04 studenoga 2017

čerečenje

Od viška glava ne boli, pa sam zato dodao Dramu, šakom kapom i lopatom za sneg. Zašto da napišem da sam razapet, rastrzan, ako bolje zvuči da sam raščerečen. 

Radi se o sukobu interesa. Danas bi svako pametan okončao prvo poluvreme Utreniravanja Za Maraton (po hitnom postupku), dao nogama malo predaha, i tokom sledećeg tjedna odradio drugo poluvreme. Taj plan se evo kristališe u vidu neke polu-Dužine popodne, nakon laganih 14km jutros, i po svemu bih trebao da budem zadovoljan što bi to izašlo na nekih 120km u prva 4 dana Novembra, a posebno imajući u vidu da sam Oktobar završio sa dve trke od 10 i 21km i sa duplim treningom 10+14km poslednjeg dana u mesecu, kao uvodom u Novembar.

Neka ideja porodičnog trening-izleta bi bila da sutra iskoristimo sunčanu i toplu Nedelju za bici vožnju. To bi verovatno podrazumevalo da bar tog dana napravim pauzu od trčanja koja bi nogama mogla jedino biti od koristi. S druge strane, to će me vratiti daleko u poretku na Strava Challenge-u, i tu se postavlja ključno pitanje: šta je od svega toga uopšte važno???

Zar nije očigledno da mogu odustati od vožnje i satreti se na dva (ili tri??!!) lagana troma trčanja od po 20km i uleteti u top 5 apsolutnog poretka? Kao onaj pravac u umetnosti, "l'art pour l'art", verovatno postoji i "trčanje zarad trčanja", "gubljenje vremena zarad gubljenja vremena", i uopšte sve što radiš u životu ne mora imati opravdanje ni logiku već se može objasniti samom voljom ili potrebom da u tome uživaš. 

Jedini "Problem" kojeg tu inače ne bi ni trebalo da bude, je kako se oprostiti od nečeg što naizgled ima neku vrednost, neki značaj. Zašto bi neko dobrovoljno sišao sa boljeg mesta na lošije, povukao se u druge redove? Kad me je neko pre par godina pitao zašto ne želim da učestvujem u Balkanskoj Trkačkoj Ligi, objasnio sam to vrlo logično: ne želim da upadnem u zamku, da (zarad iks poena više) otrčim dva polumaratona po 1h40 u subotu i nedelju, ako mogu da otrčim jedan za 1h27 u subotu i da u nedelju odem na planinarenje sa svojim psima.

Sâm čin odustajanja od nekog minornog Uspeha, dovoljna je potvrda da više veruješ u neki drugi, sebi važniji Cilj. Kao što je jednom davno Janko razvio tezu a ona se sama vremenom nadograđivala, ko ne mre na stazu pobegne na cestu, ko ne mre ni na cestu ode u planinsko trčanje ili triatlon, ko ne mre ni tamo ode u treking ili ultra trčanje (pri čemu se naravno ne misli na vrhunsko "brzo ultrašenje" nego na onu drugu krajnost tumaranja radi dokazivanja i lečenja kompleksa, jer preći 70km za 12 sati nije ništa veće sportsko dostignuće nego pojesti 20 krempita sa rukama vezanim na leđima).

Slično tome, ko ne može ništa od navedenog, može da ode 10x na dan u šetnju od 4-5km i na kraju meseca će biti u top 5 na Strava Distance Challenge-u. Imam li zaista potrebu da išta u sebi hranim "takmičenjem" u sličnim izazovima? Ne. Ali da neki od tih Čelindža mogu da posluže kao motivacija za određenu vrstu aktivnosti - mogu. Ako imaš meru i sve pravilno shvatiš. Oh pa možda sam upravo sebi postavio dijagnozu. Nemam meru ni u čemu :-)

2 komentara:

  1. Postoje samo dve vrste Trkaca- ZADOVOLJNI(oni koji trce sporije i ne jure vreme) i NEZADOVOLJNI(oni koji trce brzo i jure vreme)

    OdgovoriIzbriši