07 svibnja 2012

CENTO-MATIC

ovaj naslov na esperantu bi trebao da bude igra reči, nadimak koji sam sebi smislio pre par dana na još jednom bespotrebnom (možda?) treningu. cento na italijanskom znači 100, čita se "ćento", pa bi tako ĆENTOMATIK bio onaj fanatik koji svaki dan navrti bar/oko/preko 100 kilometara na bicikli. 
eto objašnjenja, za početak... 

poslednji PhaseBuck (to je ono vezano za kursne razlike) status je glasio ovako:
dva i po sata na bicikli, evo kako je to izgledalo:
- pola sata takvog vetra da ti otpadnu uši
- pola sata kiše
- pola sata sunca ali po poplavljenim putevima, eh da, i vetar
- pola sata po kišici, a vetar sve jači
- pola sata kroz pljuskove i grmljavinu, i poplavu, i vetar naravno
i posle mi neko kaže "VREME JE NA NAŠOJ STRANI" ???
ma nosite se i Ti i Vreme u 3...
PS
još pola sata čišćenja bicikle, a veš da ne pominjem

a neka me trema uhvatila, nisam odavno pisao blog. nije da sam se olenjio, opustio, imaš tih optužujućih izraza za izvoz, import-export, nego, prosto kao da sam se promenio, nešto je u meni preskočilo, promenilo kolosek, i sad drukčije funkcionišem. i jako mi je žao zbog toga, i pokušavam da se izborim da ostanem onaj Stari Ja koji mi se puno više sviđa, a da se ne utopim u poplavu Novih (on i on i ona i ona) kojima je potpuno ne-za-mi-sli-vo napisati blog. ja bih to i dalje, kao nekad, tapatapa, štancao svaki dan. tada sam se najbolje u životu osećao, dok sam imao o čemu da lupam svaki dan, osećao sam se kao da je svaki dan bio vredan opisa. sada kad sažmeš dan u jedan ili tri statusa na fejsbuku, ma koliko bili interesantni kreativni i vrckasti, opet to nije to, uvek je to samo neki ekstrakt. a ja nisam nikad bio tip koji bi prodavao sirup ("pa vi razblažite, i srkućite sokić pola dana...") nego sam bio neko ko stisne voćku tako da iscedi i koru, i semenke, i peteljku, i da ne nabrajam dalje, doći ću joj do "previše intimnih" delova... ako takvo nešto uopšte postoji na internetu ;-)

i gle sad, imao sam u glavi bar desetak pesama na čije (koje?) stihove sam trebao da ALTERNIRAM (buaxaxaxa) svoje događaje, a sada mi sve te pesme zveče u glavi ali se ne sećam čime sam trebao da popunim prostor između stihova i refrena! 

iscrpla me kiša, prolećna mećava (prolećava) i vetr-o'-lujica, sprintanje do kuće uz paniku koja surovo pegla vijuge "brzo isključi kompjuter pre nego što zagrmi, j..ala te muzika i download-i, imaš u 3 kompjutera 3 puta više muzike nego što možeš da preslušaš u narednih 30 godina (a više od toga ionako nećeš trajati jer ćeš ili ogluveti, ili zaboraviti šta je to uopšte muzika u čemu služi), a ipak si ostavio uključen kompjuter, samo jer si uhvatio wireless signal, j..o te i vajrles i sve ostalo besplatno u životu, zar ti to što je besplatno ne govori dovoljno o tome koliko vredi?"

PRED ISKUŠENJEM DA SE ZABORAVI

(samo jedan od pomenutih stihova - pliz nevr tejk mi tuu siriuz)
tako da, nisam praktično ništa ni napisao. pisao sam o tome kako nisam ništa pisao, skoro, pametno, redovno i pedantno, a to je već svako mogao da primeti. ako nešto mrzim to je kad nekom oduzmem par minuta vremena, i osećam se kao da sam ga tako oštetio. i često se desi...

ČESTO LJUBAV TAKO, PRELAZI

... da izbrišem sve što sam napisao, sročim jedan kratak status i završim agoniju koju doživljavam dok se u meni makljaju kreativni anđeo i praktični demon, i kako svedočim brojnim pobedama ovog drugog, koji prevlada logikom "ma daj bre, ne davi prijatelje svojim tlapnjama, reci koji ti je problem u pola rečenice, zavali se u fotelju, otšrafi razglas, i utoni u pripremu za Sutra". a danas sam se zainatio, i nemam pojma zašto. biće ovako i nikako drukčije, blog će pasti, tj kako bi Nino rekao "večeras napadam blog!" :-) to što sam pogubio sve koncepte, ništa mi ne smeta. ionako 99% svetskih blogera samo lupa gluposti, pa iako se panično borim da se ne utopim u prosek, mučki se vadim baš na taj prosek da bih predstavio (kome?) kako nisam ja eto ništa lošiji od tog pomenutog proseka koji gricka vreme i nerve besposlenoj Planeti. ako ništa drugo, treba postaviti kriterijum. reći sebi "od ovoga ne može lošije!", i onda se odjednom bolje osećaš, kao nakon prvog treninga nakon bolesti, prve trke u sezoni, prosto si srećan što si nešto omanuo, jer znaš da će sledeće biti bolje. 

da bar nešto konkretno javim, dakle, nema teorije da bih mogao pristojno da potrčim u doglednoj budućnosti (a ja sam jaaako dalekovid i teleobjektivan tip) pa tako propadaju šanse za ikakvim letnjim maratonima i štatijaznam sličnim poduhvatima, i jedino mi preostaje da paralelno da biciklom i poslom pokušam da uklopim neke preglede, terapije, blać-srać, ne bih li se osposobio za jesenju polu-sezonu trčanja, ako mi je do nje uopšte stalo. više mi smeta taj osećaj da sam poremećen, bolestan, polu-čovek, i to je ono što me polako nagriza i što će (nadam se) prevagnuti u planiranju budućnosti. tojest, u očekivanjima od budućnosti. jer, bedan je osećaj kad moraš svoja očekivanja da svedeš na minimum, to prosto turpija ego i smanjuje ga na neke nepristojne srazmere, bar za one koji su nekada mislili kako nešto vrede i nešto mogu. eto tako, kao i uvek, bez plakanja nema bloganja.

Nema komentara:

Objavi komentar