj pijaci/tržnici, pomislio sam BRATE OVO JE PREVIŠE, GARANTOVANO SANJAM.

No da se sve ne bi završilo u slepom koloseku kao u mojim snovima, pobrinula se "konkurencija", i moje taktičko iskustvo da svo vreme puštam četvoro da trče 5m ispred a da ih ja pratim sa idealnog rastojanja. Ako se neko nađe na stazi oni će ga "skloniti", ako se raštrkaju drž-levo-drž-desno na vreme ću videti kuda treba skrenuti, a kada izađemo na pravac i čistinu stići ću ih u par koraka.

Tako je i bilo. Kada sam se napokon dokopao šetališta i shvatio da ćemo još napraviti neki krug po levoj obali Drave i vratiti se nazad, e tek tada sam odahnuo. Više neće biti iznenađenja. Tek tu mi se otpustila ručna i uključio adrenalin pa sam počeo da odmeravam koga od onih ispred vredi loviti. Očigledno većina trkača još uvek nije naviknuta na sunce i toplo vreme pa su mnogi "pali" u tom poslednjem delu trke.


Podaci pokazuju da se ipak dosta izgubilo na ritmu prilikom prolaska kroz najveći "lavirint". Otprilike nekih desetak sekundi u tom najkomplikovanijem ali ujedno i najlepšem "kilometru iz snova" po kojem ću zauvek pamtiti ovu trku. No isplatilo se. Zbog svega mi odjednom i onih 1:30:02 iz rezultata izgledaju neopisivo cool. Kao prst u oko onim cenama iz Kauflanda gde je sve na dvajs' devet i pedes' devet :-)

09 travnja 2018

9

deveti april, vreme kao usred leta. jutarnje trčanje je još i prošlo bez vrućine ali popodnevno fffuuuuffff.
juče sam išao samo jednom. rekoh, da se ne premaram prvog dana nakon polumaratona. danas dvaput. sve skupa 15+15+15km. juče je bila nedelja i uskrs pa smo pre jagnjetine otišli biciklama 15km do velikog jezera, odatle planinarili 7km do jednog novog vidikovca, i posle opet 15km nazad biciklama. tako da sam nakon polumaratona bio poprilično aktivan, možda i više od planiranog. obzirom da smo se iz Osijeka vratili tek pred 22h uveče.
odatle je krenuo i talas nadoknade sna. sinoć sam umesto bloga nakucao par redaka i pobegao u krevet već u 21h da bih jutros u 7h već uveliko bio na trčanju. večeras sam takođe jako rano pospan. konačno smo uspeli da odgledamo paris-roubaix na odloženom snimku. ova opcija gledanja svih programa 72h unazad vredi sto puta više od jednog evra mesečno koliko se plaća kablovskoj. plus unutar te opcije imaš naravno mogućnost brzog premotavanja tako da u ovoj kući reklame praktično više ne stanuju. premotavam ih brzinom X30 sa užitkom.
blog o polumaratonu ću nadam se lepo i smireno napisati sutra. čak ni za ovolicno nisam imao snage da ustajem iz fotelje i palim kompjuter nego sam stavio u krilo mali laptopičić pa na njemu kucam. usto je priključen na pogrešan punjač pa je za svo vreme roubaix-a, oko sat punjenja, stigao sa 0% do 7%. mašala.
još me muči što mi je Pongračić Stariji nakon trke dobacio (prijateljski naravno) "težak si na nogama nekako". verovatno toj težini doprinosi par kilograma viška, plus pogrešno treniranje, ako se tako može reći. celog života govorim ljudima da rade deonice i ubrzanja a da ne trče od jutra do mraka lagano jer to nikud ne vodi, a ja evo već nekoliko godina radim obrnuto pa se to očito primećuje. kad sam rekao par kilograma viška, mislim da sam se konačno vratio na onih prvobitnih par kg viška, nakon kojih sam dodao još par kilograma pa sam govorio kako imam par kg viška iznad uobičajenog viška. sad sam od svih viškova odbacio pola no glavni posao tek sledi.
eto. obećanje naravno ostaje jer Osijek je jedna jako zanimljiva priča i jedva čekam da je napišem.

08 travnja 2018

big

imam u glavi jednu veliku ideju za jedan veliki blog.
a sve to naravno nije izmišljeno na silu,
nego je plod neverovatnog doživljaja.
naučnofantastična mešavina snova i jave,
odustajanja i trijumfovanja,
melanholije i euforije.
katkad moj život izgleda kao tom henks u filmu big
kada kao odrasla konjina sedne na svoj stari bmx
koji je vozio sa tri puta manjom kilažom
i krene da vrti pedale kao lud.


