06 studenoga 2013

kišne deonice

kako mrzim ovaj osećaj, kad su mi noge odmorne i vesele dok ulazim u kuću s trčanja, a posle sat vremena se ukrute kao da me je neko masirao buzdovanom. to je neko skroz pogrešno smislio, da život tako treba da izgleda.

a ovo u zadnja 4 dana je ispalo načisto sumanuto. praktično je sve posle maratona (Podgorica) bilo blesavo. kao prvo, nakon samo 3 dana sam već zaboravio da sam trčao maraton. pa sam lupio 5 treninga u 3 dana. baš fino. pa sam odmorio u subotu, i u nedelju otišao na brdsku trku, nakon koje sam evo nalepio još 3 dana treninga. to jest, dva i po dana, jer današnji dan još uvek traje. planirao sam da trčim 2x, pod uslovom da jutros protrčkaram sat laganih kilometara, a popodne da raspalim neki trening kad prestane kiša.

međutim, jutros sam se nakon prva 2.5km kroz grad dovoljno zagrejao da bi onaj prvi ukrućeni utisak ustupio mesto nekom skromnom entuzijazmu, i rekoh ma ko ga šljivi, odoh ja dalje u zabavu. bez zastajanja sam protrčao kroz oznaku "3km od kuće" i stisnuo Lap, pa nastavio sa treningom koji mi se od jutros nekako najviše sviđao.

promene 300m brzo, 200m lagano, i tako dok se ne umorim. na putu imam perfektno vidljivo i precizno obeleženo svakih 100m brojem, a čak imam i crtice na svakih 25m. nemam drugo objašnjenje zašto su to putari obeležavali na svim okolnim putevima, osim da bi meni olakšali treninge.

ovan kao ovan, prvo sam pomislio da ću tako da trčim 10km bez prestanka, kroz te promene/deonice. pa sam onda tokom prvog kilometra malo mozgao, pa rekoh, jebote, to je kad se sabere dva puta 300m u svakom kilometru, dakle tako bih napravio 20x300m jako, i 20x200m lagano. pa mi se učinilo nekako previše da trčim u zbiru 6km tim jakim tempom, pa sam smanjio plan i dogovorio se sa svojim nogama da ćemo da idemo 4km u jednom pravcu, i 4km nazad.

odlazak je blago uzvodno, a duvao je i vetar, tako da su brzine bile poprilično depresivne i svo vreme sam se pitao ima li ovakav trening ikakvog smisla, ako mi noge nisu odmorne. kilometri su se vrteli oko 4'06'', po sećanju, mrzi me da zbog sekunde gore ili dole sad sve prepisujem. kad sam okrenuo nazad odmah sam primetio da je lakše trčati sa vetrom u leđa, a i štoperica je potvrdila taj osećaj da se ide brže uz isti napor jer su kilometri prolazili po 3'55'' ili 3'53''. 


 

tako sam na kraju završio planiranih 8km za 2 sekunde ispod 32 minuta, što daje prosek od okruglih 4'/km. nemam pojma kako bi to išlo da sam bio odmoran, niti mi pada na pamet da dam krv na analizu jer bih dobio u rezultatima nivo uree preko 10 milimola, ako se nešto u laboratoriji prvo ne bi pokvarilo. oooo bože, kad jednom umrem, kako će to biti divan osećaj. pa kad prođe prvih deset dana ležanja i spavanja, noge full odmorne, ja mislim da ću da istrčim lični na 100km bez po muke.

evo razvedrava se, neko me zajebava. čak i ako ne bude posla u onom poslednjem satu pred mrak, i ako ne budem gladan, i ako budem mogao da odem na to još jedno lagano trčanje, prosto nemam pojma kako ću uspeti. sad mi deluje da bih se sapleo na prvi ivičnjak dok preskačem prepreke tu po gradu. no hajde, da ne kukam puno unapred, ima dotle još skoro 5 sati...

Nema komentara:

Objavi komentar