28 studenoga 2017

previše

poluPriča i poluZaključak

"Nisam baš idealno spavao, već sam pomalo umoran od prethodnih dana trčanja. Ali duša traži nove daljine i visine. Sednem da doručkujem. Trčao bih bar 15-ak kilometara. Kažem sebi, nisam ja neki profi, ovo radim jer volim. Šta ću, da mogu 42 trčao bih i 42km svakog dana. Ako se dobro najedem, imaću više snage. 

Na treće parče tosta sa puterom i džemom dodajem odozgo i kolutiće banane. Od viška glava ne boli. Osećam se već malo bolje, ambicije dodatno rastu. U drugu šolju bele kafe kašičicom nežno spuštam par kockica crne čokolade. Kao selektor koji u 75-om minutu ubacuje još dva napadača. Sad već razmišljam o 25km, zašto da ne. Realno sam se najeo i za ceo maraton. Kljucnem i jedan brufen, preventivno za ne daj bože. 

Nakon pola sata trčanja noge su mi kao balvani, koraci sve sporiji i sve tromiji. Još jedan trijumf insulina nad endorfinom. Pravim polukrug prema kući, ma biće dosta i 15km, sutra će biti bolje. Volja dodatno opada, motivacija na nuli. Nakon 8-9km stajem. Nije moj dan. Hodam do kuće prečicama, u sebi mrmljam kako ću ovo upisati kao dan odmora, a sutra napokon mora osvanuti pravi dan za neki turbo trening. Pa opet u krug." 

Da sam pojeo samo jedno parče i krenuo na pola sata trčanja, možda bih posle 5-6km shvatio da mogu i 10km. I gle, zadatak je premašen dvostruko. Ovde se ne radi samo o pogrešno projektovanim ciljevima i putanjama do njih, ni o prevelikim očekivanjima od rekreacije ili sporta. Primenljivo je na skoro sve u životu. 

Ne treba *previše* očekivati ni od sunca ni od snega, vikenda, plate, prijatelja, dece, lekara, policije, interneta, televizije, volje, godišnjeg, empatije, logike, pameti, sebe. A bogme ni od novih patika. Koliko god uvek priželjkivali "više", moramo krajičkom oka pratiti one kazaljke radne temperature i rezerve goriva koje pokazuju za koliko smo zaista sprosobni. 

Više je nego smešno ponavljati da "ko sme taj može". Svi koji su skočili sa gornjih spratova WTC-a u dimu i plamenu, očigledno su smeli da skoče. Niko nije preživeo. Manite se patetike, trenirajte za ono što *zaista* možete.

Nema komentara:

Objavi komentar