07 travnja 2018

hmm

ne znam zašto ali očekivao sam upravo ovakvu trku. zbunjene noge, odmorne i istovremeno teške, ritam bez bitnih promena koji deluje čas lagodan čas nemoguć. nisam ni sanjao da me kao na holjevki može uhvatiti "bodac" na osmom km, naizgled bez razloga. nisam očekivao ni OPET novu stazu sa milion skretanja i prepreka. na momente je delovalo da smo na orijentaciji. no ne smeta, brže prolete kilometri. pa kroz tvrđavu pa kroz pijacu pa kroz parkove pa kroz sva šetališta. valjda jedino kroz zoo vrt nismo trčali no to smo nadoknadili posle trke. nije me dobio niko od ovih koje sam "planirao" ostaviti iza, a onima koji su trebali stići ispred sam se baš fino približio. svi ispred su bili mlađi pa sam prozvan i u kategoriji. zbog žuljeva sam trčao u već razvaljenim saucony patofnama. one noosa ff od pre 6 dana su mi bolje ležale. nevermind. sve ide u rok službe.

06 travnja 2018

grad koji teče

Toliko sam bio odsutan u mislima kad sam prvi put čuo "volim grad koji teče" da sam TEČE shvatio kao TRČI, da je to nešto iz slovenačkog (tek). Teče i život, pa šta. Uglavnom ne vidim sopstveni život kao neki kanal koji sam izbetonirao i sâm mu projektovao krivine pa u dvorištu posmatram kuda odlazi voda iz oluka, nego kao neku rečicu koja dolazi ko zna odakle i nosi ko zna šta. Čas sleti divlja patka, čas proputuje neka bačena boca ljuljuškajući se sa ponosom kakvog samo smeće može imati. Tako je nekad dovoljno samo nakratko skrenuti pogled i tamo gde je bila boca, čeka te druga patka. Da izvinu dame. Ovako nekako:


Slično tim patkama, kolebam se i danas. Okej, jeste plan bio zašiljen ka Osijeku. Ali ja sam u Jagodini već dosegnuo taj planirani PEAK. Sada je sve odjednom mnogo manje dramatično, mnogo manje posvećeno, mnogo manje kako da kažem... obavezno.

Ranijih godina sam sebi stvarao preveliki pritisak. Do kraja marta istrčati ispod iks minuta, pa onda na svakom sledećem half-u nešto popraviti. I to je znalo da potraje preko cele godine. Sada sam pak uleteo u Formu klizećim startom. Nakon Holjevke po 4'06''/km su me korak natrag vratile neočekivane teškoće u Kruševcu i 10.5km brzinom od samo 4'18''/km, pa zatim nit-dobar-nit-loš Frtalj u novom sadu sa nešto boljim prosekom 4'12''/km, i samo sedam dana kasnije u Jagodini ceo half prosekom 4'13''/km.

Sve pobrojano su totalno "svemirske" brzine u odnosu na ono što trčim na treninzima. Za sada ne mogu da budem siguran da li mi je ovih 1h29 trenutna forma na koju mogu da računam na svakom sledećem half-u, ili je to bilo ono zrno koje i ćorava koka katkad ubode, pa ću nastaviti da šaram sa "boljim" i lošijim vikendima.

Posebno me žulja ovaj raspored treninga koji sam ove nedelje izmenio jer tokom ona dva dana kopanja krampom po dvorištu jednostavno nisam bio u stanju da trčim i ujutru i uveče. Prerano sam se umorio, pa sam onda umoran još neko vreme pokušavao da držim korak sa danima koji prolaze, i sada mi nakon jučerašnje dve lagane šetnje i jedne lagane vožnje već deluje da bih evo u podne morao da trčim taj Osijek.

Ako previše promašim taj trenutak oporavka i superkompenzacije (ne samo po pitanju energije nego i volje, motivacije) može se desiti da sutra celu trku "prespavam" na nogama. Dakle upao sam u fazni pomak. Zadnje trčanje nije bilo u sredu uveče nego u podne. To sada stvara novu ideju, poput one druge patke koja se odjednom pojavila na vidiku. Mogao bih sredinom dana da odem u školsko dvorište i lupim desetak 200-tki onako bez zapinjanja, "na tehniku".

