11 travnja 2021

jedno ipo činka


na treningu me napadnu neke divlje zveri, umalo ostadoh bez prstiju, kako bih kočio?
ajd što me je pojeo nego me je izgrebao, ono moje standardno stanje kao da su me masirali bodljivakom žicom.
a šta reći, dok si krvav to je znak da živiš punim plućima, jednom ćeš biti beo i da ne kažem malokrvan jelte.

jedini detaljčić koji je minimalno utjecao na to da Dan ne bude savršen, bilo je nešto malo hladnoće jer mi nije ni palo na pamet da to neće biti obična vožnjica po ravnici sa nešto malo uspončića, nego sam pola vremena proveo na 700m nadmorske što udruženo sa oblacima i vetrom nije baš bilo u svakom trenu prijatno.
ne mogu reći da sam se smrzavao ali kada sam kod kuće birao šta da obučem, za najavljenih +20, nisam ni znao da će biti samo +16 recimo i nebo prekriveno paperjem taman toliko gustim da sunca ne ugledaš.
zbog toga sam preko tanke podmajice dugih rukava obukao tanak dres, iako sam neko vreme u rukama držao neki crveni gusto tkan kao ćilim sa natpisom srbija, taj bi mi bolje čučnuo za moravički okrug.
al dobro.


na kraju sam po parkingu lidla kružio dok nisam stigao do 70km jer mi je 69.5 bilo nekako nedolično jedne ovakve veličine, pesničke sportske i blogerske.
garmin je izračunao 1235m uspona pa je ispalo kao da sam išao na divčibare, iako uopšte nisam tako zamišljao vožnju jer sam skroz zaboravio kako izgleda taj put kojim smo samo jednom davno prošli i bezmalo umrli jer je ceo krug od valjeva do valjeva izašao na 220km.
tako sam ga usput i računao, rekoh do mesta gde sam seo na mtb sam imao već 60km u autu, i sa one druge strane sveta kada upakujem biciklu nazad u auto ostaće da se vozi još 90km, dakle 60+90 u autu od 220 i ostaće mi samo 70km da pedalam.
na kraju ispade i to dovoljno, skoro 4 sata doduše na onom težem od bajkova koji stoji stalno u autu, i jedva mi ispade prosek preko 18 km/h jer su uzbrdice bile strme a spustovi krivudavi pa nigde nisi ni mogao nešto silno da letiš.

Nema komentara:

Objavi komentar