19 studenoga 2009

uvek više (manje)

veliki brat
virimo šta drugi rade, kad nam već to nude
kao što "prilika načini lopova", prilika načini i voajera
a onda moramo te utiske podeliti sa drugima?
ljudska priroda, prokleta ili normalna?

vozimo se sinoć city bajkovima, i pričam loli koja puno manje vremena provodi na intenetu: jel znaš ono kad sam pisao o Fajteru? e nećeš verovati da sam se debelo preračunao, da isti takvi postoje u realnosti. ja sam mislio da sam duhovit, inventivan, humoreskan. no život nas uvek demantuje, uvek nas onaj odozgo opali po ušima i kaže - pa šta ti misliš sinko, da ja to već nisam izmislio pre tebe???

http://zs69.blog.hr/2009/11/1626944853/23-polumaraton-ivan-starek.html

baš čitam ovo pre neki dan, i pitam se da li je to moguće? da li bi neko mogao da ZAISTA iskreno piše o svom pseudo-fajter-izmu kao da je realan, voljan, izvestan? da li je neko svestan ili nesvestan, ozbiljan ili neozbiljan, samoironičan ili tek samomelodičan? to je isti Tip koji je pisao kako su ga svi prolazili na treningu i gledali u njegov gluteus maximus? pa sa tom brzinom na brdu, jamačno imaš gluteus microscopicus, a ne maximus :-) (dečija šala)

uopšte se ne radi o njegovoj brzini (ako se to tako može nazvati) nego o njegovoj percepciji Njega samoga, Njega The Fajtera. brzina nije stvar volje, nego stvar naših krajnjih mogućnosti. NIKADA se nisam ismevao nečijoj (ne-)brzini, kao što reče Nenad "...uvek ćemo biti samo smešni rekreativci u očima Kenijaca". NE! svi su isti u očima normalnih, pametnih ljudi. ne možeš se rugati bližnjem svom. naročito njegovoj brzini!! (*). možeš se nasmešiti njegovoj sujeti, možeš se zgražavati nad nečijom glupošću. u vreme interneta i preplavljenosti informacijama, nemamo više opravdanja za glupost. sva mudrost je na dohvat ruke, svo svetsko iskustvo je na par klikova daleko. naše gluposti tek odaju našu lenjost.

*(pa ja sam pola života proveo trenirajući sa Lolom koja je na bicikli 15% sporija a na trčanju 35% sporija. pola života sam proveo razgovarajući sa ljudima 20% manje inteligentnim, ali šta ću kad sam genije? - dečija šala)

ima jedna izreka koja glasi otprilike ovako:

"Of all the vices, intellectual pride is the most treacherous and the most difficult to free oneself from, because it is not recognized as a vice." - Swami Veda Bharati

"Od svih mana, intelektualni ponos je najpodmuklija,
i najteže nam je da se od njega oslobodimo,
zato što ga ne smatramo manom."
- Swami Veda Bharati (ko god bio)

svesni toga, svi pametni se neće rugati glupima, niko brz se neće rugati sporima. svesni da njihova superiornost nije plod većeg napora, većeg uspeha i dostignuća, nego tek plod sudbine, sreće, nasleđa. ruganje ukazuje na loše u nama, iako u prvi mah oni priglupi često pomisle da su bolji od onoga kome se rugaju.

tako da neka niko ne pomisli da mi je ruganje namera ili ideja ovog posta. nego je ideja baš ono iznenađenje koje sam doživeo na početku opisivanja. da nema stvari koje možeš izmisliti kao previše tupe, strašne, smešne, a da te život ne demantuje. napraviš film o tome kako je neko za sto dolara ubio sto ljudi, a sutra pročitaš da je neko za 10 dolara ubio 1000 ljudi. i pitaš se da li si ti skučen u svojoj mašti, dokle ljudski svet može iznenaditi boga svojim ... ma, nemam više reči :-I

i eto još jednog obrazloženja zašto je ovaj blog (što bi rekao gorUn) "zaključan": jer ne želim u svojim razmišljanjima nikoga da povredim ni uvredim. eventualno mogu otključati nekolicini prijatelja to o čemu sam razmišljao, a što po prirodi nije stvar za javnost i za mase. u stvari sve to o čemu ja razmišljam i nije stvar za blog, nego eto tek za privatnu razmenu mišljenja sa nekom bliskom dušom, ili čak samo za lični dnevnik. ionako mi većina odgovori na postove kroz privatne emaile a ne kroz komentare.

pa nije valjda greh o nečemu razmišljati?

a šta god smatram da mogu čitati mase, staviću ga na javni blog koji je svima dostupan.

Nema komentara:

Objavi komentar