10 studenoga 2012

plan treninga

naslov je šala, odmah da kažem, jer se radi o planu koji ne postoji
nekad stignem do zaključka a nekad i omanem
tojest, dođem do zaključka da nema zaključka
počelo je to razmišljanjem kako da nagovorim Lolu na trku
i imali smo nekoliko dana, i ja je ubedim da ode na par trčanja
i toliko ih je i bilo, par, doslovno, pa jedan dan odmora,
i paffff odosmo na polumaraton, i fino ga je istrčala
posle toga sam razmišljao kako bi to izgledalo, 
ako bi neko hteo da otrči neku trku, i da se spremi za što kraće vreme
pa sad, vidi, počeo sam da razmišljam od nje, ali ona je nešto drugo
zbog sve siline sati i dana i godina na bicikli, ona nekako uvek može
trčala je i maratone sa vrlo simboličnim treniranjem trčanja
i sećam se tog razmišljanja, u kojem sam krenuo naopačke
valjda sam baš bio na trčanju, i razmišljam o kadenci
(broju koraka po minutu, brzini premeštanja s noge na nogu)
i rekoh, ja bih nekome rekao neka malo potrči, pa bih ga pogledao
pa ako mi deluje da puno trupće, da je usporen,
onda bih mu samo dao da radi kratka ubrzanja
a ako bi se zaleteo kao da juri gradski bus, pa odmah crkao,
takvome bih dao da trči lagano i što duže
jer mi je ideja bila polumaraton
no onda sam se setio (tek onda?) da treba da odredim rok
i sad, ako je rok do trke nekoliko meseci, pa tu već imaš planova
prepun ih je internet, plan za početnike za napredne za ovog onog
ne ne, nije to izazov, treba nešto kratko
pa sad, vidi, sedam dana, to stvarno deluje blesavo kratko
nema šanse, a i polumaraton je predugačak
koja dužina, 5km? 5km može i da se prepešači za sat vremena
ajmo 10km? i koliko, dve nedelje? hmmmm, to zvuči kao izazov.
ali odmah sam se setio nečeg sledećeg: KOGA to treba utrenirati?
zamisli da mi daju neku ženu od 50 godina koja nikad nije potrčala
ili nekog čoveka od 40 godina, onako, iz neke firme, metiljavog činovnika
čoveče, šta bi ja uopšte s njima radio???
mislim najradije bih odustao, da ne mučim ni sebe ni njih :-)
ali ideja je ostala, s tim da nije pitanje KAKO nekome napisati treninge
(sad reći trening malo mi je smešno ali ajde)
nego KOLIKO je uopšte moguće da se napravi napretka, od nule?
kakva bi tu išla periodizacija, koliki bi bio obim?
prvo ti treba par dana da vidiš koliko oni uopšte mogu da potrče.
mislim, jel to 20 metara ili 200 metara, i da vidiš na šta to liči.
ne znam zašto pišem čas u prvom čas u drugom licu,
valjda da skinem sa sebe odgovornost ako se neko povredi ili šlogira.
dalje, moraš da radiš na licu mesta, nema tu univerzalnog plana.
počneš tako da im daš da malo trče a malo šetaju, pa pratiš.
nemam pojma, par kilometara total? 
tipa minut trči minut šetaj, prvi dan 10 minuta trčanja, to je 1.5km?
pa vidim ko kuka a ko trpi, ko se drži a ko počinje da ćopa, usporava.
pa sutra vidim koga bole noge, i koliko, pa ili opet nešto slično,
ili samo šetnja, ma stvarno ne možeš da znaš kako će ko da reaguje.
verovatno je totalnom početniku bolje da trči svaki drugi dan,
a ne da očekuješ da će da sastavi 3 dana trčkaranja pre prvog odmora?
no moram priznati da bi bilo zanimljivo.
umesto da zamišljam neke tamo likove, jel znate šta je zgodno?
kreneš po komšiluku :-) prvi stan do tvog, komšija iznad,
kuća preko puta, prva prodavnica u ulici, pogledaš kasirku, mesara.
ideš gradom i tako povremeno pomisliš kako li bi ko od njih trčao.
na poslu mi nije baš prilika, kad ti uđe 10 klinki za redom,
to je isto kao da staneš pored dvorišta neke škole,
i posmatraš čas fizičkog...
to uglavnom bude tako da 20% trči prihvatljivo,
pa iza toga ide dugačka kolona od tih pristojnih trkača do onih što se vuku,
i na kraju je obično 20-30% šetača, kilavih, bezvoljnih.
ustvari, kad god sam tako slučajno prošao pored škole, dok trče,
rekao bih da je sve to kod dece puno više pitanje volje,
nego mogućnosti, predispozicija za sport.
dobro, ko ima predispozicije on će se osetiti brži od vršnjaka,
pa će možda UPRAVO ZATO imati i više volje? ipak.
kad debela baba rodi debelog tatu koji napravi debelog truta od sina,
teško da će tom klincu biti naročito zanimljivo da skače s motkom!
tako da bi i to bio problem, u tom nekom zamišljenom show-u.
veliki brat, ja kao trener (znaš ono kad kažu "kondicioni")
i 10 kandidata, svi željni da se poprave, svaki drugi dan po jedan ispada,
dakle sve bi trajalo 20 dana. prvog dana svi trče test na otvorenom.
krug na stadionu. i niko ne zna rezultate drugih, trče zasebno.
najsporiji (prema hendikepu) odmah ispada,
jbg to moraš zbog motivacije svih.
i dalje meriš napredak prema tom prvom Testu, 
dakle ako se neko na pola serijala popravio sa 2'35'' na 2'05'',
on je u plasmanu IZNAD onog ko je 1'50'' smakao na 1'45''.
jer svako je osoba za sebe, ograničen težinom, visinom, pronacijom,
a ne moraju da znaju ni šta se određenog dana vrednuje.
pošalješ ih kao na običan trening a pratiš upornost, volju,
recimo kažeš im da odu da rade ubrzanja od 60m na travi,
i onda pratiš koliko ko "grize" da uradi bolje, više, itd.
sutra kažeš najmanje se trudio taj i taj, zaleteo dva puta 40m,
zaduvao se, ležao na travi pola sata kao krava. ispadaš, doviđenja.
baš bi to bilo zabavno ako bi se lepo osmislilo, 
i ako bi trener bio inspirativan, a takmičari voljni i prijemčivi 
za tu silnu motivaciju. no to bi se već profiltriralo na audicijama, valjda.
eto zanimljiva tema za razmišljanje.
posle mi neko kaže - dosadno mu na trčanju, pa nosi vokmen.
prosto mi je žao da nadjačavam sopstvene misli, da ih zaglušavam.
šteta bi bila da mi ništa nije prošlo kroz glavu, nego da sam 
umesto toga vrteo omiljeni hit na repeat. hoću da kažem,
i toga bi bilo na takmičenju: nosiš vokmen ili ne, objasni nam zašto,
posle treninga ćemo da pričamo, da vidimo o čemu si razmišljao.
ostaviš im punu policu knjiga o trčanju pa pratiš ko se za to maša.
daš im komplet dvd-a o istoriji OI, pa kome se gleda neka gleda.
snimke atletskih mitinga, maratona, da vidiš kako reaguju
kad vide ljude koji trče 42km, na početku kenijci a na kraju
rekreativci isti baš kao i oni, sporaći, hodači, ali puni volje.

Nema komentara:

Objavi komentar