15 svibnja 2016

samo pravo

Ovde u internatu neki opasni tipovi, doručkuju margarin i pekmez, piju čaj, ovo sve mora da su albino kenijci nemam drugog objašnjenja. To razmenjuje štoperice, to razgovara o Treningu značajno klimajući glavom, to sve mrtvo ozbiljno kao u rat da je krenulo. To u restoran sišlo u komplet trenerkama kao da je takmičenje u gutanju popare sa vezanim rukama na leđima. To izgovara rečenice tipa "nisam ja još na tom nivou...", pa evo ne znam, ako bi neko bio ljubazan meni da kaže na kom sam ja Nivou trenutno, bio bih vrlo zahvalan na informaciji. Mi jedemo kajganu, Loli curi zejtin niz bradu, ja srčem belu kafu najglasnije moguće, bezuspešno pokušavajući da dekoncentrišem konkurenciju, ne jebemo živu silu. Stručni razgovori idu otprilike - kako ćemo da se zagrevamo? - pa ići ćemo do centra da uzmemo brojeve, čuj mene majice - misliš peške ili da trčimo? - mislim autom, znaš ti koliko je kilometar i trista metara??? - pa da, autom, naravno, možda počne i kišica, neka je neizvesnost u zraku. A noge su mi tako sveže da bih na trci najradije hteo da budem ona tabla što pokazuje 21. kilometar. Možda ipak da sam se najeo margarina, hmmm.

Nema komentara:

Objavi komentar