12 studenoga 2009

tri, dva, jedan

eh, znate šta, imao sam "plan i po"! to jest, u poverenju, imao sam na tri mesta po pola plana, no matematika je jedno a filozofija drugo. a život treće?

prvi od polu-planova je bio da razmaknem nekoliko trčanja na takav način da u nedelju odemo u Novi Sad na polumaraton. kako sam u subotu otrčao 21km (za 1h34), polu-plan je bio da tačno na sredini između tog treninga i trke otrčim još jedan tempo trening i da to bude sve od "pravog" trčanja.

sub - trčanje 21km (1h34')
ned - odmor (8km pešačenje, 31km mtn bajk)
pon - bicikla (124km)
uto - odmor (10km šetnja/pešačenje)
sre - trčanje 21km (1h35')
čet - odmor (šetnja 3km, mtn bajk 55km)
pet - polu-odmor (pešačenje/lagano trčanje, ili nešto malo duže na bicikli)
sub - odmor (šetnja)
ned - trčanje 21km (1h34')
i posle toga nekoliko dana sve od laganih aktivnosti, sa puno voća i povrća :-)

i šta se desilo: opet nešto čudno i iznenadno. krenuli smo zajedno pa mi je prvi kilometar bio za 1' duži, no nakon razdvajanja sam odmah počeo da osećam vrlo neugodne bolove sa unutrašnje strane obe butine. kao da sam bio na jahanju od 5 sati juče, i nažuljao se. taj bol se kasnije proširio na cele kvadricepse i načisto me poremetio tokom celog trčanja, u fazi doskoka tj tzv ekscentričnog opterećenja. za razliku od subote (pros. puls 154) sada su pulsevi bili ok (prosek 146, uz nešto hladnije vreme i puno jači vetar) ali ti bolovi u nogama su bili nešto nečuveno. opet neki trag od bolesti, od onog prvog trčanja i dugačkog treninga na bicikli, neki nezakrpljeni katabolizam...

ni tempo ni dužina mi nisu predstavljali problem, jer sa bicikle imam neku perverznu ideju o dužini i izdržljivosti. kada te put odnese 110 kilometara daleko, i kada shvatiš da će nakon toga i poslednjih 75km umesto logičnog vetra u leđa biti oluja spreda, ništa drugo ti ne preostaje nego da pogneš glavu i nastaviš dalje. takve situacije na bicikli mogu da traju satima, i to je uglavnom Tempo. otud mi par desetina minuta na trčanju zaista nikada nije delovalo "dugačko", a najviše sam od svih maratona voleo Podgorički jer kada okreneš nazad i ugledaš grad na samo 15km ispred sebe, to mi je uvek delovalo kao da "evo me stižem kući za čas posla". kako drugi počnu da padaju u depresiju, ja pojačavam jer sam sve bliže. oni vide cilj "na čitavih 15km" a ja ga vidim "tu na dohvat ruke". u stvari sve do horizonta mi je uvek bilo "blizu", valjda sa tim mentalitetom ne možeš ni biti dobar trkač, uvek se povrediš nastavljajući sa Tempom "do tamo" i "još samo do tamo". prosto kao da ispadnu pametniji ovi što prohodaju...

dakle sa tog jučerašnjeg "drugog trčaćeg treninga" u sezoni 2010 sam se vratio kući nakon 1h35 što je skroz isto kao u subotu (minus taj 1 minut izgubljen na početku) ali su mi celo veče bile oduzete noge, a zbog bolova u ramenu nisam mogao da se izmasiram. zadnja loža me nije mučila niti se zategla, no tempo i nije bio prebrz, problem je bio negde drugde. srećom danas je sve bilo ok, mada sam se plašio buđenja :-) jutros sam inače bio djelomice šokiran, jer sam sinoć gledao neke slike na fejsbuku i shvatio da mi tetka uopšte ne izgleda onako kako sam je zamišljao: ja sam računao da je kompaktna crnka, a ono se pojavilo nešto žuto i visoko ko roda. tako da su mi i pulsevi bili povišeni sinoć i jutros, od stresa. a šta ćeš, ima ona izreka da nas život stalno stavlja pred iskušenja, ali nikada na način na koji bi mi to želeli. ne znam da li postoji nešto kraće i sadržajnije a da tako surovo definiše svakodnevni život...

drugi polu-plan je bio da ne idemo nigde za vikend no kako je juče i Lola otrčala 10km i kaže da je ništa ne boli, onda ima malo veće šanse da trčimo za vikend.

treći polu-plan je bio da bum-tras skoknemo u subotu do Samobora i u nedelju otrčimo u ZG polumaraton no kako nismo 100% zdravi to je otpalo. naime ta treća trećina od "plana i pol" je važila samo za slučaj da se full oporavimo od prehlade/virusa/gripa/whatevera i da pucamo od energije što nije slučaj. dakle kristališe se NS. valjda.

danas smo otišli mtn bajkovima prema planinama, gore se ne vidi nikakav sneg. uz jak severni vetar već smo napuštali zonu dvocifrenih vrednosti temperature pa smo morali da prestanemo sa penjanjem i polukružno se spustili nazad kući. mada je bio lep dan, uglavnom sunce i čist zračić :-)


Nema komentara:

Objavi komentar