03 siječnja 2017

prvi sneg

eto zabelelo se taman na vreme da ovi što su kukali "fuj, kakva mi je to Nova Godina, bez snega" dodatno padnu u očaj, hehe.

prva dva potpuno promašena dana 2017-te su me podsetila da su svi Promašeni Životi jedna ista ravna linija kojoj nikakve promene datuma ne mogu doneti promenu nabolje.

"majmun je naleteo na zmiju
i pao u nesvest
zmija je zaspala pored njega
majmun se posle par sati probudio
ugledao zmiju
i opet se onesvestio"

otprilike tako izgleda svako moje buđenje u Novim Godinama. osvrnem se oko sebe i zažmurim od muke.

da nastavim sa copy-paste, na ovo sam naleteo jutros u jednom japanskom almanahu

"Dečak je umro u 54-oj godini.
Niko se nije obradovao.
Smrt je nosila vokmen.
Oni koji je očekuju uveče,
obično izdahnu ujutru."

inače za onim laptopom sedim nekako drukčije i sad su počele da mi trnu šake pa i njega izbegavam. kad ti misli dolaze prebrzo, onda bockanje na telefonu izgleda toliko sporo da sam na granici da se fizički razbolim od čekanja. tačno osetim da mi od nestrpljenja raste neki čir u mozgu. s druge strane pak, kad ti se nigde baš ne žuri, ova sporoća tipkanja ti smiri tok i pretvori talase u nešto razgovetnije, ne dozvoljavajući da se formira bujica. tastatura na telefonu dakle ima ulogu nasipa.

trenutno, u ovih pola 8, trećeg januara, mi se uopšte ne trči i kada bih morao u podne da potpišem neki profesionalni Ugovor koji bi me obavezivao na godinu dana, potpisao bih ga sa nekom biciklističkom ekipom. nekako mi to deluje neuporedivo lepše, i nepravedno zapostavljeno zadnjih nekoliko godina.

to da "trčanje traje kratko pa se vratim kući za sat-dva" ima neke logike, ali nakon ovoliko dugačkog perioda, ta manija skraćivanja i sužavanja ambicija počinje da naplaćuje svoj danak. nije isto kad ručaš svakog dana, i kada ručaš samo jednom nedeljno dok ti neko nad glavom kvoca "opet ždereš, ha? dokle misliš tako?"

ne računajući onaj period 2005-2008 kada su blog čitali skoro isključivo maratonci i kada sam gro pisanja proizvodio na temu svakonedeljnih trka, sada nisam opterećen time da ikoga moram "zabavljati" naručenim tekstovima. kad na kraju dana napišem anegdotu iz razgovora s nekom babom navr brda, pretpostavljam da nije bitno da li sam tu babu sreo dok sam trčao, ili vozio bajk.

Nema komentara:

Objavi komentar