06 rujna 2018

preterao

danas sam malo preĆerao, što bi rekli seljani u nekom kraju, ko zna kojem. već ujutru sam žurio da obavim nešto biciklom pa je to ispao mini trening, a znao sam da mi je dva dana pred trku sve iznad rekreacije prosto previše. u povratku je duvao jak vetar i nastavljao sam da u sebi ponavljam ovo je previše ovo je previše... onda sam počeo da računam kako bi taj četvrtak pre podne u odnosu na trku u subotu popodne bio isto što i četvrtak popodne pred trku u nedelju ujutru, valjda? pa sam se donekle smirio. preživeću, rekoh, oporavisaću.

nakon toga sam otišao na zaista lagano odmarajuće trčanje no čak i to mi je delovalo brže nego što je stvarno bilo, za nekih desetak posto. brojke su rekle nešto drugo od onoga što sam osećao. no to je bio najmanji problem. glavno je bilo da sam imao utisak da sam se odmorio i to je sve. i to je TREBALO DA BUDE sve. ali nije.

popustio sam pritiscima i popodne otišao na još jednu vožnju, opet po nekom humanom zadatku, i to je definitivno već bilo previše. pre toga je već par ljudi primetilo da sam ceo dan nekako bled i malaksao, kod veterinara nisam uspeo da otvorim otključana vrata i mislio da me iznutra zajebavaju gledajući kako uzalud pokušavam da uđem.

ta popodnevno-predvečernja vožnja se otegla unedogled i kad sam došao kući nisam imao snage ni za šta više osim za večeru, tuširanje, i ateriranje u krevet. stavio sam slušalice, pustio muziku, i pokušao da napišem ovaj blog pa ga ipak ostavio za petak ujutru. ionako ću datum objave postaviti na četvrtak uveče. volim te sitne male prevare sebe samoga i ovih dana koji mi se potkradaju bez izvinjenja.

kao i često nakon najkilavijih dana, u kojima prosto nisam imao snage da se dodatno umorim, jutros sam se probudio nešto malo življi. sat vremena sam lupao malter koji se odvojio na kući, i iznosio šut. kad sam merdevinama stigao do visine sa koje mi pada na glavu, prekinuo sam i odlučio da gornji sektor prepustim majstorima koji će svakako doneti skelu. sada barem znam koliki je obim posla, tričavih deset puta veći nego što sam se nadao.

u toku dana me čeka još jedno lagano trčanje koje uopšte ne mora da bude kratko što se mene tiče, jer sam dan pred trku navikao i na šetnje sa psima od nekoliko sati, koje su i više umarajuće od trčkaranja. ostatak dana bih ipak trebao da se smirim. možda uhvatim da šmirglam garažu šlajfericom, valja i nju dofarbati pre zime.

Nema komentara:

Objavi komentar