09 lipnja 2012

dakleeee post je dopunjen anegdotskim detaljima i sada već liči na meni dostojan volumen za jedan textić

prilazimo jednoj raskrsnici, prema Glavnom Putu, 
ja gledam prema prema gore-levo jer ulazimo pod uglom, i ne vidim ništa!!!
- jbg, kad ovde ne bi bilo sve u žbunju i korenju i rastinju, nešto bih i video? - kažem.
- "možeš da bleneš, ali džaba, džaba!" 
(Lola parafrazira neki narodnjak, tj turbo-folk-njak)...
- "jer biću zgažen, kao žaba, žaba!" 
(nastavljam sa prepravkom dotičnog hita čije reči baš nikada nisam ni savladao 100%)...
pola sata kasnije, upadamo na deo puta koji deluje kao da su meštani 
između Lajkovca i Jabučja na poslednjim izborima glasali za HDZ ?-)
i ja kažem Loli ...
- rokam ja kroz ove rupe, jer imam tvoje točkove!
- imam i ja tvoje, buahahaaaaa! - spremno odgovori moj curetak
naime juče sam čuo kako u njenim točkovima nešto mljacka, 
pa sam ih stavio na moj bajs da bih pronašao uzrok tog gastro poremećaja...

ranijih godina smo prosto preferirali (davali prednost...) kraće vožnje,
i nakon posla smo uglavnom voleli da odemo nekih 66-75km,
a sve preko toga je bilo "uffffffffffff, ala se raspadosmo", verovatno jer smo
uvek gađali isti intenzitet ;-)
pa nam je na takvom nivou entuzijazma više prijalo nešto kraće, nego duže...
ovog proleća pak, silom okolnosti, uspevamo da preživimo i više.
stalno se vrtimo oko 3-3.5h tempa, i čak nam ne ide loše.
isti krug koji smo na mrtvim nogama u četvrtak prevozali za 3h14',
danas smo prešli za 3h12', ALI sa puno boljim nogama.
- Lola, postaćeš etapni vozač!!! :-)
parafraziram našeg velikog druga s kojim smo par puta trenirali, i koji je
nakon nekoliko treninga izgovorio čuvenu rečenicu - LOLA, postaćeš sprinterka!!!
to joj je omiljeni citat iz kompletnog sveta biciklizma, 
obzirom da ga shvata samoironično, 
jer doslovno ni-ka-da nije sebe videla ni doživela kao Sprinterku :-)

ispred Lajkovca nailaze dvojica na biciklama, dovikujemo se da otkrijemo gde ko ide i nastavljamo zajedno
pitam - kako idete, koji tempo?
- onako, 30-35...
reče prvi, koji na nogama ima više volumena u dlakama nego u mišićima
drugi vadi neke bele kablove iz ušiju i vidim da ima poveliki stomak mada sveukupno deluje jači i duplo krupnji od ovog vrapca
izađem ja napred, idemo 31-32, duva vetar a mi smo tu stajali 5 minuta pa nigde ne polećem dok se malkice ne zagrejem a ionako ulazimo u grad. kroz grad prolazimo zajedno, na mostu preko pruge pitam - da li odgovara ovako? pa onda Loli kažem - jest, onaj jedan ima vokmen... na šta začuh otpozadi glasan uzvik - kad be budemo mogli, vikaćemo!
beše mi to čudno što nije rekao AKO, nego KADA ne budemo mogli, no hajde, šta bude biće. čujem povremeno neko tandrkanje, nekome na bicikli nešto klacka. izlazak iz grada je nežno ali neeeežno uzbrdo i vetar je tu sa strane, idemo 33-34 km/h i polako skrećemo desno, tu je pak neeeežno nizbrdo i vetar nam se okreće na bočno-otpozadi. stižemo neki traktor i ja opet neeeeežno ubrzavam da bi ga brzo obišli jer se približavano sledećoj krivini, okrećem se da vidim ima li auta iza nas da ne uletimo nekome pred točkove, i vidim onu dvojicu 100m iza. 
- oni' (tzv. "nemo h") dvojica otpali!? - kažem Loli više razočaran nego iznenađen, mislim, kad pre? očigledno tih njihovih 30-35 nije bilo baš komforno, jer bi trebali da u zavetrini drže sa lakoćom 35 km/h.
- onaj jedan, ima neku biciklu, malu crnu, htedoh da mu kažem da mi je pozajmi za Državno - reče Lola. ja pak nikada ne primetim biciklu kod drugih, na užasavanje onih koji bi radije da budu zapamćeni po bicikli nego po bilo čemu drugom što ih čini posebnim od drugih. 
- džabe mu bicikla kad će da klima po ravnom kao ja kad sednem na Pony! rekoh ja i uteših se da ipak nije sve u bicikli...
posle toga je vožnja postala još nervoznija, prvo pregust saobraćaj sa puno kamiona, zatim jak vetar sa strane koji se do kraja okrenuo u prateći pa smo na mestima zviždali i 40-ak km/h madanismo nigde žurili i tog jutra nam je jedini cilj bio napraviti krug od 93km pa kakvim god tempom.

tako smo ove nedelje svaki dan ustali između 4 i 5 ujutru, 
pošli na vožnju oko 6, vratili se između 9 i 10, i odleteli na posao...
neću reći u koliko sati uveče padnemo u krevet "kao pokošeni" ;-)
ne žalim se...

Nema komentara:

Objavi komentar