Dok završim blog, vratim se poslu, izađem na pauzu, može prestati kiša a može mi se i promeniti patka, ovaj, raspoloženje, pa odem sa nekim od pasa na najbliže brdo. Kako godine prolaze, sve manje verujem u važnost svakog (ne)pretrčanog metra, a sve više u neku mnogo širu sliku. Da ne kažem panoramu.

05 travnja 2018

ode plan

Ode plan kao konfeta. Evo šta sam (bio) smislio. Proverio sam da li uopšte postoji mogućnost trčanja bgd maratona za onu humanitarnu organizaciju koja je to pravila svake godine, pa je onda delovalo da će tu nešto pući, pa su na kraju ipak izdejstvovali nastavak suradnje. I sećam se da je bio datum 02.04. i da sam izguglao da postoji mogućnost prijave do 04.04., doduše ne po ceni ranih prijava ali ajde. I onda sam malo razmišljao i 03.04. sam popunio prijavu i spremio se da 04.04. odem u banku i uplatim.

I tog kobnog jutra 04.04. mi stigne mejl od one osobe koja mi je rekla da će trčati bgd pa smo se kao nešto dogovarali, i dotična mi jelte osoba priopći da neće moći doći u bgd zbog nekog kongresa, i onda počnemo dogovaranje da se nađemo u Rijeci. I u tom premišljanju naravno prođe pomenuti 04.04. i zadnji rok za uplatu bgd-a.

No dobro, bgd je ionako u subotu pa ako bih i trčao Rijeku u nedelju to mu dođe na isto, štaviše umesto u subotu rano ujutru tek bih krenuo na put u subotu popodne, PLUS Rijeka znači jedan dan više vremena za trening u odnosu na bgd.

I onda sam uzeo da detaljnije razgledam sajt od Rijeke i zaključio da je half totalno sranje jer samo trčiš po gradu napred-nazad a jedino zbog čega vredi otputovati je ceo Maraton stazom kojeg se fino prošetaš Opatijskom Rivijerom. A ja volim te gore-dole staze sa pogledom. I tako sam sa prvobitnog Fruškogorskog maratona, preko beogradskog halfa, stigao do maratona u rodnoj Rijeki kojeg sam oduvek merkao ali nikako da mi se "namesti".

Dalje od te skoro-pa-Odluke sam stigao do skoro-pa-Plana prema kojem bih nakon Osijeka nalupao neke monstruozne kilometre do narednog vikenda, 15.04. bih još turistički otrčao onu neku lokalnu trkicu od 10km, i nakon toga bih konačno mogao da počnem da "odbrojavam sitno" do maratona. Eto. Napraviš 99 planova i skroz slučajno završiš na 100-tom.


04 travnja 2018

komica

Opet sam imao čudnu reakciju na treninge. Ili to već postaje normalno. Kao nešto trčim trčim i onda se probudim i pomislim MRTAV SAM umoran, i odem malo da se prošetam sa nekim od pasa i shvatim da mi nogama ništa ne fali i onda se vratim kući i odem na trčanje. Pa mi do pola trčanja bude fino i svo vreme mislim ETO SAMO MI SE UČINILO da sam bio premoren, a onda odjednom ostanem bez snage pa na drugoj polovini trčanja mislim ETO IPAK MI SE NIJE UČINILO, stvarno sam umoran.

A možda je nesuglasica sa nogama i u tome što pokušam previše. Da sam se zaleteo na ravnih 9km itekako bi mi bilo prijatno, a obzirom da sam zapucao na brdskih 19km nije nikakvo čudo što mi je duplo duži trening bio duplo teži. K svemu tome sam podosta i ožedneo jer ovo naglo otopljenje zahteva drukčiju strategiju hidriranja, pa sam se kući vratio sa 64.5kg što je potpuno objašnjenje zašto sam pred kraj malaksao.

Preko svega toga, cele nedelje ne mogu da se sračunam koji je dan. Utorak sreda utorak četvrtak sreda petak utorak, sve mi se vrti u krug. Ideja da trčim 4 dana nakon polumaratona je naravno bila nemoguća jer je Osijek u subotu pa neko ludovanje u četvrtak nema nikakvog smisla. Dosadašnja taktika se pokazala kao dobra, nakon vikenda udri po treninzima koliko god hoćeš pod uslovom da DVA dana pred trku ne radiš ništa ni jako ni dugačko.

