23 srpnja 2019

par nepar

Već je postalo uobičajeno da propustim i Giro i Tour, a Vuelta više ne znam ni kada je. Sve je to lepo kad ne znaš šta ćeš sa vremenom a ja evo nisam nekoliko dana ni blog napisao, što mi je nekada bila najvažnija stvar na svetu, posle mozga (kako bi rekao Vudi Alen).

20 etapa po dva sata, to je 40 sati u tri nedelje, dovoljno da se pročita par knjiga, da se pišu dva ili tri bloga, sportski humoristički i onaj iz kategorije pretenciozna ulična beletristika, eventualno filozofija.

No umesto Tour-a sam uobičajio da odem dvaput na trčanje, ujutru uglavnom kratko a popodne nešto duže, no kad kažem da je nešto "duže od kratkog" onda to "duže" treba uzeti sa rezervom.

Obzirom da sam se napokon i ja navukao na paradajz od ove čuvene porodice povrtlara po kojima se zove čitav jedan put i deo predgrađa, ta jutarnja trčanja su dobila šemu iz naslova bloga, pa utorkom i petkom uglavnom odem biciklom do pijace i tamo je ostavim, pa otrčim uz reku nekih 6-7km i onda biciklom donesem paradajz kući.

Zato ponedeljak sreda i četvrtak donose mogućnost malo dužeg trčanja pa sam uspevao da pre posla uglavim i 8-9-10km, a par puta sam čak i na te malo duže futinge odlazio par kilometara biciklom u raznim pravcima, već prema višku odnosno manjku vremena.

Nema komentara:

Objavi komentar