12 rujna 2012

kao što rekoh...

obećanje - Ludom radovanje. to jest Meni. baš sam se radovao što ću sinoć da pišem blog no morao sam do Radnje i nazad 5x zbog nekog kvara na strujnim instalacijama i dok trepneš već je bilo vreme za spavanje. danas sam uplašen najavom oblaka od sutra pa nadalje ukombinovao 2.5 sata krvničkog Tempa na bicikli po srednje dugačkim brdima, i prvih sat vremena sam bio skoro-pa-svež, zatim sam pola sata bio umoran i na kraju poslednjih sat vremena gotovo iscrpljen i jedva se dovukao kući. na toj stazi imam Lični Rekord od 31.1km/h prosek, danas sam se nadao 30.5 a završio sa 30.2, što je gotovo isto jer sam imao par zastajanja (neplaniranih) i dva dodatka od 2km po jako lošem i raskopanom asfaltu, uz jako gore-dole btw. tako da, htedoh da napišem da mogu da kažem da je sve to bilo "tu negde" oko planiranog, ali sam se setio da je danas duvao neverovatno jak vetar u odnosu na taj dan kada sam postigao Rekord Staze, tako da i to treba imati u vidu. i zamor naravno, na polovini (Koceljeva) sam imao prosek 30.8, a kod kuće 30.2 što znači da sam se vratio negde oko 29.5, dakle 1.3km/h sporije nego u odlasku. e sad Koceljeva je na 120m nadmorske a moja kuća na 180m pa je dakle povratak realno malo teži, a zanimljivo je da sam pri tom pomenutom Rekordu stigao tamo sa prosekom 31.1, napravio krug oko Koceljeve od nekoliko km i na podnožje uspona iz grada opet došao sa 31.1 prosekom, i na kraju istu brojku imao ispred kuće nakon 29km više nego brdovitog povratka. tada sam očigledno napravio "negative split". danas sam pak platio ceh jučerašnjoj vožnji prema planinama na mtb-u, i onom trčanju dan ranije po vrućini, samo par sati nakon jutarnje brdske vožnje. a šta ćeš, niko ne može da se probudi svež, svih 30 dana mesečno. ne bih trebao da se osećam popišan i spor, nego tek eto svestan da u idealnijim uslovima mogu tih 1km/h brže, a da na polu-umornim nogama baš i ne može iz dana u dan da se ide lični rekord...
eeeeeeeee nakon ovakve mudrosti, šta pametno reći? :-)

da se vratim 2 dana unazad i tom Tempo trčanju. plan je bio 21km po blago valovitom asfaltu, kao neki mali Test, bez obzira što sam tog jutra vozio po brdima preko 2h. ali problem je bila vrućina. iako sam već odavno adaptiran (prilagođen) na toplotu i trčanje na 30 stepeni, ovaj put me je još poterao vetar u leđa i tako sam se krčkao u sopstvenom znoju nekoliko km dok nisam skroz prokuvao. tu sam imao 2 problema, jedan protiv Prirode i drugi protiv Sebe. ovo prvo sam već objasnio, pretoplo i nepovoljan vetar koji me dodatno zagreva, i uz to nigde nikakve hladovine, a na vodu da ni ne pomišljam. a drugi problem bi se lako rešio da sam ja postavio cilj da tih 21km pretrčim za npr 1h30, e onda mi ne bi ni bilo tako vruće. no ja sam se nameračio da trčim ritmom za 1h27, i da na tri prolaska po 7km imam vremena oko 29 minuta. prateći te prolaske i lagano se pregrevajući, shvatio dam da nisam dovoljno svež da držim taj ritam sat i po (skoro) pa sam shvatio da ako želim da zadržim taj ritam, moram da skratim trening. tako sam ipak okrenuo na 7km od starta (umesto na 10.5km), i da krah bude još veći, ZASTAO sam na okretu i sakrio se u hladovinu, jer se tačno na tom mestu odvaja mali makadam koji odlazi u šumicu. nakon otprilike minut hlađenja, brisanja naočara glave i čela dresom, par provrtavanja dupetom kružno u jednom pa u drugom smeru (što'no'bi'rekli: clockwise-counterclockwise) sam opet pokrenuo štopku i vratio se istih 7km nazad. dakle da sam bio na trci, imao bih 59' ciljno vreme na trci od 14km, ako sam stajao minut na okretu, a ne zabeleženih 58' :-)

onu priču o adrenalinskom pešačenju dan ranije verovatno nikada neću ni napisati, no samo da zabeležim anegdotu kada smo došli do jednog "sipara" kuda Lola nije smela da prođe, pa je pokušavala da se rukom osloni na zemlju iznad sebe no tako je drastično promenila ugao tela prema podlozi pa je još više proklizavala (jer uopšte nije gazila đonom nego postrance patikama pokušavajući da se "ukopa" kao kada se skijama popreko penješ uz oštar uspon), e tada sam je doslovno preneo/vratio nazad par metara, i nekim velikim drvetom sam deset minuta kopao po tom zemljanom siparu i urezao stazu širine 20-ak cm da bi ona uspela da prođe tu deonicu, a i to je bilo uz držanje za ruke gde me je tako jako stezala da su mi prsti ostali utrnuti sve do kraja šetnje. nosim se mišlju da jednog dana stavim kramp na rame i da se zaputim do tog mesta, i da fino prokrčim tu planinarsku stazu, da je urežem u zemlju da bude prava staza a ne klizavi nagib ispod kojeg gotovo vertikalno slećeš u reku 50m niže ako se nedajbože oklizneš. i što više mislim o tome, sve više mislim da ću to i da uradim, jer i sâm tuda pešačim preko zime a kako taj deo izgleda kada je pod snegom, bolje da ni ne objašnjavam.

pisao bih još duže no malopre mi je stigao SMS od nekog Bivšeg Maratonca iz Istre, i evo već sat vremena pokušavam da se setim ko beše taj čovek, no nikako ne uspevam... kaže da je trčao u Londonu 3h03', isuse pa to je još sporije od Murinja, a ja prosto ne poznajem nikoga ko može da u Londonu otrči sporije od njega? moram da se dodatno napregnem da bih se setio... :-)

Nema komentara:

Objavi komentar