Tako je prošao radni deo nedelje:
ponedeljak trčanje 14+14km,
utorak ujutru 14km i total trčanja 42km u 26 sati
pa kasno popodne MTB biciklom na jedan brdski krug od 53km.
Da bih kompletirao mikrociklus u sredu sam otrčao 19km ali malo kasnije, ne odmah ujutru jer sam se osećao "satran" od prethodna dva dana nalepljena na polumaraton.
Popodne je prošlo u kopanju i završetku radova u vrtu.

Zimske gume ću menjati nakon Osijeka, sada su po crkvenim običajima neradni dani pa ne bih da me komšiluk gleda kao ludaka, mada mi je sto puta veće ludilo ovako na početku proleća proglasiti od četvrtka do ponedeljka zabranu poslova jer za 5 dana može svašta korisno da se uradi a verujem da bi se i Bogu više svidelo da me gleda kako kosim travu umesto što gledam kako sve zarasta i nerviram se.

Ako u Hervisu nađem neke dobre MTB gume taman ću ih promeniti i na biciklama a ne samo na autu. Onda se trgnem pa pomislim kako Hervis neće raditi zbog uskrsa pa se setim da je sada "naš" a ne "njihov" uskrs i onda opet počnem da razmišljam da li je danas utorak ili četvrtak a ono je naravno opet sreda kao i juče što je bila.

02 travnja 2018

kramp

milion puta sam gledao na slikama šta je kramp a šta budak i jedino sam zapamtio šta je pijuk dok ova preostala dva još uvek brkam. jednim od njih sam danas vadio neko debelo korenje u vrtu, s tim da sam spravu prvo naoštrio brusilicom pa je koristio kao sekiru. bogme je prštalo iverje na sve strane. dok sam uređivao vrt nije me gledao nikakav avganistanski hrt kao u pesmi Atomaca, kojih sam se setio na trčanju. na usponu ka južnom vencu planina prošao me je jedan ni manje ni više nego Jaguar iza kojeg je ostao smrad plina (TNG). e tada su mi pali na pamet atomci. jaguar na plin!?? bukvalno kao kad "usred te divne raskoši... gajite kokoši". svašta. ljudima više ništa nije sveto. kao što sam se i ja popišao na svetinju zvanu dan odmora nakon trke, jer sam jutros otrčao 14km a nakon petosatnog kopanja pretrčao još toliko pa k tome i uzbrdo. nadam se da sve to nije bilo ništa što pohovana piletina za večeru ne bi izlečila.

01 travnja 2018

bad company

razmišljam koju temu da uzmem za blog, da li da ga napišem u psihološkom ili matematičkom ili u fazonu crne magije, i skroz slučajno mi je natrčala pesma
"rođen sam
sa sačmarom u ruci
Loše Društvo
tako su me zvali"

otprilike će to biti lajtmotiv
nespreman, neodlučan, lepršav, dolazim na trku
jedina ideja mi je da moram DOBRO da se zagrejem da bih DOBRO doveo do kraja planirani trening, to jest cenera
onda sam se šetao po gradu, sretao polu- i maratonce, popričao sa svima, svratio do mesta starta, video sto sa desetinama pehara, slikao ih pa počeo da zavirujem za koje su sve kategorije namenjeni

i onda sam video POLUMARATON M50-59
pa ovo nije tako neka svetska velika trka, jeste da sam u starijoj polovini kategorije kada ih ovako prošire na 10 godina, ali čisto sumnjam da možeš naći trojicu bržih?
sledeće čega se sećam je da tražim mesto (neplaniranih) prijava i preuzimanja brojeva, vadim 100kn i uzimam broj
DALI SU MI I DRES

dolazim do auta i umesto planiranih 40 minuta do starta shvatam da imam 25, za presvlačenje kačenje broja pišanje sranje i dolazak do cilja
i zagrevanje, poželjno
no kao i svaki put (to već postaje tradicija) primećujem da su mi noge totalna koma

procenjujem realno - teško da bih išta mogao da "namažem" i razvalim na ovakvim nogama
pametnije je malo usporiti i kaskati duplo duže i eto trofeja-uspomena
ako Tašta nešto voli, to je kad joj sa trke donesemo medalje i pehare
pa kad već toliko živi za nas, daj da joj povremeno nešto i vratim
rešen da otmem pehar, radim poslednjih nekoliko ubrzanja (strides) pre nego što ću ući u gomilu i stajati kao fikus deset minuta čekajući (odloženi) start

odatle dalje sve ide kao da niti nemam kontrolu nad događajima
tražim dobru grupu, sklanjam se od vetra, štedim se, razmišljam o naporu
brzo mi, je nije mi brzo, jako mi je, nije mi jako, hoću, neću, mogu, ne znam da li mogu
pulsevi svo vreme preniski no ne dam se zavarati, pojačavanje mi ne pada na pamet

