05 studenoga 2012

P.P.P. ("are you experienced"?)

ono kad gledaš mjuzikl Kosa, 
prvi put, drugi put, možda čak i peti put...
ono kad čitaš Šalu od Kundere, treći put,
i pitaš se zašto je čitaš treći put,
kad ti je već poznata kao sopstveni džep...
ono kad nakon 5 dana po planinama na mtn bajku
kreneš na trčanje, pa se pitaš kako će ti ići...
a kako bi išlo?
mogu li 2 kafe isprati sećanja iz polumrtvih nogu?
kao što reče Bajaga, dane protekle brišem gumicom.
pa sad, nisam siguran koliko je ta gumica efikasna?
jer, ako si pritiskao krvnički po papiru,
možeš i da obrišeš tragove olovke, 
ali ostane onaj duboki zarez, utisnut u papir,
i koliko god trljao on se uvek vidi, ta duboka brazda.
a ja kad crtam, ja ne vučem ovlaš olovku,
nego zabijem ekser kroz papir i pocepam ga na pola!
tako da, nema te gumice koja to može da gurne u zaborav.
jok brate.
a te dve kafe, to je kao da preko tog papira staviš drugi.
i sad kao, onaj donji se više ne vidi :-)
e tako ja krenem na trčanje:
kao dete koje je stavilo šake preko očiju,
i misli da zbog toga ni drugi njega ne vide...
e sada, da pišem ovo sve samo sebi, moglo bi i ovako,
ali inače bi bilo pristojno da objasnim i ona 3 P iz naslova.
dakle ideja je bila Pobeda - Poraz - Pobeda.
(sad me hvata panika da je ovo preopširno, a ja umoran...)
prvo je bila Pobeda u planu, otrčati neki Tempo.
idem 21km za sat i po, ili nešto kraće ali malo brže.
svestan (itekako!) da sam umoran, ni ne sanjam nešto više.
prvi km idem 4'08, drugi 4'09, vidim da sam malo "poleteo".
prosto "uleteo" u trening, umesto da sam u njega ležerno uhodao.
i tad odlučujem da malo usporim, i ujedno me udara vetar i po!!!
sledeći je valjda bio oko 4'15 no više nisam siguran zašto.
da li sam usporio, olabavio, ili me je vetar malo zakucao?
sledeći je malo uzbrdo i ide 4'22, a sledeći još više uzbrdo,
a vetar je još jači, i taj km je preko 4'30 (po sećanju).
prolazim 5km za 21'15'' pa računam to x2 biće 42.5',
to i nije loše, još uvek sam na kursu maratona 3h,
a tek me čeka povratak i strčavanje nizvodno s vetrom u leđa.
noge su mi sve umornije, mada ne osećam bol.
samo neku neverovatnu iscrpljenost, malaksalost, nemoć.
bezbolna nemoć, jako čudan osećaj, ali neverovatno snažan.
donosim odluku, idem do vrha sledećeg kupsera, 7.5km,
i okrećem nazad, jer bi mi 21km očigledno bilo previše.
nije da ne mogu, nego bih se uništio, satro, iscedio.
povratak počinje euforično, no nakon 2km vetar prestaje!!!!
dok sam trčao uzvodno, lišće me je udaralo u lice, u stomak,
a sada bezbrižno leži na sred puta i sunča se kao na plaži.
gledam u nebo, tražim pogledom Nekog, da mu viknem "duni!",
ali nikog ne vidim pa nastavljam dalje pomirljiv, mada popišan.
kao da sam iz nekog razloga očekivao da će mi SVI kilometri
u povratku proticati po 4', no obzirom da se vetar primirio,
a ja i dalje osećaj ono početno mrtvilo u nogama,
polako počinjem da se kolebam...
koliko ima smisla dodavati gas sve više i više,
da bih zadržao neku gotovo besmislenu brzinu?
3'57, 4'03, 4'00, 4'07, ajoj? a šta mi ovo treba, uopšte???
gledam na štopericu, i imam dva izbora, na 4km od kuće.
ili da otrčim 4 puta po 3'55, da bih završio za 1h02',
ili da tih 4km rastrčim po 4'10'' i završim za 1h03'?
paaaaa, trebalo mi je dobrih desetak koraka razmišljanja :-)
i momentalno sam usporio, i nastavio u nekom "komfornom" tempu.
nakon 4'10 usledio je kilometar od 4'15, hladan tuš, šamarčina!!!
hejjj, burazeru, pa ti misliš da možeš sa rukama u džepovima, 
bez ikakvog napora, da lagano trčkaraš, i da držiš 4'10????
ohohohohohooo, neko mi se smeje, ceri mi se u lice,
ruga mi se i poručuje da to baš tako neće moći.
šta ću, na brzaka pravim plan, kako da rasporedim 
tih 8'15 do kraja treninga, na preostala 2 kilometra?
rekoh sebi - idem sad jedan km malo jače, 
da ga omlatim za 4'05, pa da mogu zadnji opet malo da popustim?
i da vidiš čuda, u svom tom Porazu (ono drugo P) od tempa, 
u svoj toj predaji pred umorom, mrtvilom, bezvoljnošću,
uspevam sebe da ubedim da ipak nekog, ili nešto, Pobeđujem!
i zaista, predzadnji kilometar uprkos blagom kupseru ide za 4'05,
i sav srećan, rasterećen ulazim u zadnji km koji "odrađujem"
rutinski za 4'09, tek da bih završio trčanje za 1h02'59'' :-)
naravno za vreme tog zadnjeg km "ubijam" vreme u matematici,
računam koliko mi je falilo za 21km, preostalih 6km,
ostalo mi je 27', (a to je na pola između 24 i 30),
dakle trebalo bi mi još 6km po 4'30'' svaki...
pa smeo bih to za opkladu da odmah pokušam i uradim,
samo ako bi mi neko bacio rukavicu u facu.
3km u jednom pravcu i 3km nazad, da izvučem prosek 4'30,
odjednom mi to deluje kao dečija igra, no istovremeno
mi ne pada na pamet da to i uradim, svestan koliko sam umoran.
ne treba baš uvek uraditi SVE što možeš.
sačuvaj te džokere za neke druge prilike, 
nemoj baš svaki dan da potrošiš sve...
ipak, nakon proteklog vikenda i trke na 10.5km,
u ponedeljak smo po kiši prepešačili (a šta drugo, po kiši?)
čitavih 17km, u utorak sam trčao 30km, i nakon toga
je usledilo 5 vožnji dan za danom, sve jedna teža od druge,
sve dok sinoć doslovno više nisam mogao da stojim na nogama.
imajući sve to u vidu, ovo danas ipak mora da se računa kao P.
mislim, kao Pobeda, a ne kao Poraz? 

Nema komentara:

Objavi komentar