08 siječnja 2021

pravila i nepravilnosti

sada ću napisati jedan veoma važan blog koji bi svi trebalo da pročitaju pre nego što prvi put potrče u životu, jedino je šteta što mislim da je sada već prekasno za sve (za snove, za sve, što reče zdravko čolić). radi se o tom odmoru i celoj toj filozofiji. i o lakom zaboravljanju pravila ako lepršaš kroz život kao cvrčak, umesto da vodiš evidenciju kao mrav.

ako neko vodi evidenciju to sam ja, a opet ako neko istom brzinom zaboravlja sve pameti do kojih je došao, to sam opet ja (u rupi bez dna, to je pak pevala e-ka-ve). desilo se što se desilo da sam u decembru trčao kao sumanut i natrčao milion kilometara. i naravno da su noge bile zbunjene tim dvostrukim obimom od onog na koji su navikle. i naravno da im je trebao nekakav odmor.

da se razumemo, kad uhvatiš takav ritam, možeš da teraš sve do prve povrede. NIJE ti teško unedogled trčati ujutru pa uveče pa ujutru, probao sam i to par puta. problem nastane nakon dana odmora. odjednom dođe do neke zakasnele svesti o tom ludilu i noge se naduvaju i imaš osećaj kao da su to dva džaka puna kamenja. sutradan je uglavnom još lošije, dan posle još lošije, i tako ko zna do kada, zavisi od prethodnog opterećenja. znam za slučajeve da su ljudi toliko pretrenirali da su morali da pauziraju par meseci.

ja sam pomislio da bih 03.01. mogao malo trčati pa sam odustao, noge su rekle suprotno, tj da baš i nisu voljne. onda sam se u četvrtak nećkao pa sam opet odustao. u tom času sam pomislio, baš me briga, treniranje je bilo ludačko i mogu da odmaram i 15 dana, sve će doći na svoje i jednog dana ću biti puno jači nego u novembru. no tog 04.01. sam popodne ipak osetio onaj poriv "SAD! IDI! PUN GAS!" i pod parolom "neće trajati ni pola sata" sam po kiši izleteo na ulicu kao iz puške. 


mislio sam da ću poleteti sa svakim korakom. TOLIKO sam bio odmoran. tri i po dana bez trčanja, uz nekih 40km pešačenja/planinarenja i jednu trosatnu vožnjicu je očigledno bilo onoliko koliko mi je trebalo. maštao sam da poteram barem malo ispod 5'/km jer sam celog meseca truptao puno sporije, a kući sam došao sa 4'20''/km prosekom za taj kratak "run". 

to bi bilo dovoljno svakom sa iole mozga da ZAPAMTI koliko je lepo biti skroz odmoran, ali zašto bi se iko odmarao tri dana AKO NE MORA, to je uglavnom bila moja filozofija koja mi je često dolazila glave. slično se desilo i juče. nakon planinarenja od 5.5 sati, od čega barem sat gacanja po blatu, bio sam sve samo ne raspoložen za trčanje. ipak, zadnji lep dan, hm, treba iskoristiti.

15km biciklom, vezao bajk ispred neke kafane koja ne radi jer je božić, pa kilometar trčanja uzbrdo na proplanak iznad sela. tu sam zamislio polaznu tačku. ideja je bila 10km promena 100/100m. šta da vam kažem, dok sam trčao to malo zagrevanje, bio sam ubeđen da ću na vrhu uspončića okrenuti nazad, strčati do bicikle i vratiti se kući. upisaću 1km, šta fali, jedan prob'o pa se usr'o, nit prvi ni poslednji put.

no gore rekoh ma šta, hajde da probam. ne moraju da budu NEKA ubrzanja, neka su makar samo male promene tempa i biće dovoljno. iz kilometar u kilometar su mi se noge razvezavale (?) sve više i na kraju sam završio prosekom 4'26''/km za tih 10km, 100m brže 100m sporije. prezadovoljan i pomalo iznenađen.

dakle dva u jedan, prvi deo priče odmorne noge kada su trebale da budu odmorne, drugi deo priče o nogama koje napraviše čudo nakon što su bile više za intenzivnu nego za akciju. zaključak? ne postoji. svašta se može predvideti, a svašta nas i iznenadi.

Nema komentara:

Objavi komentar