srećom staza nije dosadno ravna kao palačinka nego ima par ulica koje jedva primetno "vise" što uz jak vetar ipak daje neke mogućnosti za promenu ritma
malo viša malo niža frekvencija, malo na prednjem delu stopala malo "odmor" na petama

zašto sam Bad Company
pa kada smo otišli "tamo" 5.3km i nazad isto toliko,
i opet "tamo" do najdalje tačke 5.3km,
odnosno kada sam shvatio da će half biti 21.2+ km (jer je sad u modi da naprave malo dužu stazu da NIKO sa garminom iz prethodnog veka ne bi izmerio manje i rekao da je kraća staza) počeo sam da zagledam tipa kojeg pratim

ako je moja kategorija, deluje mi da bih mogao da ga isfiniširam
ide kao švajcarski sat, tik-tak 4'14''/km, ali nekako tromim korakom
čisto sumnjam da bi mogao da odjednom eksplodira sa 20% višom kadencom
i na kraju se ispostavilo da je on mene prvi pitao koju trku trčim, a ne ja njega
i onda sam shvatio da čovek trči maraton, dakle 4 kruga a ne 2 kao ja

čitav plan i motivacija su mi odjednom pukli kao balon od sapunice
ko bi mogao biti toliki papak da finišira protiv čoveka koji uopšte ne završava trku nego nastavlja na duplo dužu?
i onda sam se usidrio pored njega i trčali smo rame uz rame do kraja
koga smo stigli od ovih zaletača ispred, stigli smo, koga nismo, nismo
nije mi ni bilo važno

kada smo ušli u zadnji km počeo sam češće da proveravam sat, da ne bih promašio ciljno vreme od 90', razmišljajući da bih mu tada ipak rekao ej druže izvini odoh ja da samo malo ubrzam da uđem ispod sat i po
no sve se odvijalo prema planu
prosek LAP-a se na svakom pravcu od 5.3km vrteo oko 4'13'' - 4'14''/km i poslednji kilometar sam samo odbrojao minut po minut

kada sam bio na 1h27 činilo mi se da imamo manje od 600m, kada smo bili na 1h28 delovalo mi je da imam 2 ulice (2 prosečne gradske raskrsnice, 2*160m) a ne 400m, i tako sve do cilja pred kojim sam potapšao kolegu po ramenu i rekao mu SREĆNO, propustio ga da prvi okrene u nastavak trke a ja protrčkarao još par metara kroz cilj

iskreno, noge mi nisu bile odmorne za neke bogzna finiše i sprinteve, mada sam naravno imao određenu rezervu
kolika je bila ta Rezerva, možda saznam u Osijeku za 7 dana ako mi se "otvore karte", odnosno ako mi se baš i ne slože kockice, onda možda i ne, ali nije mi ni važno
i ovih 1.29.18 prema čipu je barem dva a verovatno tri minuta brže od očekivanog
kadenca mrtvačkih 92, daleko ispod vrednosti "živahnog Halfa"

kad počnem da sabiram + i -, samo mi minus pada na pamet
pogrešna ishrana juče jer smo bili u gostima, loše spavanje tri zadnja dana, novi talas alergije, loša provedba odmora sa 5h pešačenja dan pred trku, buđenje pre zore, dugačko putovanje, loše zagrevanje, komplikovan tajming trke u odnosu na doručak...
ovo zadnje još i najviše, bilo je prekasno da nešto jedem, a kako ću gladan na polumaraton?
na kraju sam žvaknuo par nekih enervit gel-bombona za koje nemam pojma čemu uopšte služe, dobio sam ih u startnom paketu neke trke

i tako
celo proleće se vrtelo oko toga da teškom mukom pokušam da se probijem ispod 90' u Osijeku i sad sam sasvim slučajno to istrčao 7 dana ranije i sad se pitam šta uopšte tražim u Osijeku...
preko svega sam promenama uložaka u patikama par dana pred trku sebi napravio neke bolove odozgo na stopalu tačno na mestu kuda prolaze one najniže pertle iznad prstiju
kako sam i čime tu nešto nagnječio, nemam pojma ali su bolovi grozni

jedino što je zaista opravdalo očekivanja je bilo manijakalno trčanje 2x na dan
jedne nedelje 150km u 5 dana, pa onda 105km u 3 dana
nova igračka će se logično zvati A ŠTA SAD OD PONEDELJKA DO ČETVRTKA??