08 studenoga 2009

Loše Odluke obično donesu Dobre Priče

~

Zaista je na mestu pitanje da li nekome treba televizor ako ima 1500 ploča ;-) CeDe-je još nisam brojao, toga svako ima, dobiješ ih i uz novine i uz telefonsku karticu. A jest ih puno pristupačnije i puštati, CeDe gurneš u dvd plejer koji moš naći i za 25 Evra koliko košta tek jedan (od 4) konektora za zvučnički kabl, a bolje da ne kažem koliko koštaju jedan Kuzma gramofon i jedna ručica... dodaj vrhunsko pojačalo i zvučnike i izađe ko Fiat Punto... Pa valjda je bolje imati najbolji gramofon, nego najgori auto? :-)

 

I tako sam slušao neke ploče, NE Jefferson Airplane kako mi se podmeće nego nešto malo čvršće tipa Stray i Groundhogs, a usput sam sređivao neke fajlove, jer kad snimim ploču nekad se ne razdvoje pesme pa moram to ručno u MP3 Direct Cut. I tako mi uđe u uho stvarčica od Mire Furlan (i orkestra Ivana Slamniga) gde se takođe pominju Dva Dinara (samo bez ''druže''), ide ovako:

 

Tražiću po cijelom gradu dva dinara u komadu

Recite radi li taj telefon moram hitno nekog zvat

Stajaću u redu dva dinara vrtit po džepu

Skratite priču gospođo to je javni aparat

 

Ući ću u kabinu mirisaće po urinu

Pogledaću opet u svoj adresar da ne bude krivi spoj

Slušalicu  skinuću s kuke još vruću od nečije ruke

Gurnuti prst u brojčanik i okrenut tvoj broj

 

S tim da Mira uz odličan jazz vokal zajebantski naglašava i prekida stihove pa to ide:

 

''Tražiću po cijelom gradu, DVA

dinara u komadu''

ili

''Ući ću u kabinu, MI-

-risaće po urinu''

 

... i tako sam trčao i svo vreme mi se od celokupne prepodnevne rokačine samo to vrtelo kroz glavu! Dakle na taj faktor da mi se odbije pet minuta od rezultata!

 

Dakle iako će mi ovaj week izbiti na preko 20 sati na nogama, uglavnom pešačenja, nešto mi je došlo juče nakon preranog ručka, da stanem na vagu, i kad sam video cifru od skoro 70kg samo što se nisam onesvestio. Jesam bio podosta obučen no naviknut sam na 68 u odelu. Jeste gro obroka bila tečnost, no šta ćeš, brojke nas ponekad šokiraju. U tom nekom razmišljanju mi se premesti fokus sa toga KUDA bih pešačio ili joggirao, na to da li moram samo da joggiram ili mogu nešto i malo jače da otrčim. I padne odluka da odem da trčim, pa da vidim šta će da ispadne. Oprezno i kontrolisanim naporom, bez glupiranja. Setih se da sam proletos par meseci nakon prestanka sa trčanjem i prebacivanja na biciklu, trčao nekoliko puta na pravcu ka Zapadu, putem za Loznicu. Imam vrh jednog kupsera na tom valovitom terenu, gde mi je okretnica na 10.5km. I tada sam nekako relativno bez bolova mada uz zatezanje u zadnjoj loži prvo otrčao taj polumaraton za nekih 1h27, pa za 1h28, pa za 1h30. I išlo to tako na svakih par weeksa, dok se nisam povredio na Avali na trci na 5km. Kako je vreme prolazilo ja sam se sve manje istezao, od bicikle mi se dodatno skraćivali mišići i trčanje postajalo sve kruće. Juče sam mislio da ću nekako to ići na potezu od najsporijih 5'/km pa do najbržih 4'30''/km, pa šta ispadne. Uzmem patike za trening umesto cokula, ostavim kući jaknice i šuškavce i samo uzmem dole jednu trenerku i gore duks. I kačket ako opet počne kiša. I kako sam istrčao ja shvatim da su mi slabe noge, da mi kao nekako klecaju i kolena i kukovi, bem mu miša ipak sam još uvek bolestan. A jeste mi i puls bio visok, 80 kad sam stavio traku (umesto 50-60) i već 100 na kapiji (umesto 70-80). I tako krenuo ja da joggiram, za početak, a puls mi se odmah zakovao na 154! Isuse ja ću se srušiti u travu i blato (desno), ako se i ne otkotrljam levo u Kolubaru? Idem nekako više desno, za svaki slučaj. No vreme prolazi a ja ne padam, noge klecaju ali se ne saplićem, i tako nastavim da trčim, sad već hrabro grabim ka napred. Kako pojačavam puls se smanjuje i tako smo se našli na 148, no sa prvim kupserima se opet vratio preko 150. Ja usporim još više, on 156, ja skoro da trčim u mestu on 160! Ovo nisam video godinama, ovo je kao da trčim petaka, a ne odižem patike od zemlje ni koliko Petrova na NJ-Jorškom maratonu... a čudna stvar, nisam zaduvan. Četiri koraka udahnem, četiri koraka izdisaj, kao da mi nije nikakav napor, no pulsevi zakucavaju u plafon. Nisam ni trebao da nosim Polara, samo sam se džabe ''uzrujavao'' (... se tako kaže?). Nekako se uspentram na taj poslednji kupser i tu sam imao 47 minuta, dakle ići ću brže od planiranih 1h40'? Plan je teška reč, neka bude ''zamišljenih'' 1h40'. I računam da se vratim blago nizvodno za 45', to je... ''dva dinara u komadu'' ... to je, jebemti koliko je to ... ''mi-risaće po u-rinu'' ... to je 1h32'??? i tek tu mi sine da je to ustvari prebrzo, jer sam računao i na skorašnju prehladu, i na klizav asfalt, i na blato umesto suve trave i zemlje (prva i zadnja 2km), na vetar koji puno više smeta trenerkama i duksevima, u odnosu na bicke i uzanu majicu dugih pripijenih rukava kao što sam nosio na onim trčanjima u Maju-Junu. No vetar je bio zaista jak u povratku a ja sam osećao sve veću slabost tako da sam se zadovoljavao da tek zadržim istu dužinu koraka koju sam imao na blagim usponima. Na ulasku u grad sam ipak imao nakupljeno nekih pola minuta viška i shvatio da mi je bolje da još dodatno usporim i rastrčim do kuće umesto da zadržim isti tempo i tako dođem do punog minuta uštede. Tako je i bilo, vrlo ležernih zadnjih par desetina minuta i tako sam pokrckao zalihu i vratio se na ritam «47' u jednom pravcu» i utrčao u kapiju za 1h34'. Prosečan puls 154, pa dobro, jesam se odvikao od tih brojki preko 150 ali kad razmislim, to mi je oko proseka za prvu polovinu maratona? Jedino što sam sad zbog prehlade osećao klecavost koja nema veze sa prvom polovinom maratona nego eventualno sa trećom polovinom, nekako ovako sam zamišljao da bih se osećao na Čazmi... Verovatno mi se pride smanjio ukupan volumen krvi za ovih 20-ak dana zajebavanja i šetuckanja, da ne kažem de-treninga, tako da su visoki pulsevi možda bili i očekivani, da sam uopšte o tome unapred razmišljao. Ako sam gubio po minut-dva na 10-15 dana u sred proleća, onda nije ni strašno dodatnih 4' do zime?

 

Po povratku sam bacio kačket sa sebe, izuo patike, i legao na strunjaču da se igram sa kučićima narednih 10 minuta, i tako su me fino olizali da uopšte nisam morao da se kupam pa sam se samo presvukao u pidžamu. Umesto preporučenih BCAA i hidratno-proteinskih šejkova sam popio nezaslađenu šolju čaja od kamilice, a nakon sat i po odmora sam uzeo jednu Orbit žvaku bez šećera i otišli smo da se provozamo city bajkovima sat i po. Nisam baš bio živahan i uhvatio nas je mrak, ali ako sam se živ vratio kući i to je neki uspeh. Još malo pa ću postati polu-ajronmen. Crkla mi prednja sijalica na bicikli, još sam mogao i kaznu platiti...

 

Resumé: (jel se ovako piše?)

 

Ipak je bilo bolje da nisam išao na polumaraton u Bgd iako je bilo državno za veterane, jer realno sam mogao da zapnem i za ispod sat i po, a u grupi i po ravnom čak možda i par minuta brže. A onda bi me možda opet zabolelo grlo, a verovatno bih opet blago naseckao ložu. Ovako sam na celom trčanju bio zadovoljan jer me ništa ne boli, mada sam sinoć i jutros primetio da su mi bitno skraćeni i bolni mišići u obe zadnje lože – jer ipak jedno je pešačenje i potrčkavanje, a drugo je Trčanje. Višestruko istezanje je to dovelo manje-više u red, a za sedam dana je najavljen još jedan polumaraton, poslednji u sezoni. Ovaj je u Novom Sadu. Ako budemo oboje zdravi i raspoloženi, eto šanse da otrčimo bar jedan polumaraton u 2009 i da uđemo na liste polu- i maratonaca na domaćim sportskim internet stranicama? Vedremo...

 

Nek na oči mi padne mrak

Nek na vrata mi bane vrag

Ja znam da bićemo tu

Jer najjači samo ostaju

 

(Neca Falk)

Nema komentara:

Objavi komentar